SJEĆAMO se situacije otprije par mjeseci kad smo na Facebooku Index Recepata objavili recept za prhku pitu s jogurtom naše čitateljice Adriane. Činilo nam se zgodnim nazvati je po njoj pa je tako ta pita dobila ime Adrianina jogurt-pita. Nismo očekivali da će se uz brojne lajkove i dijeljenja recepta tamo povesti i ozbiljna rasprava oko toga zašto se ta pita zove Adrianina. "Pa nije je ona izmislila", "Ta pita postoji oduvijek", "Pazi ime, pa i ja pečem tu pitu", bili su neki od komentara.
Naravno, nismo ni mislili da ju je Adriana izmislila. Štoviše, i sami je rado pripremamo godinama. Kako smo gore napisali, recept nam je ustupila naša draga čitateljica i odlučili smo ga nazvati po njoj. To je recept kojeg se Adriana drži već godinama - prilagodila ga je sebi u gram i drži ga se čvrsto. Već je na prvi pogled jasno kako je recept besprijekoran - preko fotografije se osjeti kako je tijesto prhko, a nadjev toliko pjenast i, moramo priznati koliko god nemoguće zvučalo, preko ekrana osjetimo taj slatkasti i osvježavajući okus.
To je jedan od onih recepata koji postoje oduvijek. Teško je njihovom podrijetlu ući u trag i dokučiti tko ga je prvi ispekao, no sudeći po sastojcima i stilu, vjerujemo da je inspiriran starim austrougarskim slasticama.
Kako se svaki recept, pa tako i ovaj, prenosi, tako svatko tko ga peče prilagodi poneku sitnicu vlastitom ukusu. Masnoća koja ide u tijesto tradicionalno je maslac, no svakako tu može poslužiti i svinjska mast. No, ovdje nam je maslac draža opcija s obzirom na to da je jogurt-punjenje iznimno delikatno. Mast vežemo uz konkretnije nadjeve poput oraha, maka, rogača, pa čak i dobro začinjenih jabuka.
Brašno koje se spaja s maslacem da bi se stvorila ta rahla korica treba biti oštro, koje je uobičajeno koristiti kod izrade prhkih tijesta. Neki će još, kao i Adriana, dodati malo korice limuna koja tu savršeno funkcionira, no može se zamijeniti i narančinom, pa i kombinirati s malo ruma ili vanilije.
Limun u ovom receptu ide i u nadjev od jogurta, točnije od jogurta i kiselog vrhnja, i to uz snijeg od bjelanjaka koji se u smjesu pažljivo umiješa drvenom kuhačom ili još praktičnije gumenom lopaticom. Gumene lopatice volimo koristiti jer ne oštećuju posuđe i nema potrebe za struganjem po stranicama zdjele, već se sva smjesa pokupi vrlo lako.
Zašto je bitno snijeg od bjelanjaka umiješati pažljivo? Da ne bismo istisnuli zrak iz smjese i jer želimo da bude što mekša i pjenastija. Kao neki oblak, ako razumijete što želimo reći.
Redoslijed je isti kao kod ostatka slatkih pita od prhkog tijesta, no malo je drukčiji način na koji se oblikuju kore. Tijesto se ne valja pa prebacuje u nauljen i pobrašnjen lim, već se dobro ohladi u hladnjaku pa nariba na ribež direktno u lim za pečenje, kao što je to karakteristično za takozvane čupave pite.
Kad se pita ispeče, i dalje će biti drhtava, no to je ok. Znate kako uz gotovo svaki recept za cheesecake stoji napomena da će kad ga izvadite iz pećnice biti takav, no da to tako treba biti? E tako je i kod jogurt-pite. Hlađenjem će se stisnuti i bit će savršena.
Ne bi bilo loše poslušati jedan mudar savjet o hlađenju - kad je izvadite iz pećnice i još je vruća, pustite da se ohladi na sobnu temperaturu, pa je tek onda premjestite u hladnjak. Od prevelikog šoka mogla bi popucati, pa to neće izgledati previše lijepo. I dalje će biti fino pa ne očajavajte i ako se to slučajno dogodi. Bit će bolje drugi put. Recept za Adrianinu, našu i vašu jogurt-pitu možete naći na ovom linku.