OSJEĆAJ da nas vlastita obitelj ne vidi, ne čuje i ne primjećuje može ostaviti značajne emocionalne posljedice. Taj dojam nevažnosti ne mora uvijek dolaziti iz otvorene svađe ili zlostavljanja - ponekad je dovoljno zanemarivanje, emocionalna distanca ili osjećaj da nikad nismo bili prioritet. Razni psiholozi objašnjavaju da takvo iskustvo može oblikovati način na koji osoba komunicira, gradi odnose i izražava sebe.

Umjesto da jasno govore kako se osjećaju, ljudi koji su zanemareni u obitelji često šalju tihe, ali bolne poruke kroz ono što govore. U nastavku su fraze koje se, prema stručnjacima, najčešće javljaju kod ljudi koji su se godinama osjećali nevidljivima u vlastitoj obitelji.

"Baš lijepo za njih..."

Kad netko često osjeća da nije važan svojoj obitelji, lako postane osjetljiv na tuđe trenutke pažnje i podrške. Kada vidi kako drugi dobivaju ono što on sam nikada nije imao - rođendansku proslavu, podršku na školskom događaju ili jednostavnu prisutnost - javlja se gorak osjećaj zavisti i tuge. Ova je fraza često tihi vapaj iz razočaranja, piše YourTango.

"Nemam volje razgovarati s obitelji niti ih posjećivati."

Nakon godina ignoriranja i odbacivanja, čak i najstrpljiviji ljudi mogu se povući iz odnosa koji ih stalno povrjeđuje. Ta emocionalna udaljenost može prerasti u potpuni prekid kontakta, a osoba više ne želi biti prisiljena na susrete s članovima obitelji koji joj ne pružaju sigurnost ni prihvaćanje.

"Ako ikad budem imao/la dijete, neću napraviti tu pogrešku."

Mnogi ljudi koji su se osjećali zanemarenoima u djetinjstvu odlučuju biti suprotan primjer kad sami postanu roditelji, tvrde stručnjaci. Često se trude nadoknaditi ono što su sami propuštali - ponekad i pretjerano. Ta potreba da vlastito dijete nikad ne osjeti istu bol može ih navesti na velike geste i oprez u svakom koraku roditeljstva.

"Mislim da sam ja crna ovca obitelji."

Ljudi koji se osjećaju nevidljivo često dobro znaju gdje stoje unutar obiteljske dinamike. Svjesni su da nisu ničiji favorit, a ponekad se osjećaju kao da su stalno krivi za sve. U mnogim slučajevima upravo su oni koje obitelj najčešće kritizira i izolira, i to postaje uloga koju nesvjesno prihvaćaju.

"Oprosti, vjerojatno je moja krivnja."

Emocionalno zanemareni pojedinci često internaliziraju obiteljsku dinamiku do te mjere da krive sebe za sve što nije u redu. Čak i kad svi drugi vide da nije do njih, oni se pitaju jesu li mogli biti bolji, tiši, drugačiji. To je posljedica godina u kojima im je nametnuta uloga "krivca" ili "problema".

"Molim te, nemoj me ostaviti."

Osobe koje su bile emocionalno zanemarene u obitelji često se boje napuštanja i očajnički se vežu za one koji im napokon pruže pažnju i prihvaćanje. Zbog toga mogu djelovati previše vezano, pa čak i posesivno, ne zato što žele kontrolu, već zato što se boje da će ponovno ostati same.