MARTIN Bormann rođen je 17. lipnja 1900. u Wegelebenu, tadašnjem dijelu Njemačkog Carstva. Nakon služenja u Prvom svjetskom ratu, pridružio se ultradesničarskim skupinama, uključujući Freikorps, prije nego što je 1927. postao član NSDAP-a (Nacističke stranke). Bormann se brzo uspinjao u hijerarhiji stranke zahvaljujući svojoj organizacijskoj sposobnosti i lojalnosti Adolfu Hitleru.

Godine 1933. postao je šef kabineta Rudolfa Hessa, zamjenika Führera, a nakon Hessova bijega u Englesku 1941., Bormann je preuzeo ključnu ulogu kao Hitlerov osobni tajnik.

U toj poziciji kontrolirao je pristup Hitleru, upravljao financijama stranke i imao ogroman utjecaj na donošenje odluka u Trećem Reichu. Bormann je bio "čovjek u sjeni", poznat po svojoj nemilosrdnosti i sposobnosti manipuliranja birokracijom u svoju korist. Bio je ključan u provedbi antisemitskih politika i organizaciji prisilnog rada tijekom rata.

Drugi svjetski rat i kraj Trećeg Reicha

Tijekom Drugog svjetskog rata Bormannova moć dodatno je rasla. Nakon što je Hitler 29. travnja 1945. imenovao Bormanna "izvršiteljem svoje oporuke" u svom političkom testamentu, Bormann je potpisao dokument kao svjedok.

Bio je prisutan u Führerbunkeru u Berlinu tijekom posljednjih dana rata, dok su savezničke snage napredovale prema gradu. Nakon Hitlerova samoubojstva 30. travnja 1945., Bormann je pokušao pobjeći iz bunkera zajedno s drugim nacističkim dužnosnicima 1. svibnja 1945. Ovdje počinje najkontroverzniji dio njegove priče – okolnosti njegova nestanka i smrti.

Okolnosti smrti

Prema engleskoj verziji Wikipedije i Encyclopaediji Britannici, Bormannova sudbina dugo je bila predmet spekulacija. Nakon bijega iz Führerbunkera, Bormann je navodno pokušao prijeći rijeku Spree u Berlinu kako bi izbjegao sovjetske trupe koje su opkolile grad.

Svjedoci, uključujući Arthura Axmanna, šefa Hitlerove mladeži, izjavili su da su vidjeli Bormanna pogođenog u borbi ili da je počinio samoubojstvo uzimanjem cijanida kako bi izbjegao zarobljavanje. Međutim, njegovo tijelo nije odmah pronađeno, što je dovelo do brojnih teorija zavjere, uključujući tvrdnje da je pobjegao u Južnu Ameriku.

DNK analiza potvrdila da nije pobjegao iz Berlina

Godine 1972. tijekom građevinskih radova u blizini Lehrter Bahnhofa u Berlinu pronađeni su ljudski ostaci. Forenzička analiza, uključujući usporedbu zubnih kartona, potvrdila je 1973. da su posmrtni ostaci pripadali Martinu Bormannu. 11.4.1973. njemačke su vlasti Martina Bormanna službeno proglasile mrtvim.

Kasnije, 1998., DNK testiranje dodatno je potvrdilo identitet usporedbom s uzorcima njegove obitelji. Prema tim dokazima, znanstvenici su zaključili da je Bormann umro 2. svibnja 1945., vjerojatno od samoubojstva cijanidom, iako postoje naznake da je mogao biti ranjen u borbi prije nego što je uzeo otrov.

Encyclopaedia Britannica navodi da su tragovi stakla pronađeni u njegovoj čeljusti u skladu s korištenjem cijanidne kapsule, što podupire teoriju samoubojstva. Pronalazak njegovih ostataka u blizini mjesta gdje su svjedoci posljednji put vidjeli Bormanna dodatno potvrđuje da nije uspio pobjeći iz Berlina.

Nasljeđe

Martin Bormann osuđen je in absentia na smrt za ratne zločine na Nürnberškim procesima 1946. Njegova smrt 1945. označila je kraj jednog od najozloglašenijih administratora nacističkog režima, ali misterij koji je okruživao njegov nestanak desetljećima je podupirao mitove i spekulacije.

Danas je, zahvaljujući forenzičkim dokazima, njegova sudbina razjašnjena, ostavljajući ga upamćenim kao simbol okrutnosti i birokratske moći Trećeg Reicha.