AKO godinama ljetujete u Istri, velika je šansa da ste čuli za Srdelu u Vrsaru. A možda i niste - jer to nije jedno od onih mjesta koja privlače pažnju vanjštinom niti se o njemu priča kao o nekim drugim restoranima i konobama. Ja sam je posjećivala više puta, a sredinom ovog kolovoza ponovno sam se tamo vratila - i brzo se podsjetila zašto mi je jedan od najdražih morskih restorana.
O Srdeli se nije puno pisalo, ne reklamira se, ali u ovom malom gradiću ljudi znaju da se tamo jede dobro - jednostavno, domaće i pošteno, bez puno kompliciranja. Onako kako bi restorani na moru i trebali izgledati. Zato i ne čudi da na ovom mjestu večeraju i turisti i domaći.
Smješten je na frekventnoj lokaciji, odmah na ulazu u grad, uz autobusni kolodvor i veliko parkiralište gdje ostavljamo auto kada idemo na plažu. Srdela se nalazi na potezu između tog parkirališta i gradske rive, u blizini plaža, i uvijek je puna predvečer - šetnica ispred restorana živa je zbog štandova, dječjih trampolina i carting autića.
Restoran ima visoku ocjenu na Googleu, a komentari gostiju redovito ističu opuštenu, domaću atmosferu i kvalitetu hrane. Jedan od njih glasi: "Restoran je domaći i rustikalan - svaki dan imaju svježu ribu, koju veseli kuhari u otvorenoj kuhinji pripremaju savršeno i s mjerom.“ I mi bismo se s time složili. Iz kuhinje se redovito čuje zveckanje posuđa i vika, dok barba u majici na plave pruge donosi svježe ulovljenu ribu ili povrće.
Srdela je obiteljski restoran, s rustikalnim uređenjem i morskim detaljima. Sjedi se na drvenim klupama, sve je jednostavno i ugodno, a ono što nas uvijek vraća je taj ugođaj i srčanost domaćina, gotovo kao da dolazimo k nekome doma na večeru. U restoranu rade domaći ljudi koji se ne libe preporučiti ono što je taj dan najbolje - a što je još važnije, iskreno će vam reći ako nešto nemaju ili ako je nešto bolji izbor.
Meni su više puta rekli da ne uzimam salatu jer je jelo već dovoljno zasitno, te da ću kada ga probam zaboraviti na sve drugo. "Pustite salatu, šta će vam uz ovo", rekli bi.
Jednom smo pokušali naručiti srdele, no simpatična konobarica objasnila nam je da ih toga dana nema jer je pun mjesec - tada se, pojasnila je, ribe raštrkaju prema svjetlu (mjesečini) i teže ih je uloviti, dok ih ribari inače privuku umjetnim svjetlom. Taj detalj možda najbolje opisuje odnos ovog restorana prema poslu: ovdje se kuha ono što se ulovi, a osoblje živi i radi u skladu s podnebljem.
>> Restorani na moru nemaju srdele kada je pun mjesec - znate li zašto?
Umjesto srdela, uzeli smo salatu od hobotnice i dagnje kao predjela. Salata je bila savršeno začinjena, s mekom hobotnicom (u mnogim restoranima zna biti žilava) i porcijom optimalne veličine, dok je porcija dagnji (8 eura) bila dovoljna da je podijelimo na troje.
Kako uvijek "lovim" domaća jela na žlicu (što je ljeti, nažalost, rijetkost), oduševio me brudet s palentom koji je bio u ponudi - i to kao specijalitet kuće. Bez obzira na vrućine, bio je toliko dobar da smo ga svi pojeli dva puta u nekoliko dana. Napravljen od lignji i morskog psa, s mekanim mesom koje se topi u ustima - pravi morski gulaš koji će vas najesti, ali ne i opteretiti. Porcija djeluje manja na slici zbog veličine tanjura, ali u stvarnosti je taman. Cijena mu je 16 eura.
I drugi klasici zaslužuju pohvalu. Rižoto s plodovima mora (15 eura) bio je pun okusa, sočan, s domaćim mesnatim lignjama i savršeno kuhanom rižom. Ono što u ovim okusima volimo je "ono nešto" u što ne možemo točno uprijeti prstom, ali odnosi se na okus koji je nekako baš kao kod kuće. Bez kojekakvih restoranskih začina, dodataka ili pojačivača okusa. Jednostavni sastojci, maslinovo ulje, svježa riba. Ako pitate osoblje što se sve nalazi u jelu, nabrojat će vam svaki sastojak, kao i točan način pripreme. U Srdeli znaju kuhati. I to je to.
Pljukance s kozicama i tartufima (16 eura) kod njih sam jela prije nekoliko godina, te ih još nekoliko puta naručila u nekim malo skupljim zagrebačkim restoranima - i nikad nisam uspjela pojesti onako dobre i kremaste kao u Srdeli.
Od tada, njihovi pljukanci postali su mi sinonim za one baš savršene - "nisu kao Srdelini ali su prolazni", više puta sam rekla. Morski pas na žaru s blitvom i krumpirom (10 eura) bio je također izvrstan - mekani file, lagano pečen, bez trunke suhoće. Pripremljen tako da se dobije najviše iz mesa.
Ponuda restorana temelji se isključivo na ribi i morskim jelima, i to pripremljenim na pomalo drugačiji način što je ogroman plus. Uz brudet i hobotnicu s tikvicama kao specijalitete kuće, tu su i predjela poput salate od hobotnice, slanih sardona, mariniranih srdela i ribljih pašteta.
Od tjestenina i rižota nude pljukance sa slanim sardonima (8.50 eura), kozicama i tartufima (16 eura) te s plodovima mora (15.50 eura), a za ljubitelje pržene ribe tu su pohane kozice (15.50 eura), srdele (8 eura), lignje (15.50 eura) i miješana pržena riba (16 eura).
Riba na žaru uključuje morskog psa (10 eura), lignje (15.50 eura), oradu, brancina (15.50 eura), srdele (8 eura), kozice (16 eura), škampe na žaru i one na buzaru (24 eura), te tuna steak na rukoli (22 eura). Za desert nude palačinke (6-10 eura) i soufflé sa sladoledom (7 eura).
Mi smo svoj prvi ručak koji je uključivao dvije salate od hobotnice za predjelo, dva brudeta poslužena s puno domaćeg kruha i pića platili 63 eura.
Završit ću ovu recenziju pomalo romantično, pa ću reći - da je barem više ovakvih autentičnih lokala, koji nas nahrane na svaki mogući način. Srdela je restoran u koji se rado vraćamo - s plaže, u japankama, bez rezervacije, znajući da ćemo dobro jesti, razgovarati s domaćinima koji znaju gdje je riba plivala prije nego što je stigla na tanjur i gdje ćemo uvijek saznati nešto novo. O kuhinji, vremenu, običajima ili jednostavno što ima novo tih dana.
A na odlasku, ako imate sreće, domaćini će vam reći da slobodno uberete nešto povrća ili začinsko bilje iz njihovog vrta uz terasu. Restoran smo napustili savršeno siti i sa šakom punom vrsarskih cherry rajčica.