Foto: Hina

HRVATSKA rukometna reprezentacija doživjela je debakl na otvaranju olimpijskog turnira u Riju. Poraz od Katara 30:23 jedan je od najtežih i najsramotnijih u povijesti izabrane rukometne vrste.

Za početak definirajmo zašto je ovo sramota

Kada u ovoj priči koristimo riječ sramota onda je važno naglasiti kako pritom ne mislimo da je sramota izgubiti od Katara. Oni koji prate rukomet znaju da Katarcima nitko nije poklonio srebrnu medalju sa SP-a koje su organizirali prošle godine. Izgradnja njihove reprezentacije započela je dolaskom Valera Rivere. Bogati šeici rekli su španjolskom stručnjaku da im složi pobjedničku ekipu, a da će se za troškove oni pobrinuti. Što god mi mislili o tome.

Rivera je svoju "all-star" momčad u kojoj igraju Hrvati, Bosanci, Srbi, Crnogorci, Francuzi i Kubanci pedantno posložio, izbrusio i danas smo dobili potvrdu da Katar nije reprezentacija za jedan turnir kao što je to, primjerice, bila Srbija koja je nestala s rukometne karte nakon europskog srebra 2012.

Riječ sramota, dakle, koristimo jer najbolje opisuje onaj mučan osjećaj koji nas je pratio dok smo gledali kako takozvani "plaćenici" šamaraju igrače kojima je, kako kažu, čast nositi hrvatske boje i koji se prije svake utakmice kunu da će ostaviti muda na parketu. Takav skup beskrvnih, nemotiviranih pojedinaca dugo nismo vidjeli, a to je nešto što si nijedna hrvatska reprezentacija ne smije dopustiti, pogotovo ne ova najuspješnija, rukometna.

Igrači se moraju odlučiti: jesu li došli kao turisti ili kao natjecatelji? 

Nas ne ljuti samo tragična reakcija igrača u trenutku kad su kola krenula nizbrdo, nego i reakcija kompletne klupe koja se ponašala kao da je riječ o prijateljskoj utakmici, ljetnoj zajebanciji s prijateljima na igralištu u kvartu. Dresove u kojima su igrali uopće ne moraju baciti u pranje, jer su suhi i spremni za utakmicu s Argentinom, a ako na isti način planiraju igrati u idućem kolu onda je možda pametnije da ih odmah spreme u kofere, uskoče u japanke i nastave s turističkim izletima po Brazilu. Nema potrebe da se dalje sramote na terenu.

Osim tog voljnog momenta koji je izostao kod igrača, svakako valja napisati riječ-dvije o taktičkim zamislima Željka Babića. Izbornik je u svom debiju na Igrama izveo prvu sedmorku u kojoj nije bilo mjesta za kapetana Marka Kopljara i prve violine reprezentacije Domagoja Duvnjaka. U najmanju ruku neobična odluka s obzirom da Katar nije reprezentacija trećeg svijeta koja je jučer otkrila rukomet.

Babiću je obrana bila dobra. Možda ona katarska. 

U igri hrvatske reprezentacije ništa nije valjalo. Apsolutno nijedan segment igre nije zadovoljen. Vratari su bili očajni prvenstveno zbog propuha u obrani. Katarci su razbijali hrvatski blok igrom na dva pivota, igrači su cijelo vrijeme gubili tlo pod nogama, a napraviti prekršaj je bio znanstvena fantastika. I onda, kao šećer za kraj pojavi se Babić na minuti odmora u trenutku kad mu momčad gubi s pet golova razlike i kaže da je obrana dobra (?!). Zabrinjavajuće.

Napad je, pak, bio priča za sebe.

Eksperiment koji je pošao po zlu 

Babić je u vanjskoj liniji dao povjerenje Karačiću, Sliškoviću i Stepančiću, bivšem zagrebašu, a danas topniku PSG-a kojem je ovo bila prva ozbiljna utakmica nakon šest mjeseci. Ipak, Babić je vjerovao kako igrači koji su do sada igrali zajedno samo na treningu i od kojih je jedan bio dugo ozlijeđen, mogu nauditi ekipi Valera Rivere. Prekasno je shvatio svoju pogrešku.

Jer, rukomet kakav je Hrvatska igrala s tim igračima posljednji je put viđen 1986. godine. Sporo i bezidejno s bezbroj tehničkih pogrešaka koje su Katarci skupo naplatili. Nakon što je protivnik otišao na sigurnu prednost, Babić je u igru ubacio Duvnjaka i Kopljara. A dok su se oni zagrijali, uopće sporazumjeli, Katarci su otišli na plus pet pa plus sedam i sve do laganih deset razlike. U prijevodu, dok se Hrvatska tražila, Katarci su nemilosrdno trpali.

Što ćemo s Duvnjakom? 

Posebno zabrinjava što Hrvatska nakon Ivana Balića nije pronašla pravog razigravača. Igor Karačić ima kapaciteta za to, ali onda Babić mora odlučiti što će s Domagojem Duvnjakom. Hoće li ga koristiti kao što je to prvotno zamislio na lijevom vanjskom ili će ipak njega koristiti na srednjem ili samo obrani. Ili neka varijacija gdje će Karačić i Duvnjak igrati zajedno? Paradoksalno je što Hrvatska u svojoj ekipi ima jednog od najboljih igrača svijeta, veliko rukometno ime, a kao da nemamo pojma što bismo s njim.

Druga stvar koja brine jest nepostojanje brze tranzicije. Prije četiri godine na krilima kontre i polukontre Hrvatska je gazila sve što joj je stalo na put. Odnosno, barem do polufinala i trenutka kada je tadašnji izbornik došao u situaciju da treba razmišljati tijekom utakmice. Babić je, pak, eliminirao tu komponentu iz igre hrvatske reprezentacije, što je definitivno velika pogreška s obzirom da imamo kapaciteta za takvo što. 

Da zaključimo, Hrvatska je poznata po tome da ne briljira u prvim utakmicama na velikim natjecanjima. Primjerice, isti ovakvi naslovi pisali su se i 2003. godine nakon poraza od Argentine pa je portugalska priča na kraju završila svjetskim zlatom. Ukoliko Hrvatska osvoji medalju, sada bismo prihvatili bilo koje boje, onda će malo tko žaliti zbog poraza od Katara. U suprotnom, ako nastavi s lošim rezultatima i ako sve ovo završi velikim debaklom, Babića ni prijatelj Zlatko neće spasiti od gazde hrvatskog rukometa.