"KAKVE to veze ima s nogometom?", vapaj je koji odzvanja širom sportskih stranica svih novina u Hrvatskoj. Itekakve veze ima sa nogometom, i to ovim našim, hrvatskim, nogometom vulgaris.

Kao što je sa našim, hrvatskim nogometom imalo veze kada su maskirani junaci napali Dražena Krušelja i teško ga izudarali, zato što nije pisao raporte iz šopinga nogometaša i njihovih ženica, niti mu je vrhunac bavljenja poslom bio sponzorirani prilog iz luksuznog doma neke od zvijezda na privremenom radu u nogometnoj dijaspori.

Luka Bonačić definitivno nije tipičan lik iz gnojne štale hrvatskog nogometa, iako je u njoj znao često "preslagivati sijeno", ali na sebi svojstven način. Predugo je on u nogometu da ne bi znao kako to kod nas stvari idu, ali svejedno je tjerao igrače, makar bili ključni igrači kluba, kada bi usred priprema odlazili na turneje za unovčenje nogu boljem ponuđaču. 

Svađao se Luka sa svima; zadriglim sekretarima, koji su partijsku knjižicu zamijenili iskaznicom, a drugarstvo gospoštinom, ali su krčmarsko-trgovačke navike nastavili upražnjavati u nogometu. Njegova sintagma "Janjetina klub" najbolje i najrječitije opisuje mentalitet koji vlada u našem nogoloptačkom jadu. Razlika je jedino što manje klubove vode lokalni bosovi koji se požele "igrati sa velikim dečkima", a ova dva velika isti likovi, samo sa puno više nula na računu, boljim brodom na vezu u marini i naučenim finim manirima. Ali to se svodi na isto: blokirani računi, nema se za plaće, ali se zato radi sa sucima, "ulazi" u igrače i ždere se janjetina.

Bonačić se jedini se usudio pokazati i rogove i "bosanski grb" Tuđmanovoj Croatiji, kad je to predstavljalo čin građanske hrabrosti. Hajduk je sada kanta od momčadi jer je jednostavno loš, a tada nije smio biti bolji, da se voljeni vođa ne bi naljutio. Čelnici nekadašnjeg "majstora s mora"  su po beskičmenjačko-partijskoj liniji savijali debele šije, ali Bonačić to nije mogao otrpjeti, pa je izravno sa tartana Maksimira "poslao" prvog dvorjanskog podrepaša Rizvanbegovića u neku stvar, samo što se ovaj bio u loži "prvi do kralja", koji nije podnosio takve odmetnike na viteškim turnirima priređenima njemu čast.

Bonačiću su, podsjećamo, tada sastavili pismo isprike Tuđmanu, koje je odbio potpisati, ali je nalogom tadašnjeg načelnika splitske policije Bekavca, ipak poslano i pročitano u središnjem dnevniku. To je predstavljalo jednu od najsramnijih epizoda u bogatoj povijesti Hajduka. Klub koji nije pokleknuo pred prijetnjama fašističkog okupatora i koji je odbio biti klub jugoslavenske armije, skinuo je gaće pred društvom s preferansa i tenisa. Luka tako nije pokleknuo pred političkim dikatima, ali protiv palica se nije mogao.

Ogromni minus za Bonačića predstavlja činjenica da je prešutio jadnu namještaljku koju je Hajduk odigrao protiv Slavena proteklu subotu. Da li mu je s vremenom otupjela dišpetna oštrica, ili je zbog obožavanog kluba, radi kojeg je bez razmišljanja potegnuo autom iz Tirane prema Splitu, bio spreman pojesti toliko govno, nije poznato, ali izgubio je naklonost navijača.

Njegov trenerski put; od granatama zasutog Dubrovnika i odlazaka na utakmice brodom kroz blokadu, rada za zadarskog Baju Jurjevića, angažmana u Pazinu, preko epizode u vrhu sa Varteksom i šokova na Poljudu, sukobima s političarima, kvarnim sucima, nogometnim tajkunima i pretvorbenim lupežima do stajanja na crtu pobunjenim navijačima u poljudskom tunelu zbog očigledne i skandalozne namještaljke, odlično simbolizira cijelu priču oko HNL-a od 92. naovamo. Kulminacija sa krvavim stubištem njegove zgrade i razbijenom glavom samo je strašni epilog prave tragedije. Nakon svega nabrojanog Bonačić može biti "sretan" što još prije nije dobio batine.

O Bonačiću pišem u perfektu, jer doista ni luđak kao on, ne bi smio, ni trebao, nakon ovoga ostati u opasnoj lakrdiji koju zovemo hrvatski nogomet.

Zvonko Alač