NA SINOĆNJEM završnom spektaklu u Parizu na stadion Saint-Denis spustio se Zlatni putnik, koji se vratio iz distopijske budućnosti u kojoj nema Olimpijskih igara kako bi ih ponovno oživio kao osnovu ljudske civilizacije. Organizatori nisu precizirali u koju su godinu smjestili tu distopijsku budućnost, ali ona se simbolički može shvatiti i kao era koju smo ne tako davno već proživjeli.

Te 2020. Olimpijskih igara zaista nije bilo, pandemija covida-19 odgodila ih je za godinu dana. Svima je ostao gorak okus od njih jer globalni događaj kojem je cilj ujediniti ili barem zbližiti svijet protekao je u okruženju u kojem svako zbližavanje može rezultirati izolacijom ili čak tragedijom.

U Tokiju je s godinom zakašnjenja olimpijska tradicija ipak nastavljena, iako na silu, bez gledatelja, bez tog osjećaja globalnog jedinstva, srži olimpijskog smisla. Čovječanstvo je pandemiju od tada ostavilo iza sebe i Igre su u Parizu ponovno zaživjele u punom sjaju. 

Prvi podaci o televizijskoj gledanosti pokazuju da su u SAD-u pariške Igre bile praćene 76% više nego one u Tokiju, a količina olimpijskog sadržaja pogledana na društvenim mrežama ne može se ni usporediti. Upravo je histerija na društvenim mrežama najveća razlika u odnosu na bilo koje dosadašnje Igre.

Prije osam godina u Riju one nisu bile tako velik dio naših života, a prije tri godine svijet je imao većih problema i djelovao prilično indiferentno prema zbivanjima u Tokiju, izmoreno natjecanjima koja kroje pozitivni i negativni testovi na covid, te kontemplirao o smislu samog održavanja.

Pariz je čovječanstvo dočekalo spremno na iksevima, fejsbucima, tiktokovima i ostalim sredstvima izražavanja mišljenja koja nitko nije tražio. I pokazalo se prilično poremećenim.

Um vidi ono što želi vidjeti

Od same ceremonije otvorenja na rijeci Seini, koja nije najbolje sjela dobrom dijelu publike, posebno onom s katoličkim uvjerenjima, preko slavljenja i gaženja olimpijskih aktera iz potpuno pogrešnih razloga, sve do globalne eksplozije "stručnjaka" za genetiku, koja je proširila nezaustavljiv požar neprovjerenih informacija i poziva na linč, čovječanstvo je u globalu pokazalo koliko mu se pomaknuo sustav vrijednosti.

Za skandal s ceremonije otvorenja krivi su organizatori, ne zato što su u scenarij uključili osobe alternativnih seksualnih orijentacija i možda im dali veću minutažu u prijenosu no što je bilo potrebno, nego zato što nisu bili jasniji u tome što te scene predstavljaju, kao na ceremoniji zatvaranja, kad su komentatori imali pred sobom kompletan program s prevedenim govorima.

Lako je bilo viđene scene shvatiti kao nekakvu izopačenu sprdnju na Da Vincijevu Posljednju večeru umjesto kao prikaz starogrčkih bakanalija, poznatih po raskalašenosti u jelu, piću i seksualnim aktivnostima s pripadnicima svog i suprotnog spola. Lako je bilo razbuktati bijes katolika diljem svijeta prije nego što se stigao razbuktati sam olimpijski plamen.

Ovo su bile prve Olimpijske igre na kojima je nastupio identičan broj sportašica i sportaša, zastave su nošene u parovima, a i olimpijski plamen zajednički su zapalili judaš Teddy Riner i bivša atletičarka Marie-Jose Perec. 

Organizatori su željeli Igre jednakosti, ali i općenitije inkluzivnosti, pa ako su već odlučili uključiti i transrodne modele, logičnije je da to učine u scenama razuzdanih bakanalija u čast Grčke, kolijevke olimpizma, nego Isusova druženja s apostolima. 

Ali um vidi ono što želi vidjeti, ili barem ono što mu je bliže u podsvijesti, a kad potvrdu toga što je vidio ugleda i na društvenim mrežama, nitko ga više ne može razuvjeriti.

Zvijezde iz pogrešnih razloga

A to je bilo tek otvorenje. U idućih 16 dana svijet je dobio nove skandale, ali i nove zvijezde iz potpuno pogrešnih razloga. Recimo, znate li tko je Sevval Ilayda Tarhan? A Zorana Arunović? Za Damira Mikeca vjerojatno ste čuli jer se radi o rođenom Splićaninu koji je osvojio zlato za Srbiju, ali u svjetskim razmjerima jednako je anoniman kao i prethodne dvije žene.

No zato svi znaju za Yusufa Dikeca, koji je osvojio srebro u streljaštvu u mješovitom natjecanju zračnim pištoljem s 10 metara. On je zbog svog kulerskog izgleda, ruke u džepu i ciljanja s oba oka otvorena postao mem i svojevrsno zaštitno lice Igara u Parizu, njegova najveća viralna superzvijezda.

