Sjedinjene Države ove godine slave sto godina od pojave bluesa, glazbe južnjačkih crnaca koja je bila nadahnuće svim popularnim glazbenim vrstama, od jazza do rocka, i svjedok velikih društvenih kriza u Americi u 20. stoljeću: velike depresije i rasne segregacije. L

Proslava obljetnice koja uključuje koncerte, radijske emisije, obrazovne i dokumentarne programe kojih su autori Martin Scorsese, Wim Wenders, Charles Burnett i Clint Eastwood, izrazito su službene naravi, budući da je Kongres, uz blagoslov predsjednika Georgea W. Busha, proglasio 2003. godinu godinom bluesa.

"Blues je vrsta popularne glazbe koja je imala najviše utjecaja (...) i važan je dio afroameričke kulture i povijesti Sjedinjenih Država u 20. stoljeću koji treba sačuvati", ističe se u proglasu.

"Blues je rođen u znoju, diskriminaciji i siromaštvu", ističe demokratska senatorica Blanche Lincoln, koautorica proglasa.

Povijest bluesa i mita o njemu povijest je glazbenika koji se okupljaju u barovima, sviraju za jedan obrok, rade fizičke poslove da bi preživjeli i putuju vlakom s gitarom kao jedinom prtljagom.

Premda su "bluesmeni" poput Johna Leeja Hookera, Muddyja Watersa i B.B. Kinga bili svjetski poznate zvijezde, blues je ipak glazba brojnih nepoznatih i osebujnih umjetnika. Svirač bluesa najčešće je autor-skladatelj, vokalist i instrumentalist.

Blues je rođen na krajnjem jugu 1860-ih, nakon građanskog rata koji je ukinuo ropstvo. Službeno se pojavio 1903. Te je godine crnački glazbenik s klasičnom naobrazbom W.C. Handy čekao vlak u gotovo pustoj željezničkoj postaji u Tutwilleru, gradiću u državi Mississippi. U blizini je neznanac pjevao nepoznatu melodiju, oštricom noža stružući po žicama gitare. Handy je bio prvi koji je načinio notni zapis bluesa i skladao melodije, potaknuvši popularizaciju bluesa nakon 1912., kada je objavljen album "Memphis Blues".

Godine 1920. blues je prvi put zabilježen na ploči: "Crazy Blues", u izvođenju Mamie Smith. U doba velike depresije izvođači bluesa masovno se sele s juga, iz sela zahvaćenih krizom, u velike gradove na sjeveru. Chicago postaje obećana zemlja. Četrdesetih se razvija radio, a najpopularnija je WIDIA iz Memphisa koju vodi B.B. King.

No tek nakon 1950., sa širom primjenom električnih glazbala, blues stvarno počinje utjecati na američku komercijalnu glazbu, od rocka do soula. Taj se utjecaj početkom 60-ih proširuje na Europu dolaskom mnogih američkih glazbenika na Stari kontinent.

Engleski se blues javlja s Rolling Stonesima, Johnom Mayallom i Ericom Claptonom. Sedamdesetih i osamdesetih blues doživljava nekoliko zvjezdanih trenutaka, među kojima je izlazak "Showdown!" 1985., s Albertom Collinsom, Robertom Crayom i Johnnyjem Copelandom. Godine 1989. John Lee Hooker snima "The Healer" i izbija među top 50. Godine 1990., zahvaljujući CD-u, snimke se obnavljaju i velike izdavačke kuće ponovno izdaju vrpce starih "bluesmena".

No u zadnjih nekoliko godina popularnost bluesa u stalnom je padu i čini tek jedan posto prodaje na američkom tržištu, prema podacima agencije Nielsen SoundScan. Koproducent radijskih emisija o 100. obljetnici bluesa Ben Manilla nada se da će proslava "dati bluesu toliko potreban poticaj".

(Hina) vrad bnš