HRVATSKI zdravstveni sustav ubrzano se, iz godine u godinu, urušava. O tome svjedoče svi hrvatski građani, pa i čitatelji Indexa.

Primjerice, nedavno nam se javio jedan Zagrepčanin (iz razumljivih razloga je htio ostati anoniman) koji je u Vinogradskoj bolnici prošao kemoterapiju pa je trebao nastaviti sa zračenjem. No uređaj se više puta kvario, mjesta za njega u drugim bolnicama nije bilo, a čak su i liste u privatnim klinikama bile preduge. Konačno je morao potražiti pomoć u privatnoj klinici u inozemstvu.

O problemima hrvatskog zdravstva, koje navedeni slučaj samo ilustrira, porazgovarali smo s našim medicinskim stručnjakom svjetskog glasa Ivanom Đikićem, koji ima i radnih i osobnih uvida u razne zdravstvene sustave – od hrvatskog preko američkog do njemačkog.

Bavite se istraživanjem raka, a poznato je da Hrvatska ima nisku stopu preživljenja tumorskih bolesti. Možete li navesti koji su ključni razlozi za to?

Podaci pokazuju da je zdravstveni sustav u Hrvatskoj loše organiziran. Sve ono što je potrebno za liječenje tumora, ali i drugih bolesti, nije dobro koordinirano. Od dijagnostike, preko komunikacije do lječenja i palijativne njege.

To se posebno dobro vidi kod liječenja tumora. Na žalost, Hrvatska je tu na dnu ljestvice, što nam pokazuje da nešto ne funkcionira. Naime, naši liječnici i medicinske sestre, kada odu u inozemstvo, funkcioniraju puno bolje od europskog prosjeka. Ako imamo tako dobre ljude, a imamo tako loše rezultate, najvjerojatnije je problem u organizaciji sustava.

Jedan od glavnih problema u sustavu je slaba opremljenost bolnica. Imate zastarjelu infrastrukturu i opremu. Bolnice i odjeli nisu organizirani da mogu imati ažurnu obradu pacijenata. Komunikacija s njima i dijagnostika kasne, uređaji se kvare. Naša prevencijska testiranja uspješna su u niskom postotku.

Zašto je naš zdravstveni sustav tako loše organiziran?

Vi već desetljećima imate kontinuirano slabljenje javnog zdravstva, što uključuje domove zdravlja, bolnice, kliničke centre i dijagnostičke ustanove. U isto vrijeme omogućava se privatnom kapitalu da ulazi u identična područja s privatnim financijskim interesom, koji je inače legitiman. No i javne bolnice mogle bi imati kvalitetniju opremu da se u njih više ulaže.

Radi se o tome da se političkom odlukom favorizira privatno ulaganje na uštrb javnog i to tako da se odabranim privatnicima omogućava puno benefita s niskim rizikom, jer su oni sigurni da će za neke svoje dijagnostičke metode dobivati financiranje HZZO-a. Na taj način privatnici, umjesto da se bore na tržištu, izvlače novac iz proračuna, pa financije ne odlaze u bolnice, nego u privatne ruke.

Prihodi privatnih klinika prošle su godine prešli 230 milijuna eura, što je jako puno, a dio toga mogao je otići u javne bolnice za novu opremu i poboljšanje zdravstva.

U Njemačkoj, u kojoj živite, također postoje privatne klinike i javno zdravstvo. Kako je tamo uređen njihov suživot?

Odgovornost vlade trebala bi biti da državljanima osigurava dostupnost dobrog javnog zdravstva. Privatno zdravstvo je dobrodošao plus. Uvijek će biti ljudi koji će željeti bolju njegu, sobe i tretmane. U Njemačkoj i u mnogim drugim zemljama privatno zdravstvo je inkorporirano u zdravstveni sustav, ali ne tako da zarađuje na uštrb budžeta javnog zdravstva. Kod privatnika idu ljudi koji usluge pokrivaju iz privatnih zdravstvenih osiguranja.

Ja osobno imam takvu mogućnost, kao državni službenik. Za određene potrebe sebe i svoje djece plaćam privatno osiguranje koje je dosta skupo; riječ je o tisućama eura. Vrlo često idem u javnu bolnicu, no ponekad idem i kod privatnika. Pritom se točno zna iz koje kase će što biti plaćeno. Tu također nema prelijevanja u kojem liječnici koji rade u javnoj klinici poslijepodne rade u privatnoj gdje će biti plaćeni više. To se u Njemačkoj ne može dogoditi jer je to zakonom jako dobro definirano.

Tako se štiti javno zdravstvo i liječnici koji rade u javnom zdravstvu ne mogu poslijepodne biti nelojalni konkurenti u privatnom. Ljudi koji imaju novaca plaćaju si privatno osiguranje, a oni koji nemaju još uvijek imaju dobro javno zdravstvo.

Poznato je da u Hrvatskoj neki liječnici znaju raditi na čak tri radna mjesta - na fakultetu, u nekoj javnoj instituciji i nekoj privatnoj klinici. Ponekad se događa da svoje pacijente tijekom rada u javnim klinikama upućuju u privatne gdje im nude bržu uslugu. Što mislite o tome?

