PROŠLO je nekoliko mjeseci otkako sam bila u New Yorku, ali neke stvari trebaju malo vremena da se slegnu - odmah nakon povratka sve je još bilo prilično intenzivno da bih iz toga izvukla smislen tekst.

Jer ovo i je grad koji će vam probuditi mali kaos svega - na najbolji mogući način. Bilo je tu kilometarskih šetnji, divovskih zgrada koje gutaju sve pred sobom, prometa koji nikad ne staje, ulične hrane, jazz svirača u podzemnoj, prenatrpanih supermarketa i prizora koji, u svojoj svakodnevnosti, postaju kultni.

Galerija

New York bez pardona nameće svoj ritam i gužvu, ali ima i drugu stranu: kvartove u koje biste se preselili bez razmišljanja, najljepše ulice koje ste ikada vidjeli i povijest koja se osjeti i u naizgled najobičnijim mjestima.

Tako sam stigla i do Caffe Reggia - uz stepenice Carrie Bradshaw, zgradu iz Prijatelja i "Kevinov" Plaza Hotel - ovaj se kafić redovito nalazi na rutama turista i popisima “must see” lokacija. Barem jednom. I uz kavu.

Nezaobilazna destinacija u Greenwich Villageu

Dijelovi grada poput West Villagea i SOHO-a osvojili su mnoge - pa tako i mene. Umjesto nebodera i poslovnih zgrada, ovdje ćete naići na male trgovine, umjetničke galerije, knjižare i lokalne kafiće s dugom poviješću - poput Reggia. Ikonična ulica Perry Street, gdje je stanovala Carrie Bradshaw iz serije "Seks i grad", također je dio ove šire četvrti.

Danas je redovito obilaze obožavatelji serije, dok lokalci u kafićima na uglovima ulica i dalje piju svoju jutarnju kavu, pišu u bilježnice, rade na laptopima ili jednostavno sjede na klupi. Ovaj kvart dopušta ljudima da zastanu, zbog čega i je idealno mjesto za "bijeg".

Kafić se nalazi na adresi 119 MacDougal St, u srcu Greenwich Villagea - jednog od najšarmantnijih i najprepoznatljivijih kvartova Manhattana. Poznat po svom boemskom duhu, niskim smeđim zgradama (brownstoneima), labirintu ulica koje ne prate pravila klasične njujorške mreže - Greenwich Village nudi potpuno drugačiji ritam od ostatka grada.

Prašnjavi izlog, turisti se slikaju na Al Pacinovoj stolici

Vratimo se na Caffe Reggio, koji u šetnji ovim dijelom Greenwich Villagea zaista ne možete ne primijetiti - pročelje je jarko zeleno, pomalo teatralno, a izlog pun prašnjavnih antikviteta koji djeluju kao da nisu taknuti barem jedno desetljeće. Otvoren je 1927. godine, a zbog zelene boje, na prvu je lako zamijeniti ga i za kakav rustikalni irski pub.

Inače, upravo je ovdje, kažu, poslužen prvi cappuccino u Americi - što ovom mjestu daje još jedan sloj kultnog statusa. Na ulazu stoji natpis "Home of the Cappuccino", a uz vrata su mali stolić i stolica uz koje se stvara red - turisti sjedaju i fotografiraju se pozirajući poput Al Pacina. 

A sve to zbog legendarne fotografije Al Pacina kako sjedi za upravo tim stolom, čitajući knjigu uz šalicu kave. Fotografija je snimljena nakon što je film Kum već izašao, a Pacino je tada publici već bio poznat kao Michael Corleone.Također, iako nikada nije službeno potvrđeno, brojni izvori tvrde kako su se baš u Reggiu snimale scene s mladim Vitom Corleoneom i Peterom Clemenzom.

Inače, Caffe Reggio nije samo poznat po svojoj dugoj povijesti i autentičnom uređenju - ovdje je 1959. godine John F. Kennedy održao govor. Osim toga, kafić je bio filmska lokacija za brojne poznate filmove, uključujući Serpico, Shaft, The Kremlin Letter, Next Stop Greenwich Village, The Godfather 2 i mnoge druge. 2010. godine kafić je dobio Village Award od Društva za očuvanje povijesti Greenwich Villagea, kao priznanje za njegov status omiljenog i nezaobilaznog dijela ovog kvarta.

Unutra je vrijeme stalo - i svi žele biti dio te priče

Caffe Reggio zaista izgleda kao da se namjerno nije micao iz prošlog stoljeća. Unutrašnji zidovi su neravni, strop grbav, boja se ljušti, slike su nakrivljene, prozori prljavi. Interijer je ispunjen namještajem i detaljima koji podsjećaju na stare europske stilove, uključujući renesansu i barok.

Neki predmeti, poput klupe pripisane obitelji Medici, stari su i nekoliko stoljeća. Uz to, u kafiću se nalazi i originalni talijanski aparat za espresso iz 1902. godine, koji danas služi kao izložbeni eksponat. Uz ove detalje, prostor se čini kao prava vremenska kapsula.

Na pultu smo primijetili i gomilu stvari "iz sadašnjosti" - poput opranog pribora za jelo, staklenki namaza za palačinke, prljavih šalica kave - sve ono što biste inače vidjeli iza konobarskog pulta. No osoblje je ovdje ubrzano, živahno i nasmijano, a čini se i kako su prigrlili "kaos" u kojemu rade.

