Prvorođenci nose posebne terete: Ovo su teme o kojima najviše razgovaraju na terapiji

BITI "izrazito samostalan", "ambiciozan", "odgovoran" i "brižan" epiteti su koji se često pripisuju najstarijoj djeci u obitelji. Od malih nogu oni preuzimaju zadatak brige o mlađoj braći i sestrama, dok ih istovremeno odgajaju roditelji koji se i sami tek uče roditeljstvu. Ta kombinacija stvara iskustva koja oblikuju osobnost za cijeli život, a često postaju i tema psihoterapije, piše HuffPost.
Uzori i dinamika u obitelji
"Kada se najstarije dijete rodi, ono je okruženo isključivo odraslima koji mu služe kao uzori", objašnjava Aparna Sagaram, licencirana bračna i obiteljska terapeutkinja. Mlađa braća i sestre, dodaje, imaju dodatni model u starijoj djeci, zbog čega su često opušteniji i bezbrižniji. Upravo ta razlika, u kombinaciji s pritiscima prvorođenih, stvara specifične izazove.
Perfekcionizam kao nasljeđe odgoja
Roditelji s prvim djetetom prolaze put pun pokušaja i pogrešaka, što nerijetko dovodi do strožeg stila odgoja i visokih očekivanja. "Kako se to preslikava na najstarije dijete? Ono odrasta s osjećajem da mora ispuniti visoka očekivanja. Mnogo puta to stvara osobnost 'tipa A' i vodi u perfekcionizam", objašnjava Altheresa Clark, licencirana klinička socijalna radnica.
Dodaje da klijentima pomaže razumjeti povezanost odgoja i samokritičnosti: "Ako ne uspiju onako kako su ih roditelji poticali, postaju vrlo, vrlo strogi prema sebi".
Sindrom uljeza
Težnja savršenstvu i stalna samokritičnost često dovode do osjećaja da uspjeh nije zaslužen. "Kada prvorođeni ostvare uspjeh, često osjećaju da ga ne zaslužuju zbog te oštre samokritične analize... zbog strogog odgoja ili očekivanja koja su roditelji imali za njih", pojašnjava Clark. Taj fenomen poznat je kao sindrom uljeza, a posebno je izražen kod vrlo uspješnih ljudi.
Parentifikacija
Mnogi prvorođeni rano dožive parentifikaciju, situaciju u kojoj preuzimaju odgovornosti odraslih. "Briga o mlađoj braći i sestrama, priprema njihovih obroka, stavljanje na spavanje, čuvanje", navodi Sagaram.
Clark napominje da je to u nekim kulturama očekivano ponašanje, no posljedice ostaju iste: djeca odrastaju u osobe koje teško pronalaze prostor za opuštanje i stalno osjećaju potrebu da budu skrbnici.
Ljubomora i osjećaj nepravde
Najstarija djeca nerijetko osjećaju da su "utrla put" mlađima, koji uživaju blaža pravila i više slobode. To, kako ističu Sagaram i Clark, može dovesti do ljubomore i ogorčenosti. Prvorođeni ponekad imaju dojam da je tretman prema njima bio stroži i nepravedan.
Teškoće u traženju pomoći
"Najstarija braća i sestre osjećaju da se ne mogu osloniti na druge za podršku ili misle da sve moraju shvatiti sami", kaže Sagaram. Dodaje da je važno naučiti kako je traženje pomoći znak snage, a ne slabosti.
Clark naglašava da, unatoč uspješnoj vanjskoj slici, najstarija djeca često skrivaju svoje prave osjećaje jer nailaze na komentare poput: "Ali dobro zarađuješ; zašto si uzrujan?".
Zaključno, stručnjakinje se slažu da terapija pomaže u suočavanju s traumama iz djetinjstva, prepoznavanju štetnih obrazaca i izgradnji zdravijih odnosa - kako prema sebi, tako i prema drugima.

bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati