KAD STE posljednji put gledali film o prijetnji nuklearnim ratom? Tema koja je prodavala novine i punila kina 60-ih godina, od satiričnog Dr. Strangelovea do smrtno ozbiljne Kritične točke (Fail-Safe), te se održala i u 80-ima i 90-ima, početkom ovog stoljeća, nakon dokudrame o kubanskoj krizi Trinaest dana i akcijskog trilera Tajne podmornice K-19, gotovo da je nestala iz interesa javnosti, a time i Hollywooda.

11. rujna 2001. donio je nove prijetnje i nove zlikovce pa smo nekako smetnuli s uma da velesile poput Rusije i SAD-a i dalje imaju na raspolaganju desetak ili više tisuća nuklearnih bojevih glava, a tu su još i Kina, Sjeverna Koreja, Iran… 

Film o kojem se priča

No, rat u Ukrajini podsjetio nas je da nuklearni rat nije sasvim nemoguć, kako nam se možda činilo, pa nije trebalo dugo čekati da se teme dohvate i filmaši. Prvi među njima je Kuća dinamita (A House of Dynamite) Kathryn Bigelow, what-if-disaster-movie na temu nuklearnog napada koji se ovih dana pojavio na Netflixu i postao film o kojemu svi pričaju. 

Počinje kratkom scenom iz postaje američke vojske na Aljasci, isturenog dijela američkog proturaketnog obrambenog sustava, no uskoro se prebacuje u Washington, u sobu za krizne situacije Strateškog zapovjedništva SAD-a. Kad uoče balistički nuklearni projektil koji se kreće u smjeru Chicaga, jedan običan dan u uredu pretvara se u nezamislivi užas. 

Ključni službenici i analitičari, među kojima najviše filmskog vremena zauzima mlada i poduzetna satnica Walker (Rebecca Ferguson), vojni zapovjednici i najviši politički dužnosnici okupljaju se na svojevrsnom zoom callu te imaju 18 minuta da eliminiraju prijetnju ili, ako im to ne uspije, da odluče što će dalje učiniti. 

Ono što Kuću dinamita razlikuje od većine filmova na istu temu je originalni dramaturški disruptor, odnosno ideja da, najnaprednijoj tehnologiji usprkos, nitko ne zna tko je lansirao raketu pa ne znaju ni s kime trebaju pregovarati, te kome eventualno uzvratiti.

To potpuno remeti dinamiku prisutnu u praktički svim prethodnim filmovima na istu temu u kojoj su protagonisti uvijek minus i plus, Amer i Rus, pa je samo o njihovim pregovorima ovisilo hoćemo li dočekati dan poslije. Nepoznati projektil nepoznatog podrijetla naglavce okreće stara pravila igre.

I dok prvi dio filma prati krizu iz Washingtona i Aljaske, drugi nam daje pogled na iste događaje ali iz različite perspektive, ovaj su put u centru pažnje ratoborni general Brady (Tracy Letts), ministar obrane Baker (Jared Harris) i mladi savjetnik za nacionalnu sigurnost Baerington (Gabriel Basso). 

U fokusu trećeg dijela je predsjednik osobno, dotad prisutan tek glasom, sada i stasom, kao nešto korpulentnija inačica Baracka Obame koju igra Idris Elba. On će, baš poput Georgea W. Busha 11. rujna 2001., za opasnost saznati tijekom posjeta školi, a zatim će imati svega nekoliko minuta da odluči hoće li posegnuti za nuklearnom odmazdom.

No, dok se ovaj predsjednik, mučen savješću znoji i premišlja oko mogućih poteza i njihovih posljedica, gledatelj se ne može ne zapitati što bi bilo kad bi se ovakva ili slična situacija dogodila u mandatu Donalda Trumpa. Iako ovo nije film koji štedi gledatelja teških tema, čini se da je ta pomisao i za Kathryn Bigelow bila malo too much. 

Velike priče ovise o junacima, likovima većima od života koji čine razliku, a u žanru političkog trilera ili filma katastrofe to su ljudi koji mijenjaju svijet. Posve izvan svih dramaturških pravila, u filmu Kathryn Bigelow ne postoje heroji, i to ne zato što njezini likovi nisu dovoljno kvalitetan materijal za tu ulogu, već naprosto stoga što svijet više nije tako jednostavno strukturiran da ga pojedinci mogu mijenjati.

I oni sposobniji i oni manje sposobni tek su zupčanici sustava koji je takav kakav je, a u svakom slučaju dovoljno kompleksan i sjeban da ga je nemoguće popraviti. 