Kafić je pun antikviteta, dok vrata kultnog toaleta izgledaju kao ulaz u kućicu hobita. Tako je i u samom toaletu - u minijaturnoj prostoriji gotovo je potpuni mrak, s drvene police tinja plamen svijeće u lampionu, a strop je toliko nizak da ćete uspravno stajati jedino ako ste niži od 170 cm.

Već dok je konobar posluživao goste, primijetila sam da je posuđe u prilično skromnom stanju. Okrhnute šalice, izlizani tanjurići, a na našem stolu bila je keramička posudica za šećer s puknutim, ali zalijepljenim poklopcem. Baš zbog toga, sve djeluje potpuno autentično.

Ništa nije novo ni namješteno, ali nije ni zapušteno. Čini se da je ovdje glavna ideja bila ostaviti stvari onakvima kakve jesu, kao dio atmosfere koja je preživjela desetljeća bez velikih (ili ikakvih) intervencija. I upravo je to priča u koju svi ti turisti žele ući.

Cijene, ponuda i što smo naručili

Kava je glavni adut, ali nude i doručke, brunch i ručak, od omleta, vafla i granole, do pizza i tjestenine. Cijene su u rangu New Yorka: espresso i macchiato 3 dolara, cappuccino 5 dolara, palačinke 13 dolara, tjestenine od 17 do 19 dolara (bez poreza).

Mi smo naručili cappuccino, macchiato i espresso, a ja sam uzela i "pecan pie" koju sam "snimila" odmah na ulazu u kafić. Kod glavnog pulta smjestili su malu vitrinu sa slasticama u kojoj nude talijanske klasike poput tiramisua, cannolija, profiterola, ali i primamljivih pita kakve svi poznajemo iz američkih filmova.

Kava je "something else" - još ne znamo što

Odmah ću napomenuti da su mnogi hrvatski turisti u ovaj kafić položili velike nade - ponajviše onu da će ovdje napokon popiti "pravu kavu". Jer, kako piše već na ulazu, Reggio je dom dobre kave. A kavoljupci s naših prostora teško se mire s američkim pristupom - filter kavama, preljevima, posipima i sličnim dodacima koji od kave rade, kako kažu, desert za djecu.

Ja nisam kavopija, pa sam u New Yorku istinski uživala u beskofeinskim napitcima s preljevom od karamele i raznim dodacima (na križanje domaćih). No svjesna sam da sam (vjerojatno) u manjini i da mnogi žude za svojom dobro poznatom šalicom. Čitajući recenzije ovog kafića, mnogi su pohvalili upravo kave, a posebno capuccino, kojeg je jedan gost ocijenio i kao "najbolji u tri američke države".

Nažalost, kava je za nas (ovaj put) bila razočaranje. Svi napitci posluženi su u starinskim, brendiranim šalicama, a dok ih je konobar donosio, neke su se i razlile po tanjuriću. Ovdje to nitko ne zamjera jer gužva je velika, posluga prilično brza, a grupe turista stalno ulaze. Sama kava naizgled je djelovala korektno, no osim što je bila toliko vruća da smo jedva držali šalice, ponovio se onaj karakteristični (američki) vodenasti napitak.

Moramo priznati da smo se svi složili u jednom - nismo znali definirati okus ove kave. Bio nam je potpuno nov, ali ne na dobar način. Učinila nam se neugodno kisela, razvodnjena, bljutava, bez ikakve teksture ili kremoznosti. Ista stvar bila je i s cappuccinom - ispod guste pjene nalazila se vrela, gotovo prozirna tekućina s neobičnim okusom.

A onda je pao komentar koji je savršeno opisao cijelu situaciju. Pitala sam jednog suputnika kako mu se svidio macchiato, a on je mrtav-hladan odgovorio: "Kao da je u njemu Kum osobno oprao noge u starim čarapama." Ha da, enough said.

Američka pita oduševila  

Srećom, pita s pekan orasima je bila - spektakl. Hrskava, prhka (ali ne "hrvatski" prhka, nego "flaky" (lisnata) - kakvo i treba biti tijesto za pite ovakvog tipa), sočna, s aromom maslaca i prepoznatljivim okusom pekan oraha i karamele. Kuglica sladoleda od vanilije lijepo je izbalansirala okuse.

Sama sam ju odmah usporedila s baklavom, ima tu slatkoću, ljepljivost i jednostavno - uživanje. Kalorijska bomba nakon koje smo bez problema napravili još 20.000 koraka po gradu. Zaključak: Amerikanci "znaju pite". Bio je ovo jedan od najboljih deserata ikad.

Ukupan dojam

Za naše, europske pojmove, kava je bila prilično drugačija - navikli smo na nešto sasvim drugo. Ali i ta, objektivno "loša" kava, ovdje je dio doživljaja i nešto što smo unaprijed očekivali. Pita - vrhunska. No, 45 minuta provedenih u ovom muzejski očuvanom prostoru bilo je jedinstveno iskustvo.

Bio tu Al Pacino ili ne, sjediti u mirnom Greenwich Villageu u 11 ujutro, uz šalicu neobične kave i pogled na prolaznike, jedno je od onih "once in a lifetime" iskustava - uz iskrenu nadu da će se dogoditi i "twice".

Kako su neki gosti napisali u recenzijama: "Ovdje uvijek vlada neki poseban mir." Zato i legendarna rečenica iz Kuma ovdje dobiva novi smisao: "Leave the gun, take the cannoli."