Prvo bih želio reći da većina liječnika u Hrvatskoj radi na jednom mjestu, jako požrtvovno, puno i za male plaće. To što navodite radi manji broj lječnika, pogotovo onih koji su povezani s političkim strukturama i privatnim kapitalom koji im može osigurati mjesta u privatnim klinikama. Neki će reći da je liječnicima zakonom dopušteno da u određenom postotku vremena rade u javnom i u privatnom zdravstvu. No problem je u tome što se to ne bi smjelo raditi na uštrb javnog sustava.

Ne bi se smjelo događati da pacijenti dođu u bolnicu u dva popodne i da ondje nema liječnika kojih bi trebalo biti. Također je nedopustivo da oni često iz interesa, a često i zbog činjeničnog stanja, pacijentima govore da u bolnici nemaju potrebne opreme pa ih šalju u privatne gdje se to jako dobro naplaćuje, nerijetko na račun HZZO-a. Nažalost, određeni broj ljudi koji tako funkcioniraju između dva sustava napustio je premise Hipokratove zakletve.

To urušavanje javnog sustava postajat će sve gore. Vi već danas možete napraviti gotovo sve moderne pretrage u privatnim institucijama koje imaju najmodernije uređaje i terapije, uglavnom bez čekanja. U bolnicama redovi postaju sve veći, a potrebnih uređaja sve više nedostaje. To će biti teško riješiti, dok god Ministarstvo bude dopuštalo tzv. sivu zonu rada.

Smatrate li da su naša izdvajanja za zdravstvo nedovoljna?

U neuređenim sustavima uvijek će biti tvrdnji da nema dovoljno financiranja. U organiziranim, govorit će se o dodatnim potrebama da se sustav unaprijedi, što izgleda slično, ali u uređenim zemljama vidi se da se novac ulaže u budućnost. U hrvatskom budžetu za zdravstvo ima jako puno rupa iz kojih novac curi.

Ja jesam za konkurentno privatno zdravstvo, no trebalo bi vidjeti koliko je od onih 230 milijuna eura prihoda privatnih klinika plaćeno iz HZZO-a, kome i za koje namjene. Onda bi se moglo vidjeti zašto dio tog ogromnog novca nije završio u javnim bolnicama. Zbog tih rupa mi danas gubimo velik dio novca kojim bismo mogli poboljšavati sustav i status zdravstvenih radnika, njihove plaće i uvjete u kojima rade. Kad danas uđete u neku hrvatsku bolnicu, čovjek se ponekad začudi kako su loše, zastarjele, kako su ljudi posvuda po hodnicima, kako nema mjesta za sjesti i sl.

Konačno, neorganiziranost generira nezadovoljstvo, pa mladi ljudi tu ne vide budućnost. Zato liječnici i sestre često odlaze u inozemstvo. Tamo im nije lako započeti karijere, no dugoročno im je ipak prihvatljivo proći kroz težak period aklimatizacije.

Volio bih vidjeti da je bar mali dio sredstava koji je otišao u stvaranje modernog privatnog sektora, koji je sa svih strana obgrlio javni sektor, ostao u javnom kako bi bolnice kao što je Rebro, koja je poznata po svojim kirurzima, mogle biti stvarno konkurentne. Onda bi nam i rezultati bili bolji.

Treba istaknuti da se u privatnim klinikama ne liječi najveći broj ljudi. Čak i kada se liječe i imaju modernu dijagnostiku i terapiju, oni obično završavaju u javnim bolnicama kada tumori prijeđu u zadnju fazu.

Ima li u Hrvatskoj dobrih primjera privatnih klinika?

Da, postoje klinike koje već 20-30 godina pokazuju da se u privatnim bolnicama može nuditi kvalitetna usluga. One se ne bi smjele miješati s masom privatnih klinika koja je nabujala zadnjih 5-10 godina uz pomoć politike. Novopečeni privatnici dižu ogromne kredite jer znaju da nemaju rizika, da im javne ustanove bez opreme kao što je CT neće moći konkurirati.

Također znaju da će im sustav omogućiti da svi dolaze kod njih. Zadnjih 10-ak godina političkom odlukom stvaraju se privatne ustanove isključivo iz financijskog interesa, bez stvarne kvalitete. Tu treba napraviti razliku; nisu sve privatne klinike iste. Danas postoji trend da se stvaraju privatne klinike koje se opremaju modernim uređajima za koje čak ni ne trebaju kvalitetni liječnici. Treba vam samo da vam sustav osigura da će pacijenti dolaziti kod vas na pretrage koje su otežane ili onemogućene u javnom sektoru.

Možete li navesti neki primjer političke korozije zdravstva?

Najočigledniji primjer te korupcijske korozije zdravstva i utjecaja politike vidio se u aferi Beroš. Kada to rade čak i ministar zdravstva i ravnatelji bolnica ili voditelji velikih odjela, onda znate koliko je sve trulo. Onda se vidi da se to toleriralo već godinama, jer se svi na svojim politički postavljenim pozicijama usuđuju to raditi.

Naravno, na čelnim položajima u bolnicama ima i jako dobrih ljudi, što se vidjelo po tome da ravnatelj iz Splita nije htio sudjelovati u korupciji, već je radije dao ostavku. Mnogi liječnici ne žele sudjelovati u tome, no na žalost oni budu kažnjeni. Na taj način stvara se negativna selekcija. Oni sumnjivog morala, a često i sumnjivog znanja, budu promovirani i postavljani kao voditelji bolnica i bolničkih odjela.