No, tu ne prestaju razlike Kuće dinamita u odnosu na većinu mainstream filmova slične tematike. Dok se u njima američke vojne i razne druge sigurnosne službe prikazuju kao dobro uvježbane, visoko funkcionalne, zamalo svemoguće te oboružane najsofisticiranijim tehnološkim igračkama, ovaj film izlazi iz okvira bajki i reklama te prikazuje sustav koji je, doduše, ozbiljno posložen i napučen profesionalcima, no daleko od svemogućeg. Zapravo, čim se stvari malo zakompliciraju, postaje potpuno nemoćan. 

Život bi bio puno bezbrižniji bez ovakvih filmova

Život nas običnih smrtnika sigurno bi bio mnogo bezbrižniji bez filmova kakav je ovaj. Nije baš ugodna spoznaja da bi nuklearni rat mogao početi svakoga časa, evo baš dok blaženi u neznanju buljimo u Netflix i praznimo pakiranja čipsa te da nikakva služba s fensi akronimom ne može učiniti baš ništa da to spriječi. Pa možda čak ni saznati tko ga je započeo. 

Ok, nama u Hrvatskoj je nešto lakše, nama nije ništa neobično da s neba padaju dronovi, a da nijedna služba to ne niti ne primijeti, kamoli spriječi, mi smo navikli na nefunkcionalnu državu i njezine službe, no Amerikancima vjerojatno neće biti ugodno svjedočiti prizorima u kojima se Predsjednik SAD-a žali kako ima proceduru za svaku sitnicu, ali ne i za situaciju kada nuklearni projektil prijeti da sravni sa zemljom cijeli Chicago i pobije 10 milijuna ljudi.

Kathryn Bigelow za mjesec dana proslavit će 74. rođendan, no i dalje ne odustaje od fajtanja s muškim kolegama - a među njih vrijedi uključiti i njezinog bivšeg supruga Jamesa Camerona - na njihovom terenu, na terenu akcijskog filma i trilera, i tu joj i dalje nema mnogo ravnih. 

Fascinantna sposobnost  kreiranja uzbudljivih i dinamičnih prizora karakterizira njezine filmove od početka karijere, od horora Near Dark i krimića Blue Steel, kasnije Paklenog vala (Point Break), zatim zanimljivog, no podcijenjenog SF-a Čudni dani (Strange Days) i već spomenute Tajne podmornice K-19,  nakon koje su uslijedili njezini najpoznatiji filmovi, prvenstveno Narednik Hurt (The Hurt Locker) za kojega je dobila i Oscara za režiju, kao prva žena u povijesti, te Zero Dark Thirty i Detroit. 

Čak i u ovako komornom filmu, Bigelow se pokazuje kao vitalna, potentna i fokusirana redateljica koja već u prvih nekoliko minuta uspijeva kreirati iznimno tenzičnu atmosferu i napetost koja gotovo nikada ne popušta, a posebno ne do kraja prvog segmenta. Naredna dva dijela, iako pričaju istu priču iz različitih perspektiva ostaju zanimljivi, iako ne toliko uzbudljivi kao prvi dio. 

Iako će neki strukturu u kojoj se križaju tri različite perspektive istog događaja nazvati rašomonskom, nije riječ o tome da su narativi suprotstavljeni kao u Rašomonu, već se oni međusobno nadopunjuju. Ideja je zanimljiva, no realizacija ipak malo šepa. Jer, ma koliko ova inovativna forma bila načelno zanimljiva, premala sadržajna i interpretacijska razlika između segmenata rezultira dojmom repetitivnosti, što kvari ukupan dojam. 

Ipak, najviše neslaganja i nezadovoljstva gledatelja izaziva kraj filma koji ovdje ne možemo otkriti, ali možemo reći da zapravo nije toliko bitno je li se redateljica odlučila za odgovor a) sretan kraj ili b) nesretan kraj, mnogo je važnije sve ono što se događalo prije toga i što zapravo predefinira kraj.

Istina, bilo bi nam toplije oko srca da je film zadovoljio našu potrebu za definitivnim krajem ma kakav on bio, makar kakvom točkom ili zavezanom mašnom, no nekim pričama mašne jednostavno ne pristaju. A to može izazvati nelagodu. 

Atraktivna i ujednačena glumačka ekipa u kojoj se ipak izdvajaju Rebecca Ferguson, Jared Harris i Idris Elba, dramaturški inovativan format, fenomenalan prvi dio i tek nešto slabija preostala dva segmenta, za što su zaslužni scenarist prigodnog prezimena Noah Oppenheim te maestralna režija Kathryn Bigelow, uz tek poneku manu, uvjerljivi su aduti Kuće dinamita, kao jednog od najoriginalnijih i najzanimljivijih naslova 2025., a svakako najboljeg Netflixovog filma ove godine.

Ocjena: 4/5