"OD NAŠIH prevodilaca imao sam pred sobom Daničića i Vuka, koji, što se tiče jezika i stila, bez sumnje uživaju velik ugled kod nas. [...]

Usto oni, kao i sv. Jeronim, pa da otvoreno reknem, kao i bosanski pisac, umiju lijepo ući i u istočni stil, ritam i kolorizam Svetoga Pisma. Prava bi grjehota bila izbacivati iz Svetoga Pisma istočnu boju, proti kojoj ne može imati ništa jezični osjećaj hrvatski. [...] Daničićev i Vukov aorist u pripovijedanju i priopćivanju godi našemu govoru u Bosni, gdje se, zacijelo, hrvatski govori ponajčistije."

Sad sigurno mislite da je ovo pisao neki bosanski Srbin, ali radi se čistokrvnom Hrvatu, pače,  nadbiskupu vrhbosanskom Ivanu Evanđelistu Šariću. Citat je iz njegovog predgovora prvoga dijela prijevoda Biblije kojega je objavio na Petrovo 1940. godine.

Zabranjeni prijevod

Sa Šarićevim sam se prijevodom susretao po domovima protestantskih kršćana još 1980-ih godina. Bila su to tri glomazna sveska, s dodatnim objašnjenjima za vjernički puk. Začudilo me kad sam načuo da je taj prijevod praktički zabranjen, iako nitko nije odveden u zatvor zbog njegovog posjedovanja. Uskoro sam i ja imao jedan takav trosveščani primjerak i polagano ga cijelog pročitao. 

Šarić je, nedvojbeno, izveo hvalevrijedan pothvat, jer je prevođenje Biblije iznimno zahtjevan posao. Oslanjao se prije svega na Jeronimovu Vulgatu, a pomalo se osvrtao i na izvorni tekst. Iako je preferirao doslovno prevođenje, što je u slučaju hebrejskog jezika gotovo nemoguća misija, naći ćete puno mjesta na kojima je promašio značenje izvornika.

Nekada zbog toga što nije htio proturječiti Vulgati, a nekada i iz čisto ideoloških razloga. Primjerice, na mjestima gdje Biblija govori o ženskoj mudrosti, Šarić koristi riječ lukavost (iako se hebrejska riječ za mudrost uči još u početnim lekcijama). Dodajem ovome i da je u prijevodu ostalo previše slovnih pogrešaka.

Svejedno, Šarića se voljelo čitati, a ključni razlog bio je njegov jezik kojega je, kako on sam i govori, razvio pod utjecajem biblijskog prijevoda kojega su napravili Vuk Karadžić i Đuro Daničić. Cijenio je njihov stil, ali je bio dobro upoznat i s njihovim pogreškama u razumijevanju riječi.

Katolički vukovci

Moram ovdje napraviti i jednu digresiju o katoličkim bibličarima koji su bili pod utjecajem Vukovog prijevoda. 

Kad je taj prijevod Novog zavjeta objavljen na latinici 1864. godine, s euforijom su ga dočekali i katolički uglednici poput rektora Zagrebačkog sveučilišta Franje Ivekovića i znamenitog bosanskog-srijemskog biskupa Josipa Juraja Strossmayera. Istina, Hrvati su s prevođenjem Biblije počeli puno prije Srba (još i prije Bartola Kašića), ali je Vukov prijevod bio prvi koji je uspio doći do šire hrvatske javnosti i prodati se u tada znamenitih 85 tisuća primjeraka. Napokon, Vukova je jezična reforma bila sasvim na tragu onoga što se počelo i zbivati i u hrvatskom jeziku.

Katolička crkva nije ovaj prijevod prihvatila kao svoj službeni, između ostalog i zbog drugačijeg kanona (Vuk se držao protestantskog). Bilo je primjedbi i na jezik, pa su Vuka redigirali prvo Bogoslav Šulek (1877.), a onda i Milan Rešetar (1895.).

I to posljednje izdanje bilo je omiljeno brojnim protestantima po Hrvatskoj, a očito su ga voljeli i katolički bibličari poput Šarića. Zapravo sam još 1990-ih nailazio na istaknute prevoditelje koji su cijenili Vuka, prije svega zbog iznimno dobrog stila (u čemu ga je Daničić čak i nadmašio). Čisto da shvatite ono "uživaju velik ugled kod nas".

Tako da nadbiskup vrhbosanski Ivan Evanđelista Šarić nije bio ni po čemu neobična pojava u katoličkim krugovima. Na stranu sad njegovo bulažnjenje da se hrvatski jezik najčišće govori u Bosni. 

Oportuni beskičmenjak

Nije se još ni ohladila tinta na prvome svesku Šarićevog prijevoda, a došlo je novo vrijeme i nova, ustaška vlast. I dojučerašnji poštovatelj naših prevoditelja Vuka i Daničića sad se obratio na riječi i djela poglavnika NDH Ante Pavelića. Koji je, kao što znate, masovno tamanio sunarodnjake Vuka i Daničića.

Šarić je sasvim otvoreno podržavao NDH i njegov Katolički tjednik bio je prepun hvalospjeva Paveliću i Hitleru. Uz to, drugi svezak biblijskog prijevoda Šarić je objavio na znakoviti datum -10. travnja 1942. godine. 

Vi se naravno pitate koji je od ove dvojice Šarića onaj pravi - je li onaj koji je hvalio znamenite srpske jezikoslovce kao naše prevoditelje ili ovaj koji je objavljivao ode Poglavniku. Ili onaj koji je nakon atentata na Franza Ferdinanda pisao huškačke tekstove protiv Srba?

Osobno mislim da se radilo o oportunisti i beskičmenjaku, koji je okretao kaput kako vjetar puše. Što se kod nas oduvijek jako cijenilo, pa je Šarić svojedobno dobio i ulicu u Zagrebu.

Puljić je bio u pravu i to dvaput

A upravo je odluka gradskih vlasti da promijene ime te ulice naljutila kasnijeg vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića. Ja se s njime razilazim u milijun temeljnih stvari, ali je u pravu kad veli da kontekst vremena objašnjava Šarićevo pisanje o vođama država u kojima je živio. 

Točno to. Kad je na vlasti srpski kralj, ti lijepo proglasi Vuka i Daničića našim prevoditeljima.  Kad na vlast stupi hrvatski poglavnik, ti onda hvali Antu i Adolfa te udri po Židovima.

A Puljić je u pravu i kad veli da je Šarić "hrvatski mislio", jer to i jest paradigma onoga što se u našem narodu naziva mišljenjem: kad je tko na vlasti, hvali ga i uzdiži. Jučer u SKJ, danas u HDZ, sutra tko zna gdje.

Nemojte sada raspravljati sa mnom, sami pročitajte što je umirovljeni nadbiskup vrhbosanski bez trunke stida trkeljao o svom prethodniku. A maštam, vjerojatno zaludu, da će makar malo sramote osjetiti i oni koji su se svojedobno sjetili da po jednom običnom nadbiskupskom poltronu nazovu zagrebačku ulicu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje. 

"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."