NA ŽUPANIJSKOM sudu u Zagrebu nastavljeno je suđenje Damiru Keleminčiću optuženom da je u jesen 2011. ubio susjedu Slavojku Senišin i pomoću krivotvorenog kupoprodajnog ugovora preuzeo njezin stan.

Na pitanje predsjednice sudskog vijeća kako je tijelo Senišin završilo zatrpano u bunaru na njegovu imanju u Prečnom, Keleminčić je iznio tri moguća scenarija: "Prvi je da je umiješan njezin sin, ali ja to ne znam jer nisam inspektor. Drugi je da je njezin partner Marijan J. 'snimio' situaciju kad je s njom došao u Prečno i raspitivao se oko moga bunara. Treći je da sam to učinio ja, ali ja to nisam učinio", rekao je.

Ugovor s lažnim podacima

Optuženik je objasnio i zašto se u kupoprodajnom ugovoru koji je predao zemljišnim knjigama nalaze pogrešni podaci. Iako je dogovor bio da će Slavojki za njezin udio platiti 30.000 eura, u ugovoru je navedeno 85.000 kuna (oko 11.280 eura).

"To je cijena za državu, radi manjeg poreza. Toliko je ona platila obitelji od koje je kupila suvlasnički udio", rekao je.

Sutkinju je zanimalo zašto je u ugovoru kao mjesto sklapanja naveden Split, iako je potpisan u Zagrebu. "To je isto fiktivno. Potpisao sam bjanko ugovor u kojem je bila navedena samo cijena. Znam da su ga ovjerili kod javnog bilježnika u Splitu", odgovorio je.

Tri rate i usmeni dogovor

Keleminčić tvrdi da je dogovor sa Senišin i njezinim partnerom Marijanom postojao još 2005. godine. "Potpisali smo ugovor u mom stanu. Dogovorili smo da ću isplatiti 30.000 eura u tri rate tijekom pet godina, ali to se produžilo do 2011. Marijan je rekao da se ne žuri jer tek planira graditi kuću. Dogovor je bio da u posjed stana ulazim nakon isplate zadnje rate, a dotad Slavojka može u njemu živjeti. Sve smo imali na riječ", rekao je.

Tvrdi da posljednju ratu od 10.000 eura nije predao Slavojki nego Marijanu, 11. studenoga 2011., kada se Senišin već vodila kao nestala. Na pitanje sutkinje kako je zapamtio taj datum odgovorio je: "Zapamtio sam jer je sve bilo u broju 11."

Prema njegovim riječima, Marijan mu je donio dva primjerka ovjerenog ugovora, a on mu je dao novac. Iako Marijan nije bio vlasnik stana u Dinarskoj ulici, uvijek je on preuzimao isplate. Keleminčić smatra da je to zato što je Slavojka trebala živjeti u kući koju je Marijan gradio.

Dodao je da u posjed stana službeno ulazi tek 2017. ili 2018., kada je Općinskom građanskom sudu podnio prijedlog za upis vlasništva. To je učinio 20. prosinca 2016., točno pet godina nakon nestanka Senišin i nakon što je proglašena umrlom. "Učinio bih to i ranije, ali nisam mogao naći ugovor. Valjda sam ga sakrio sam od sebe", rekao je.

Keleminčić: Policajci su me zlostavljali

Sutkinju je zanimalo i zašto je tijekom istražnog zatvora svu imovinu, osim Slavojkina stana, prebacio na sinove. "Kako sam onkološki pacijent, kad sam dobio koronu mislio sam da je gotovo. Htio sam da sinovi imaju sve čisto. Prodao sam oba automobila i gliser, a kuću u Dinarskoj i imanje u Prečnom darovao sam sinovima", kazao je.

Govorio je i o tajno snimljenim razgovorima. "Policajci su me psihički zlostavljali i zastrašivali sinovima, vršili mobing i govorili: 'Priznaj, priznaj'. Zato sam na mobitelu spominjao nož i govorio da je to bila samoobrana jer sam htio otkloniti krivnju sa svojih sinova", izjavio je.