NASTAVNO na raspravu koja je nedavno eskalirala u Hrvatskoj potaknuta izjavom britanskog zastupnika Charlesa Tannocka, a koji je prošli mjesec u Europskom parlamentu najavio kako bi Hrvatska u EU mogla ostati bez službenog jezika, novinska agencija IPS jučer je objavila tekst Vesne Perić Zimonić pod naslovom "Pošaljite mi dalekoumnožitelj, ja sam Hrvat", a u kojemu se autorica pomalo cinično osvrće na želju onog dijela hrvatske javnosti koji smatra da bi ista po ulasku u EU trebala zadržati svoj materinji jezik.

"Ne mislite nas valjda opterećivati troškovima prevođenja na hrvatski, bosanski, crnogorski i srpski? Stanovnici Zapadnoga Balkana moraju se dogovoriti o jednom jeziku koji svi razumiju", kazao je Tannock nakon što je slovenski zastupnik Jelko Kacin u parlamentu progovorio hrvatskim jezikom.

Zimonić tako piše kako hrvatski lingvisti "sada izmišljaju svoj vlastiti jezik", uz opasku kako, ako biste, ukoliko im u vezi toga želite poslati faks, isti morali nasloviti "dalekoumnožitelj". Osim ovog izraza, za kojega autorica piše da je jedan od onih na temelju kojega Hrvatska nastoji "izmisliti" jezik odvojen od onog srpskog, ista navodi još nekoliko primjera, pa su se u tekstu također našli i primjeri poput "zrakomlata" umjesto helikoptera, "brzoglasa" umjesto telefona, te "zoroklika" umjesto pijevca, koji je, piše autorica, sličan srpskom nazivu "pevac".

"Krugovalna postaja" novi je naziv, kako se nadalje navodi, za radio postaju, "rukohlap" je novi naziv za aplauz, inače uobičajen izraz i u hrvatskom i u srpskom jeziku. Autorica također podsjeća i kako su hrvatski lingvisti nekim prijedlozima o novitetima u hrvatskom jeziku odlučili zamijeniti i neke anglikanizme u nazivima za tehnologiju, poput primjerice "hard disca", koji će postati "čvrsnik", "hardwarea" koji će postati "očvrsnik", te miša koji je preimenovan u "nastolno klizalo".

Ne može se, navodi dalje,  izbrisati činjenicu da Bošnjaci, Hrvati, Crnogorci i Srbi imaju zajednički jezik. Neki su predlagali da se taj zajednički jezik nazove "zapadnobalkanskim", pri čemu bi predstavljao dio Europe kojemu sve spomenute nacije pripadaju, pri čemu se svi spomenuti nadaju ulasku u Europsku uniju.

Autorica nadalje navodi kako se spomenuti jezik trenutno naziva "srpsko-hrvatskim" te da ga razumije svih 16 milijuna ljudi u regiji, neovisno o lokalnim varijacijama koje se u njemu pojavljuju. Spomenute se varijacije razlikuju, navodi dalje, po regiji, a ne po etnitetu. Srbi u Hrvatskoj, piše autorica, govore hrvatski jezik, i obratno - Hrvati u Srbiji govore srpski jezik, dok  se Srbe, Hrvate i Bošnjake koji žive u Bosni i Hercegovini ne može razlikovati po etnitetu.

Osvrnuvši se na neke prijedloge hrvatskih lingvista, autorica piše i kako su neki novi predloženi termini "manje zabavni". Tu navodi primjer novih naziva za vojne činove, a za koje kaže kako potječu iz doba ustaškog režima u Hrvatskoj, odnosno iz doba 2. svjetskog rata. Ustaše su, piše autorica za neupućene, bili marionete nacističkog režima. Isti su, piše autorica, "iskorijenjivali Srbe, Židove i Rome" pod činovima "časnika", "satnika", i "bojnika".

I Srbi su, piše Perić Zimonić, pokušali svoj jezik "pročistiti" od turcizama, kao i hrvatskih i bošnjaščkih riječi, no to im nije uspjelo u nekim slučajevima, budući da nisu, kako piše, uspjeli naći originalnu srpsku riječ za "čarape", "papuče", "šećer", "duvan", "pamuk", "sapun", "bakar", "bubrege", "čekić", "čizme" ili "rakiju".

"Fragmentacija srpsko-hrvatskog jezika i njihov razvoj nisu neočekivani. No, nametanje ili forsiranje nečega u tako osjetljivom području nema učinka. Ljudi se i dalje međusobno razumiju i to će se tako nastaviti još godinama",  kazao je za IPS beogradski lingvist Nikola Tanasić. Na kraju teksta autorica zaključuje kako su svi dokumenti koji se koriste na Međunarodnom sudu pravde u Haagu prevedeni na jedan jezik nazvan "B/C/S" (bošnjački,hrvatski,srpski), napomenuvši pri tome kako ga "optuženici za ratne zločine svih triju nacija savršeno dobro razumiju"

B.S.