Televizijske postaje sa svih krajeva svijeta slale su ekipe u Tursku zbog priče o turskom Johnu Wicku, dok su njegova srebrna partnerica i zlatni srpski tandem jednako anonimni kao što su bili i prije Pariza.

Sličan tretman dobila je njegova kolegica iz Južne Koreje Kim Ye-ji kao njegova potpuna suprotnost, djevojka koja je s hladnim pogledom i tehnološkim pomagalima na glavi više djelovala poput kiborga nego olimpijke. I ona se okitila srebrom. Ni u njenoj disciplini nitko ne zna ime pobjednice.

Bilo je i drugih, poput američkog gimnastičara Stephena Nedoroscika, "stvarnog Clarka Kenta", koji je više od dva sata nepomično sjedio, naizgled čak i zadrijemao čekajući svoj red, a onda skinuo naočale i pretvorio se u "Supermana na konju s hvataljkama" te donio SAD-u ekipnu broncu.

Hit je krajem Igara postao i jedan Hrvat, vaterpolist Josip Vrlić, čija su dva metra i 135 kilograma prekriveni samo kupaćim gaćicama i kapicom kod žena mamili i podsmijehe i uzdahe, ali cijeli je svijet iznosio mišljenje o njegovoj korpulentnoj konstituciji.

Za Australku Rachael Gunn, 36-godišnjakinju umjetničkog imena Raygun, bili su rezervirani gotovo isključivo podsmijesi nakon njena krindž nastupa u breakdanceu, koji je u Parizu bio pokazni sport, a ona je svojom izvedbom praktički samostalno presudila njegovoj olimpijskoj budućnosti.

"Muškarci" u ženskom sportu

Ipak, ni na koga se nije obrušila takva lavina globalnog hejta kao na Imane Khelif, koja je postala najbizarnija priča Olimpijskih igara u Parizu. Ne treba je posebno predstavljati, svi ste čuli za alžirsku boksačicu koja je navodno zapravo muškarac, kao i njena tajvanska kolegica, također olimpijska pobjednica Lin Yu-ting.

Drami je doprinijela Talijanka Angela Carini, koja se rasplakala nakon što ju je Khelif, zamislite, snažno udarila u boksačkom meču. Internetom se proširila informacija da je Khelif biološki muškarac jer je DNA test pokazao da ima kromosome XY, a milijuni ratnika za tipkovnicama to su prihvatili kao neoboriv dokaz iako dobar dio ni nema pojma što je kromosom, a kamoli što znače iksevi i ipsiloni.

Nisu pomogle ni fotografije iz djetinjstva, na kojima Imane nedvojbeno izgleda kao djevojčica, ni dokumenti koji pokazuju da je rođena kao djevojčica, kao ni činjenice da je prije tri godine bez kontroverzi nastupala u Tokiju i da je u karijeri prije Pariza izgubila više od trećine službenih mečeva.

Činjenica je da je Imane visoka, snažna i ne osobito ženstvena, ali to ju ne čini muškarcem. Činjenica je i da u sebi ima kromosome XY, ali, vjerovali ili ne, ni to ju ne čini muškarcem. Čini je genetskom anomalijom, sličnom onima koje su još prije više od deset godina izazivale pozornost u atletici.

Među njima je svakako najpoznatija južnoafrička srednjoprugašica Caster Semenya, olimpijska prvakinja iz Londona i Rija na 800 metara. Ona je rođena s DSD-jem (različitostima u spolnom razvoju), s vaginom, ali bez maternice i s unutarnjim testisima - za što je saznala kad i ostatak svijeta, nakon objave rezultata testova. 

I natprirodnom razinom muških hormona, koji su joj definitivno davali kompetitivnu prednost. Baš kao i Francine Niyonsabi iz Burundija i Kenijki Margaret Wambui, koje su u Riju osvojile srebro i broncu iza Semenye. Istraživanje je pokazalo da sedam od 1000 atletičarki ima povišenu razinu testosterona, što je 140 puta češće nego u prosjeku populacije.

Atletika je u međuvremenu uvela pravilo o snižavanju razine testosterona za natjecanja, a Semenya se povukla s tartana i posvetila se svojoj borbi pravnim putevima jer njen je slučaj siva zona u kojoj se može razumjeti obje strane.

Zašto Jordanu nisu zamjerali genetsku prednost?

Kod Imane Khelif problem je izraženiji jer se bavi kontaktnim, borilačkim sportom, u kojem bi biološki muškarac uistinu mogao teško ozlijediti protivnicu i ući u sferu nasilja nad ženama. Ali Khelif nije biološki muškarac, za što ju je optužila IBA, međunarodna boksačka organizacija pod vodstvom Rusa Umara Kremljeva, Putinova saveznika, iznijevši optužbe nakon što je Imane pobijedila rusku boksačicu na Svjetskom prvenstvu.

Optužbe su se raširile društvenim mrežama i brojnim medijima bez prethodne provjere, a krvoločne mase tražile su izgon, pa i linč boksačice koja izgleda taman nedovoljno ženstveno da bi se takva priča popušila.

