DOSADAŠNJI tijek slučaja Zagorec ostavlja mnoga pitanja otvorenim. Budući da ni Zagorec ni hrvatsko Državno odvjetništvo nisu pokazali sve karte, nameću se mnoge špekulacije oko pravnih koraka koji će se u nadolazećem razdoblju poduzimati. Jedan od mogućih koraka je Zagorčevo traženje azila u Austriji. Zagorčevi odvjetnici zasad se nisu očitovali oko toga hoće li on tražiti azil, ali jesu najavili da će poduzeti sve pravne korake za obranu svog klijenta.

Austrija je, kao i Njemačka, u vrijeme Željezne zavjese, a i nakon raspada SSSR-a, bila jedna od najomiljenijih zemalja u koje su ljudi s istoka Europe bježali ili odlazili raditi (ako su im zakoni njihove zemlje dopuštali). Najveći pritok stranaca zemlja je doživjela upravo za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Stotine tisuća ljudi bježali su iz svojih domova i tražili sreću u Austriji. Stranci i tražitelji azila brojni su u Austriji. Po podacima s kraja 2005., Austrija godišnje ima jednako mnogo zahtjeva za azil kao i Njemačka i time se nalazi na 4. mjestu svjetskih zemalja, iza V. Britanije, SAD-a i Francuske. Podaci iz 2005. govore o 22.471 zahtjeva za azilom, od kojih je odobreno 4.552, koje su većinom dobili ljudi iz Čečenije ili s Kosova.

Upravo je taj sve više rastući trend imigranata i tražitelja azila doveo do toga da Austrijanci postave jako strog zakonski okvir oko postupka njegovog odobravanja. Pojačanje strogosti Zakona o azilu i Zakona o postupanju prema strancima od siječnja prošle godine izazvalo je žestoke kritike humanitarnih udruga, koje su dodatke zakonima nazvale rasističkima.

Ako Zagorec bude tražio azil, morat će ga tražiti zbog političkog progona. U principu, azil u Austriji zbog političkog progona u vlastitoj državi može tražiti samo osoba koja u Austriju nije došla preko "sigurne treće zemlje". "Sigurnim trećim zemljama" smatraju se zemlje članice EU-a i još neke zemlje, kao što su Švicarska, Norveška ili Island, koje su potpisale tzv. Dublinsku konvenciju, dokument koji regulira odnose o tome koja je zemlja potpisnica odgovorna za tražitelje azila.

Ono što Zagorcu može pomoći je čl. 3, st. 1 i 2 austrijskog Zakona o azilu. Tamo se navodi da zahtjev za azilom može podnijeti stranac kojem u domovini prijeti progon kako je opisan u Ženevskoj konvenciji o statusu izbjeglica (koja izbjeglicu definira kao "...osobu koja se nalazi izvan svoje matične države zbog opravdanog straha od progona zbog rase, nacionalnosti, religije, pripadnosti političkoj grupi, ili svog političkog uvjerenja..."). Austrijski zakon u čl. 3, st. 2. također navodi da progon može počivati na događajima koji su stupili na snagu nakon što je stranac napustio zemlju iz koje je došao.

Argumenti koje su danas iznijeli Zagorčevi odvjetnici (o fingiranoj priči o dijamantima na suđenju Hrvoju Petraču koja je dovela do toga da se ostavi mjesto politički motiviranom suđenju Zagorcu) daju naslutiti da bi se se slučaj mogao odvesti u smjeru koji bi Zagorcu dao mogućnost traženja azila u Austriji. 

Bitnu ulogu u ovome moglo bi igrati to što Zagorca zastupa odvjetnički ured Lansky, Ganzger & Partner. Odnosno, sama činjenica da Austrija ima užasno strog i opsežan zakon o azilu, koji pokriva skoro svaki zamislivi scenarij, ne vrijedi isto za svakoga. Siromašni azilant koji je pobjegao iz neke ratne zone i kojeg pred austrijskim institucijama zastupa javni pravobranitelj nije u istoj situaciji kao čovjek koji je u jednom danu skupio milijun eura jamčevine, i na čijem je slučaju angažiran jedan od jačih bečkih odvjetničkih ureda koji je bio angažiran i u slučaju Natasche Kampusch.

Dodatnu težinu opravdanosti traženja azila mogla bi imati tužba Zagorčevog odvjetničkog tima Europskom sudu za ljudska prava, koju su najavili da će podnijeti protiv Hrvatske. Takvo inzistiranje na političkom progonu moglo bi Zagorca kvalificirati za odobrenje zahtjeva za azilom. Nakon tog zahtjeva slijedila bi procedura u kojoj bi se utvrdilo ima li zahtjev pravnu i činjeničnu valjanost, a ako se zahtjev i obije, ponovno postoje pravni koraci koji se mogu poduzeti.

Naravno, budući da se ovdje radi o vrlo delikatnom međunarodnom pitanju, ne treba zaboraviti ni političku komponentu slučaja. U razdoblju u kojemu Europska unija implicitno traži od Hrvatske da procesuira zločine koji su se događali za vrijeme rata i stane na kraj korupciji, bilo bi pomalo neugodno da jedna zemlja članica Unije da azil čovjeku kojega se u Hrvatskoj sumnjiči za mutne poslove u vrhu vlasti 90-ih godina. Naravno, austrijske institucije nisu iznad zakona, ali politička komponenta uvijek igra bitnu ulogu.

Dakle, iako bi Zagorec za dobivanje austrijskog azila morao jasno i nedvosmisleno dokazati da mu u Hrvatskoj prijeti politički progon, koji je na snagu stupio nakon suđenja Hrvoju Petraču, i iako se ne čini da mu šanse za to nisu jako velike, ipak je i traženje azila jedan od pravnih koraka koji se mogu poduzeti da bi se moguće izručenje odužilo.

Sve u svemu, kad se uzme u obzir cijeli spektar koji pravnih poteza na raspolaganju Zagorcu i hrvatskim vlastima, lako se može zaključiti da pravna bitka još nije ni počela

J.D.
Foto: AFP