AKO STE u Hrvatskoj bezidejni političar s desnog dijela spektra pa shvatite da ste biračim - o užasa - neprepoznatljivi i dosadni, moguće da vam dođe ideja zalagati se na društvenim mrežama (ma koji Fejs, TikTok najbolje!) za proglašenje blaženog Alojzija Stepinca svetim.

Što uostalom može biti bolje nego svoje osobno određenje Hrvat-katolik ojačati proglašenjem Stepinca svetim u vašem mandatu? Što uopće može biti politički jače nego da za vašeg mandata papa, na vaš zahtjev, formalno izrečen kao molba, potpiše i pečatom sa znakom ribara ovjeri jedan dokument?

Papi je to samo potpis, a vama je to zlatni upis u knjigu Velikih Hrvata Katolika (sve velikim slovima, od mramora!).

Stepinac neće biti proglašen svetim dok je to političko pitanje

Taj film ne budete gledali. Sve dok proglašenje Stepinca svetim budete držali političkim, ne vjerskim pitanjem i sve dok na tom proglašenju budete gledali političke bodove (a nemojte reći da ne gledate političke bodove!), to proglašenje se neće dogoditi. Ne da se neće dogoditi za vašeg poželjnog mandata, nego se neće dogoditi za vašeg ili života bilo koga od onih koji ovo čitaju.

Petljanjem u crkvene stvari, a proglašenje neke osobe svetom je čisto crkvena stvar, upetljali ste se u odluke jednog od najvažnijih crkvenih skupova prvog Lateranskog koncila (tehnički: sinode) iz davne 1123. godine, kada je počelo odvajanje crkvenih i svjetovnih vlasti. Pa ako ste u svojoj političkoj mašti pred ogledalom sebi jako veliki, morat ću vas razočarati. Niste tako veliki da crkva radi vas mijenja ono za što se izborila prije više od 1000 godina.

Ako bi na vaš nagovor Stepinac bio proglašen svetim, naravno da biste se oko toga pohvalili. A znate što bi onda bilo? Tisuće drugih političara bi se zaputilo u Vatikan, od zahtjeva za novim biskupima do zahtjeva za novim svecima, sve kako bi pokupili neke svoje glasove. Crkva to ne želi. Katolička crkva apsolutno ne želi da im se itko od svjetovnih vlasti petlja u ono za što su samo oni nadležni.

Nekada su političari birali pape – i to nije bilo dobro

Da bismo stvar objasnili, moramo se vratiti jako daleko u prošlost. U ranijem srednjem vijeku carevi, posebice carevi Svetog Rimskog Carstva, imali su velik utjecaj na izbor papa. Također, svjetovni vladari su imenovali biskupe i dodjeljivali im crkvene službe – poznato kao investitura (od lat. investire, "oblačiti" – jer bi vladar biskupu stavljao simboličke oznake vlasti, poput prstena i štapa).

Crkva je naravno smatrala da duhovne službe trebaju biti isključivo u rukama Crkve, a ne podložne svjetovnim vladarima. To je riješeno na spomenutoj Lateranskom koncilu, 1059. godine, točnije odlukom pape Nikole II., trogodišnjeg pape (1059.-1061.) na tom skupu u Lateranskoj palači gdje se okupilo preko stotinu biskupa. Nikola II. je tada donio dekret "In nomine Domini", kojim se propisuje da papu biraju isključivo kardinali-biskupi, a ne više rimski plemići (vrlo utjecajne rimske plemićke obitelji), narod ili svjetovni vladari. Ta važna odluka uz manje izmjene ostala je na snazi i danas.

Prije više od 1000 godina crkvi je dosadilo da im se laici, plemići sumnjiva morala i carevi često krvavih ruku (ružna su vremena bila) petljaju u čisto crkvene stvari. Svjetovne vlasti su se cijelu povijest kršćanstva jako voljele petljati u crkvena pitanja. Uostalom, i sam Stepinac je postao nadbiskup zato jer su crkvena imenovanja morala imati suglasnost kraljevske vlasti, a brojne prijedloge prije Stepinca s dvora u Beogradu su odbijali. Bitka za neovisnost crkve je dakle trajala i u prošlom stoljeću. Dugo je trebalo da se oživotvori ona Isusova – "caru carevo, a Bogu Božje" (Mt 22,21).

Stoga, nemojte misliti da će radi vas i vaših par političkih bodova crkva odstupiti za milimetar od onoga za što se teško izborila tijekom 1000 godina.

Stepinac je jasno razlikovao crkvu i državu

Suđenje Stepincu u komunističkoj Jugoslaviji bio je politički show nove vlasti, pa je brižljivo dokumentirano. Vezano za suradnju s vlašću, Stepinac je rekao: "Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučist Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako ju vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po općeljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!"

Što se tiče NDH, Stepinac je na istom suđenju rekao: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kada ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji." Međutim, rasne zakone i zločine Stepinac nikada nije podržao.

Sjetimo se samo propovijedi Alojzija Stepinca u prvostolnoj crkvi zagrebačkoj, na svetkovinu Krista Kralja, 25. listopada 1942.: "Prva stvar koju tvrdimo jest, da su svi narodi bez iznimke pred Bogom ništica. (…) Drugo što tvrdimo jest, da svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. (…) Treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka." Izreći nešto ovako u državi koja se temeljila na rasnim zakonima značilo je iznimnu osobnu hrabrost. Usput, neki bi trebali ovu propovijed, tekstualno sačuvanu, i danas pročitati.

Ponos nacionalnom pripadnošću i univerzalnom vjerom

Sam Stepinac je vrlo jasno razlikovao nacionalni ponos i želju za nacionalnom državom hrvatskog naroda (želju koju su, kako je Tuđman pisao, zloporabili nacisti osnivanjem paradržave NDH) i univerzalnost nauka i djelovanja Katoličke crkve. Uostalom, u zatvoru je Stepinac i završio jer nije htio provesti Titovu ideju o nekoj novoj "narodnoj Crkvi", neovisnoj o Vatikanu. Da je pristao na to, živio bi u luksuzu i bogatstvu, a ne u ćeliji i potom kućnom pritvoru.

Alojzija Stepinca je proglasio blaženim Papa Ivan Pavao II. 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Prema crkvenom nauku, blaženik (beatus) može biti uzor vjernicima, no štovanje blaženika ograničeno je na određeno područje ili narod. Svetac (sanctus) je osoba koja je uzor cijeloj Crkvi. Razlika je dakle vrlo mala – i ne ograničava hrvatske vjernike u štovanju Stepinca.

To što neki danas okreću Stepinca nasuprot Vatikanu, samo govori o nepoznavanju kod mnogih u nas osnova katoličke vjere, ali i onoga za što se sam Stepinac zalagao i radi čega je u konačnici robijao. On je upravo robijao jer je u crkvenim pitanjima ostao vjeran Vatikanu i papi.

Dok to što je Stepinac bio ne poštujete i dok Stepinca politizirate – neće biti proglašen svecem, a za razliku od vas – i Stepinac i Katolička crkva imaju vremena, njima još jedno desetljeće ili stoljeće ne znače ništa.