Iziritiranost svjetske javnosti samom mogućnosti da su optužbe istinite prilično je razumljiva s obzirom na sve češće primjere muškaraca koji se deklariraju kao žene i onda dominiraju u njihovim natjecanjima. Nema dvojbe da inkluzivnost mora imati granice u sportu i da se biološkim muškarcima ne smije dopuštati natjecanje u ženskoj konkurenciji. Kriteriji se moraju jasno postaviti.

Ali Imane Khelif, kao ni Lin Yu-ting, kao ni Caster Semenya, nije muškarac. Ona je tek genetska anomalija, kao što su stopala broj 51 koja su legendarnom plivaču Ianu Thorpeu služila poput peraja, kao što je ogromna šaka Michaela Jordana kojom je mogao držati košarkašku loptu i s njom raditi što hoće. I njima je genetika dala kompetitivnu prednost.

Khelif je samo laka meta, a ljudi su na društvenim mrežama puni municije, posebno ogorčeni zbog osjetljivosti tematike i suludosti već viđenih situacija u kojima muškarci dominiraju ženskim sportom, koje su ih toliko zaslijepile da nisu željeli ni vidjeti istinu, nego odmah samo pucati.

Dok su slavljenje turskog Johna Wicka i ignoriranje pobjedničkog tima samo pokazatelji pomaknutih vrijednosti današnjeg društva, u kojem se zvijezda društvenih mreža postaje i nasumičnim savjetima na ulici za bolji felacio, mučna priča o boksačicama razotkrila je ozbiljniju poremećenost svijeta željnog krvi na osnovi neprovjerenih informacija.

Žene su obilježile hrvatski sport u Parizu

I Hrvatsku, pokazuju podaci o čitanosti, puno su više zanimala naklapanja o sadržaju gaćica dviju boksačica nego uspjesi života nekih tamo Mirana Maričića ili Lene Stojković, koji su osvojili bronce u nepopularnim ili većini nerazumljivim sportovima. A ljudi poput Mirana i Lene, koji daleko od očiju javnosti cijeli život posvećuju tim sportovima, koji priliku da zasjaju imaju jednom u četiri godine, trebali bi biti glavne teme i dobiti svojih pet minuta slave.

Oni su Hrvatskoj donijeli dvije od ukupno sedam medalja, što je iznad očekivanja hrvatske javnosti, prema anketi koju smo objavili uoči Igara, u kojoj je 41% od preko 18.000 čitatelja odgovorilo da očekuje manje od pet odličja, dok ih je 31% smatralo da će ih biti između pet i sedam. Optimističnijih odgovora bilo je najmanje.

Tih sedam medalja znači da su Igre u Parizu bile treće najuspješnije u povijesti samostalne Hrvatske, nakon Rija 2016. (10) i Tokija prije tri godine (8), a četvrte najuspješnije ako se gleda broj zlata (2), nakon Rija (5), Tokija i Londona 2012. (po 3).

Popisu sportova u kojima je Hrvatska osvojila olimpijsku medalju priključio se judo zahvaljujući dugo očekivanom i zasluženom zlatu Barbare Matić, a sve ostale stigle su u sportovima u kojima ima bogatu tradiciju.

Braća Sinković osvojila su svoju treću zlatnu i ukupno četvrtu olimpijsku medalju te učvrstila vodstvo veslanja kao hrvatskog najtrofejnijeg sporta na OI-ju s čak osam odličja. Po šestu medalju donijeli su Sandra Elkasević atletici, Donna Vekić tenisu i Lena Stojković taekwondou, Miran Maričić streljaštvu četvrtu, a i vaterpolisti su se četvrti put popeli na postolje.

Moglo ih je biti i više, neki su bili vrlo blizu, poput judašice Katarine Krišto i taekwondoaša Ivana Šapine, koji su izgubili borbe za broncu, Sare Kolak, koja je u bacanju koplja završila četvrta, ili gimnastičara Aurela Benovića, kojeg su suci zakinuli na zadnjem preskoku i bacili ga na peto mjesto.

Sinkovići su se spektakularnim finišom izdvojili kao najuspješniji Hrvati u povijesti na ljetnim Olimpijskim igrama, Sandra Elkasević je trećom medaljom potvrdila status legende, Barbara Matić konačno je kompletirala fantastičnu kolekciju medalja i olimpijskim zlatom, vaterpolo se odvojio od rukometa kao naš najtrofejniji loptački sport na OI-ju, Donna Vekić produljila je najbolju formu karijere i donijela hrvatskom tenisu prvu žensku medalju, a Maričić i Stojković predstavili su se široj javnosti i zaradili svoje mjesto među sportskim besmrtnicima.

Hrvatska može biti posebno ponosna na svoj ženski sport, koji je donio četiri od sedam medalja, što je puno impresivnije kad se zna da ju je u Parizu predstavljalo tek 15 sportašica, odnosno da se 27% njih kući vratilo s odličjem. 

Brojka 15 još je sitnija s obzirom na to da su ove Olimpijske igre bile rekordne po broju sportašica, odnosno da je prvi put u povijesti izjednačen broj muškaraca i žena među natjecateljima - po 5250. Iako će zlobnici reći da su zapravo bila 5252 muškarca i 5248 žena.