DANAŠNJA haška presuda, kojom je ustanovljeno da je u Srebrenici počinjen genocid, ali da za njega Srbija, kao i za sve druga zlodjela počinjena za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, ne snosi neposrednu odgovornost, izazvala je sasvim predvidljive reakcije - razočarenje i ogorčenje u Hrvatskoj i bošnjačko-hrvatskom dijelu Bosne i Hercegovine, te slavlje u Srbiji i Republici Srpskoj.

S obzirom na količinu emocija s kojom su javnosti država s područja bivše Jugoslavije dočekali jutrošnji događaj, sasvim je razumljivo da se prema njemu prilično teško postaviti s nekakvom racionalnom objektivnošću, odnosno da će biti još teže očekivati da se odluka haških sudaca protumači na način koji nema ili ne bi trebao imati veze s nečijom etničkom pripadnošću.

Iz istih razloga, barem dok se za slijedećih dan-dva emocije malo ne slegnu i omoguće da se o toj presudi razmišlja i govori hladne glave, previše uvjerljivim neće zvučati ni "spin" kojim bošnjački i hrvatski političari nastoje izdvojiti one solomonske elemente presude koji nominalno poraženoj strani idu u prilog - tojest, tvrdnju da je u Srebrenici ipak počinjen genocid te da je Srbija svojim ne-kažnjavanjem zločina prekršila UN-ovu Konvenciju o spriječavanju zločina te tako, makar posredno, postala prva država u povijesti koja je odgovorna za genocid.

S druge strane, suprotni "spin" srpske strane, koja hašku presudu nastoji predstaviti kao veliku pobjedu Srbije je još manje uvjerljiv. U najboljem slučaju je riječ o čarci koja neće mnogo promijeniti ishod mnogo važnijih političkih bitaka u kojima je koje Srbija sudjelovala u posljednje vrijeme, odnosno činjenicu da tek treba završiti niz nakon kojeg će istočni hrvatski susjed još mnogo desetljeća uživati status najvećeg gubitnika moderne europske povijesti. Još manje će današnja presuda poboljšati priličnu neslavnu reputaciju Srbije i Srba u europskoj i svjetskoj javnosti, koja još uvijek odgovara onoj koju su uživali Nijemci neposredno nakon drugog svjetskog rata.

Međutim, kada se današnjoj presudi pokuša prići van sfere u kojoj se koristi sportski rječnik, odnosno fraze o nečijoj pobjedi ili porazu, postavit će se pitanje ne samo što ona zapravo znači, nego ima li, odnosno je li uopće mogla imati neku dugoročnu svrhu.

Gledano s čisto praktičnog gledišta, na nju se mora gledati negativno, s obzirom da je Srbiju odriješila od obveze isplaćivanja ratne odštete, što znači da žrtve genocida i drugih zločina gotovo sigurno za svoje patnje neće dobiti financijsku, dakle jedinu koliko-toliko opipljivu, zadovoljštinu.

Presuda, onakva kakva jest, najvjerojatnije neće ostvariti ni drugu, dugoročno gledano čak i važniju svrhu - ustanovljavanje službene, odnosno objektivne povijesne istine oko koje više ne bi trebalo biti nikakvog spora, pa dakle ni povoda da u budućnosti taj i slični sporovi služe kao povodi za nove sukobe i nova krvoprolića. Gotovo je sigurno da će nakon ove presude u različitim državama i među različitim etničkim grupama na događaje koji su njen predmet postojati suprotstavljena gledišta, kao što je prilično izgledno da bi se isto dogodilo i da je bila donešena drukčija presuda - bilo ona kojom se Srbija nedvosmisleno proglašava odgovornom za genocid, bilo ona kojom se potpuno odrješuje od bilo kakve odgovornosti.

U prilog takvom, s obzirom na povišenu količinu emocija prilično deprimirajućem, zaključku ide i cijeli niz drugih primjera u svijetu u kojima su brojni događaji koji po većini kriterija predstavljaju genocid i slična zlodjela još uvijek predmet kontroverzi koje nisu niti će ikada biti riješene.

Možda je, sa stajališta mentalne higijene i dugoročne političke stabilnosti, barem u Hrvatskoj, sretna okolnost što je haška presuda došla nedugo nakon spora između Italije i Hrvatske oko pitanja fojbi, odnosno rasprava oko toga trebaju li zbilja države i narodi biti taoci svoje povijesti, odnosno imaju li takve rasprave veze s istjerivanjem neke apstraktne pravde ili običnom jeftinom politikom.

Čak i sama institucija Međunarodnog suda pravde, koja bi, u teoriji, trebala donijeti nešto najbliže objektivnoj i nepristranoj ocjeni povijesnih okolnosti, je sama predmet kontroverzi, odnosno i sama odraz istih onih političkih i drugih okolnosti odgovornih za sukobe koje bi ta institucija trebala ne samo razrješavati, nego i sprječavati. U tome nije bitno različita ni od Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, koji je na samom početku svog postojanja doživio neuspjeh samom činjenicom da nije spriječio krvoproliće u Srebrenici.

A kada se pitanje genocida i uloge pojedinih država u njemu postavi iz jedne šire perspektive, današnja - po mnogima nepravedna i politikantska - presuda postaje mnogo jasnije. Proglasiti jednu državu krivom za genocid je predstavljao presedan koji "međunarodna zajednica" - odnosno, velike sile i drugi moćnici koji se  vole kititi tim nazivom - jednostavno nije mogla pristati, dijelom i zbog toga što bi se taj presedan jednog dana mogao primijeniti i na nju.

Ako se iz današnje presude može izvući nešto pozitivno, onda je to spoznaja da se povijest ne može izmijeniti, odnosno da haški komad papira neće izbrisati zlo koje se dogodilo u Srebrenici. Umjesto da se toliko energije ulaže u taj i slične komade papira, bilo bi daleko korisnije trud uložiti da se takvo zlo više nikada ne ponovi.

Dragan Antulov
Foto:AFP

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr.