SVEMIR možda djeluje kao tiho, prazno i beživotno mjesto, ali ako biste mogli pomirisati njegove planete, oblake plina i zvjezdanu prašinu – naišli biste na cijeli spektar iznenađujuće poznatih i neugodnih mirisa. Od sumpora i amonijaka do naftnih para i spaljenog metala, znanstvenici danas doslovno "njuškaju" po svemiru kako bi bolje razumjeli njegov sastav – pa možda čak i pronašli tragove života.

"Svakome je drugačije, kao bomba mirisa iz pakla"

Kanadski astronaut David Saint-Jacques nije jedini koji se nakon svemirske šetnje vratio u modul s nečim zanimljivim na opremi: "mirisom svemira". Astronauti su ga opisivali kao spoj spaljenog mesa, baruta i rastopljene plastike. Neki tvrde da podsjeća na zavarivanje metala, drugi na ozon nakon oluje. No što to točno miriše i zašto?

Za Marinu Barcenillu, znanstvenicu i astrobiologinju sa Sveučilišta Westminster u Londonu, pitanje "kako miriše svemir?" postalo je osobna opsesija. Danas u laboratoriju rekonstruira mirise planeta i zvjezdanih sustava, a njezine formule dio su nove izložbe u londonskom Prirodoslovnom muzeju.

Na primjer, Jupiter – najveći planet Sunčeva sustava – miriše kao "otrovan marcipan", kaže Barcenilla. Njegov gornji sloj čine kristali amonijaka koji podsjećaju na mačji urin. Dublji slojevi sadrže amonijev sulfid – kombinaciju amonijaka i sumpora koja smrdi na trula jaja. Tu su i organske molekule s mirisom nafte, pa čak i češnjaka. Sve skupa? "Kao bomba mirisa iz pakla", kaže Barcenilla. Saturnov mjesec Titan pak vjerojatno miriše na bademe, benzin i pokvarenu ribu, dok plinoviti div HD 189733 b, udaljen 64 svjetlosne godine, navodno smrdi na trula jaja i otapala.

Helen Sharman, prva britanska astronautkinja, prisjetila se svojeg boravka na sovjetskoj postaji Mir 1991. godine. "U mikrogravitaciji se mirisi gotovo i ne šire. Da biste nešto osjetili, morali ste doslovno gurnuti nos u vrećicu s hranom", rekla je. No nakon svemirske šetnje jedno je ipak bilo neizbježno – miris metala.

Objašnjenje? Mogući uzrok je atomski kisik koji se lijepi za svemirska odijela i alate. Kada se vrate u unutrašnjost stanice i dođu u kontakt s molekularnim kisikom, nastaje ozon – spoj poznat po oštrom mirisu koji osjećamo nakon grmljavinskog nevremena.

Molekule koje mirišu na zvijezde

U međuzvjezdanom prostoru plutaju molekule nastale eksplozijama umiruće zvijezda, poput policikličnih aromatskih ugljikovodika (PAH), koje nalazimo i u izgaranjem stvorenim dimovima na Zemlji. Ti spojevi mogu mirisati na gorivo, bitumen, pa čak i na spaljenu hranu. Njihova prisutnost nije samo stvar olfaktornih doživljaja – oni su i temelj za nastanak novih planeta i kometa.

U srcu Mliječne staze, u oblaku plina Sagittarius B2, znanstvenici su detektirali molekule poput etanola, metanola, acetona i etilen-glikola – sve one koje na Zemlji koristimo kao otapala, antifriz ili industrijske kemikalije. Iako popularna tvrdnja da centar naše galaksije miriše na maline nije sasvim točna, istina je da se tamo nalazi etil-format – spoj koji se povezuje s okusom, ali i mirisom raznih voćki i lakova za nokte.

Jedan od najuzbudljivijih trenutaka stigao je kada je NASA-in svemirski teleskop James Webb (JWST) 2023. godine u atmosferi egzoplaneta K2-18b, udaljenog 120 svjetlosnih godina, detektirao molekulu dimetil-sulfida (DMS) – istu onu koja na Zemlji dolazi iz oceana i proizvode je fitoplanktoni. Ako se potvrdi da dolazi iz biološkog izvora, to bi bio jedan od najsnažnijih dokaza postojanja izvanzemaljskog života. "Ovo je tek početak. Ako K2-18b ima ocean, a DMS dolazi iz njega, tada bi tamo mogla postojati neka vrsta morskog života", rekao je astrofizičar Subhajit Sarkar iz Sveučilišta u Cardiffu.

Ipak, nakon svih kozmičkih mirisa, najpoćebniji ostaje – onaj zemaljski. Kada se Helen Sharman 1991. vratila iz svemira, kapsula je sletjela na stepsku vegetaciju u Kazahstanu. "Kada smo otvorili vrata, osjetila sam miris svježe zgnječenog pelina i zemlje. Bio je to najljepši miris koji sam ikada osjetila", rekla je, piše BBC.