RODITELJI danas djeci postavljaju bezbroj pitanja, najčešće iz najbolje namjere - kako bi pokazali poštovanje i potaknuli suradnju. No, stručnjakinja za razvoj djece Siggie Cohen, koja je tijekom karijere radila s više od 5000 obitelji, upozorava da takav pristup često izaziva zbunjenost i nepotrebne sukobe. Nakon dugogodišnjeg rada kao odgojiteljica, profesorica i savjetnica roditeljima, ističe jedno jednostavno pravilo koje se, kaže, uvijek pokazuje učinkovitim: "Recite ono što stvarno mislite.", piše CNBC.

Djeca nemaju dovoljno životnog iskustva ni emocionalne zrelosti da bi sudjelovala u svakoj odluci ili određivala što će se sljedeće dogoditi. Potrebno im je jasno, mirno i samopouzdano vodstvo. Zato retorička pitanja, osobito ona koja počinju sa "zašto", često izazivaju osjećaj srama ili dijete tjeraju u obrambeni stav. Umjesto toga, Cohen savjetuje da jednostavno i izravno kažete ono što želite poručiti.

Primjerice, umjesto: "Zašto te moram toliko puta pitati?!", pokušajte reći: "Već sam to nekoliko puta rekla. Znam da je to frustrirajuće za oboje. Sada je vrijeme da obujemo cipele i krenemo."

Slično tome, umjesto pitanja: "Zašto to uvijek radiš?!", recite: "Primjećujem da se ovo često ponavlja. Na tome ćemo zajedno poraditi."

Prvi pristup, objašnjava Cohen, često izaziva otpor, dok drugi otvara prostor za suradnju i zajedničko rješavanje problema.

"Recite ono što stvarno mislite"

Jedno od temeljnih načela koje Cohen primjenjuje u radu s roditeljima glasi: "Recite ono što stvarno mislite."

Savjetuje roditeljima da se prije nego što nešto kažu zapitaju: "Što zapravo želim poručiti?" Nakon toga dovoljno je to jednostavno izgovoriti.

Tako umjesto pitanja: "Zašto si udario brata?!", možete reći: "Ne smiješ udarati brata. Čak i kada si ljut, udaranje nije u redu. Kako mu možeš na drugi način pokazati da si uzrujan?"

Umjesto: "Zašto ti je soba ovako neuredna?", pokušajte s: "Vidim puno stvari na podu kojima tamo nije mjesto. Hajdemo ih zajedno pospremiti."

Djeci je, naglašava Cohen, mnogo korisnije jasno vodstvo nego ispitivanje. Upravo je jasnoća često učinkovitija od beskrajnog postavljanja pitanja.

Upute nisu pitanje

Roditelji često, iz želje da zvuče ljubazno, obične upute pretvore u pitanja. Primjerice: "Možeš li, molim te, obuti cipele?" ili "Nakon ovoga idemo na spavanje, može?"

Iako takav pristup djeluje nježnije, dijete može zaključiti da je riječ o prijedlogu, a ne o nečemu što se doista očekuje. Tada se otvara prostor za pregovaranje i nepotrebne sukobe.

Umjesto toga, Cohen preporučuje mirne i jasne rečenice poput: "Obuj cipele, molim. Krećemo.", "Večera je spremna. Operi ruke." ili jednostavno: "Vrijeme je za spavanje." Jasne upute djeci često ulijevaju osjećaj sigurnosti, zbog čega su spremnija surađivati.

Pitanja koja osnažuju

To, naravno, ne znači da pitanja treba izbjegavati. Naprotiv, ona su iznimno vrijedna kada pomažu djetetu da razmišlja, pronalazi rješenja, izražava osjećaje te razvija samopouzdanje i samostalnost.

Djeci nije potrebno postavljati pitanje prije svake upute da bi se osjećala poštovano. Manje nepotrebnih pitanja roditeljima pomaže da lakše prepoznaju kada je djetetu potrebno vodstvo, kada suradnja, a kada jednostavno jasna i mirna poruka.

Kako ističe Cohen, upravo takve male promjene u svakodnevnoj komunikaciji s vremenom mogu donijeti velike promjene u obiteljskim odnosima.