KAMO sreće da SDP svakoga mjeseca održava izbornu konvenciju stranke. Možda bi onda češće glumio opoziciju i gurao u saborsku proceduru svakakve interpelacije protiv Vlade. Ovako, prespavali su parlamentarne izbore, drijemali do unutarstranačkih, da bi se sada naglo trgnuli i počeli bombardirati javnost svojim zamjerkama upućenima aktualnoj vlasti. Eto Zorana Milanovića odjednom u Otvorenom, pa na sindikalnom okruglom stolu, pa njegov favorit za Predsjedništvo SDP-a Ranko Ostojić koristi slučaj Pukanić za samopromociju u pokušaju smjenjivanja ministra zdravstva, pa se SDP-ovci hvataju najave smanjenja PDV-a i tako dalje i tome slično. Nije puno, ali SDP-ovce očito veseli. I trajat će to veselje još dva tjedna, pa kad Milanović i društvo konačno zasjednu u svoje stranačke fotelje, možemo se opustiti idućih godinu dana - do lokalnih izbora.

Stoga nije nikakvo čudo da šuplji, promašeni i bleferski štosevi Ive Sanadera kojima odbacuje SDP-ove napade u Saboru, mogu zazvučati uvjerljivo. Sanader obmanjuje i zamagljuje, bahaćenjem bez pokrića želi ostaviti dojam da stvari drži pod kontrolom - iako svi znamo da se zemlja ruši kao kula od karata - ali sve to mu prolazi jer je svjestan da mu ovako jadna opozicija ne može ništa. Nije mogla ni kad je trebala - u predizbornoj kampanji - pa zašto bi sada? Kao i uoči parlamentarnih izbora, Milanovićev SDP i sada u svojim napadima na Vladu nastupa pod parolom "Važno je sudjelovati". Sanader glumi da vlada, Milanović glumi da ga napada. I svi sretni i zadovoljni. Plaćica ide, a kad bi još obojica produljila mandate na čelu svojih stranaka, veselju ne bi bilo kraja.

SDP puna četiri mjeseca od gubitka izbora svu energiju troši na unutarstranačko razračunavanje. Stoga njihove interpelacije, unaprijed osuđene na propast, služe samo za promociju uoči svibanjske izborne konvencije. Milanović je mislio da se osigurao od protukandidata za šefa SDP-a, ali na Glavnom odboru račune su mu pomrsili Davorko Vidović i Bandićev kandidat Dragan Kovačević. Da njih nije bilo, možda nas ni Milanović ne bi ovih dana presretao sa svakog ugla: iz televizijskih emisija, iz novina, sa sindikalnih rasprava. Da nije bilo tih unutarstranačkih izbora, možda ni Ranko Ostojić - Milanovićev kandidat za Predsjedništvo SDP-a - ne bi na svakom koraku gazio starog neprijatelja Ivu Pukanića, a zatim ni ministra zdravstva Darka Milinovića.  Da nije bilo tih izbora, možda ne bi bilo ni tri interpelacijeprotiv Vlade: jedne o Milinoviću, druge o poskupljenju energenata i treće o zdravstvenom sustavu. Možda bi se preskočili i PDV, inflacija, životni troškovi... Preskočili su se u predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore, ali sada sigurno neće. Sada je SDP odlučan pokazati javnosti, ali još više svom članstvu, da ga vodi odlučan predsjednik i da je okružen sposobnim pojedincima, njegovim favoritima za stranačke funkcije.

Zapravo, gledajući saborsku raspravu i općenito polemiku koja se vodi (ili bolje rečeno, NE vodi) na relaciji Vlada-oporba, teško je reći tko u cijeloj priči više blefira. Sanader koji prkosno poručuje SDP-ovcima da na Aktualnom prijepodnevu u saboru izbjegavaju postavljati pitanja direktno njemu jer se "boje njegovih odgovora" ili SDP-ovci koji postavljaju pitanja znajući da ih zapravo ne zanimaju odgovori, niti znaju što bi s njima učinili. U tome su dvije najveće stranke potpuno iste: niti HDZ sustavno vodi državu, niti SDP sustavno radi na njegovu rušenju. Milanović zamjera Sanaderu da nema program za vođenje zemlje, nego poseže za vatrogasnim mjerama (cijene hrane, energenata, saniranje posljedica suše, brodogradnja), ali na isti način, nasumičnim proplamsajima oporbenjaštva, on "puše za vrat" Vladi - dugo dugo ništa, pa onda interpelacija. Kako Sanader nasumice gasi požare, tako ih Milanović nasumice postavlja. Kao što Sanadera boli briga za državu, već mu je bitan samo ostanak na vlasti, tako i Milanovića (možda ipak malo manje) boli briga za državu, već mu je prije svega stalo samo izboriti novi četverogodišnji mandat predsjednika SDP-a. I po mogućnosti okružiti se vjernim i lojalnim poslušnicima, koji ne bi dovodili u pitanje njegovu politiku.

I njegova opozicija u stranci uglavnom spava ili besciljno tumara u potrazi za opstankom u SDP-u, ali u zadnji čas se probudila i istaknula dvojicu kandidata za šefa stranke. No, kao i Milanovićevi saborski zastupnici, tako ni njegova unutarstranačka opozicija nema iluzija da će odnijeti pobjedu - dovoljno je uzrujati šefa (ili premijera u Saboru). Obojica su do daljnjeg nedodirljivi: Sanader za krezubu saborsku oporbu, a Milanović za krezubu unutarstranačku opoziciju.

Tomislav Klauški
Foto: K.H.