SVIJET se nikada nije suočio s ovakvom pogibelji, tvrdi povjesničar Serhii Plokhy, koji poziva na prekid politike popuštanja prema Rusiji. Plokhy, profesor s Harvarda, trenutno boravi u svojoj rodnoj Ukrajini, gdje situaciju opisuje kao sumornu, no istovremeno naglašava odlučnost svog naroda.

"Sada je u Kijevu opasnije nego kad sam zadnji put bio ovdje", kaže 68-godišnjak. "I opasnije je što se više približavate prvoj crti bojišnice. Ali u Ukrajini postoji odlučnost, govorimo: 'mi smo ovdje, ostajemo, borit ćemo se'." Iako je optimističan glede otpornosti Ukrajine, Plokhy smatra da se na globalnoj sceni nalazimo u trenutku goleme opasnosti, čak i veće nego na vrhuncu Kubanske raketne krize. "Mislim da smo danas u opasnijem svijetu nego što smo bili u listopadu 1962.", ističe on.

"Nuklearna autocesta bez upaljenih svjetala"

U svojoj novoj knjizi "Nuklearno doba", Plokhy prati povijest nuklearnog naoružanja od njegovih početaka do danas. Glavni razlog za današnju opasnost vidi u proliferaciji nuklearnih sila. "Danas smo u goroj situaciji jer je više vozača na nuklearnoj autocesti - i voze bez upaljenih svjetala", slikovito objašnjava. Podsjeća da su tijekom Kubanske krize samo SAD, SSSR, Velika Britanija i Francuska imale nuklearni arsenal.

Od tada su se tom klubu pridružile Kina, Izrael, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja, a mnogi drugi teže istome. "Ako međunarodni sustav izgubi svoju trenutnu ravnotežu i globalna i regionalna rivalstva koja su poticala nuklearnu proliferaciju posljednjih desetljeća izmaknu kontroli, uskoro bismo mogli vidjeti čak 40 dodatnih zemalja s nuklearnim oružjem u svijetu, otprilike pet puta više nego što ih ima danas", upozorava Plokhy.

Strah koji potiče sukobe

Nakon Kubanske krize, strah od uzajamnog uništenja potaknuo je SAD i SSSR na uspostavu niza sporazuma o kontroli naoružanja. Danas, tvrdi Plokhy, strah se vratio, ali sada djeluje kao pokretač sukoba.

"S nestankom sporazuma iz Hladnog rata i novom, nereguliranom utrkom u naoružanju, strah se vratio, spreman ovoga puta potaknuti utrku u naoružanju koja će u najboljem slučaju ispasti golemo rasipanje novca i resursa, a u najgorem bi mogla dovesti do nuklearne konfrontacije", piše u svojoj knjizi.

Kao primjer navodi odnos Zapada prema Vladimiru Putinu, čije su prijetnje nuklearnim oružjem, prema Plokhyju, dovele do suzdržanosti Zapada i produljenja rata u Ukrajini. "To je klasično popuštanje. Nadate se da će, ako nahranite lava, njegov apetit biti zadovoljen, ali njegov se apetit zapravo povećava."

Budimpeštanski memorandum

Dio problema, navodi povjesničar, leži u Budimpeštanskom memorandumu iz 1994., kojim se Ukrajina odrekla trećeg najvećeg nuklearnog arsenala na svijetu u zamjenu za sigurnosna jamstva SAD-a, Velike Britanije i Rusije. "Smatralo se to apsolutnom pričom o uspjehu s gledišta neširenja nuklearnog oružja", kaže Plokhy.

"Ali stvorilo je sigurnosni vakuum, uklanjajući oružje odvraćanja s teritorija Ukrajine, i nije ih zamijenilo nikakvim drugim odvraćanjem." Tvrdi da je upravo to omogućilo Putinu invaziju 28 godina kasnije i da je "Budimpeštanski memorandum bio odgovoran za najveći rat u Europi od 1945."

Lekcija za budućnost

Rat u Ukrajini, ističe Plokhy, poslao je jasnu poruku ostatku svijeta. Režimi poput Irana sada vide nuklearno oružje kao najbolje jamstvo suvereniteta. "Udarac koji je ovaj rat zadao neširenju nuklearnog oružja je ogroman", kaže on, dodajući da su tehnološke prepreke za razvoj bombe danas niske.

"Čak i manje i siromašne zemlje poput Sjeverne Koreje mogu nabaviti bombu ako su odlučne to učiniti", kaže. Ipak, vjeruje da je borba za neširenje nuklearnog oružja "ranjena, ali nije mrtva", a njezina budućnost ovisi o ishodu rata u Ukrajini.

"Ako Zapad bude dovoljno ujedinjen i Sjedinjene Države - glavna sila koja je prisilila Ukrajinu da se odrekne svog nuklearnog oružja - na kraju pronađu način da zaštite Ukrajinu, to će biti vrlo drugačiji kraj i vrlo drugačija lekcija za naučiti", zaključuje Plokhy.