TURSKE nogometne gigante ponovno trese transfer groznica. Nakon što su već doveli zvijezde poput Leroya Sanéa, Fenerbahče je osigurao potpis najvrjednijeg igrača lige Jhona Durána, dok Galatasaray sanja o Victoru Osimhenu i Hakanu Calhanogluu. Pitanje koje se nameće jest odakle odjednom toliki novac u ligi koja se godinama borila s dugovima.

Odgovor leži u kombinaciji ambicioznih nekretninskih projekata, rekordnih sponzorskih ugovora i povoljnih poreznih zakona, no cijelu priču prate i stroga financijska ograničenja koja bi mogla srušiti snove navijača.

Prodaja zemljišta i rekordni sponzori kao gorivo

Glavni izvor novca za Galatasaray, kako izvještava njemački Sport Bild, jest prodaja starog trening-kampa u istanbulskoj četvrti Florya. Klub posjeduje oko 80 hektara iznimno vrijednog zemljišta za koje se očekuje prihod između 500 i 600 milijuna eura. Iako je natječaj još u tijeku, klub već planira ulaganja.

Međutim, upućeni izvori tvrde da se taj novac ne može trošiti na transfere. Prema internim pravilima kluba, novac od prodaje imovine mora ići u fond zaštićen od inflacije, a isplata će se odvijati u ratama tijekom više godina, što znači da stotine milijuna eura nisu odmah dostupne za kupovinu igrača.

Ono što jest odmah dostupno su prihodi od sponzora. Galatasaray je nedavno potpisao novi ugovor s tvrtkom Pasifik Holding, čime je godišnji prihod od sponzora na dresu skočio s 3.4 na 8.6 milijuna eura. Ukupni sponzorski prihodi za nadolazeću sezonu dosegnut će klupski rekord od 80 milijuna eura.

Porezni raj i utrka u naoružanju s rivalima

Dok Galatasaray planira budućnost, rival Fenerbahče već djeluje. Nakon još jedne sezone bez naslova, predsjednik Ali Koç obećao je velika pojačanja, a prvi je stigao Jhon Durán. Kolumbijac je s procijenjenom vrijednošću od 35 milijuna eura postao najvrjedniji igrač Süper Lige, prema podacima Transfermarkta.

Lara Karacan, stručnjakinja Transfermarkta za tursku ligu, ističe da se Duránov dolazak smatra ogromnim pojačanjem. Ključan faktor koji turske klubove čini konkurentnima su povoljni porezni zakoni. Naime, igrači u turskoj Süper Lig plaćaju fiksnu stopu poreza na dohodak od samo 20 posto.

To je značajno niže u usporedbi s drugim velikim europskim ligama, poput španjolske ili njemačke, gdje najviše porezne stope mogu doseći i 50 posto. Takve olakšice omogućuju klubovima da igračima ponude iznimno lukrativne neto plaće, što je bio jedan od razloga zašto se Durán nije vratio u Englesku.

Financijski limiti kao hladan tuš

Ipak, najveća prepreka turskim ambicijama su stroga pravila Turskog nogometnog saveza (TFF). Slično kao u španjolskoj La Ligi, TFF svake godine određuje limit potrošnje za klubove. Prekoračenje limita znači da klub ne može registrirati nove igrače, što je ozbiljna prijetnja.

Prema podacima koje je objavio Haberler, Galatasarayev limit za potrošnju iznosi oko 130 milijuna eura, dok Fenerbahče smije potrošiti 102.5 milijuna. Turski analitičar Gurcan Bilgic upozorava da je Galatasaray opasno blizu svom limitu, pogotovo ako krene u realizaciju transfera Victora Osimhena.

Nigerijac ima odštetnu klauzulu od 75 milijuna eura, a navodno je već dogovorio plaću od 16 milijuna eura godišnje. "Ako Galatasaray potpiše Osimhena, potrošit će 75 milijuna eura. Što će potpisati s ostatkom? Taj limit uključuje čak i račune za struju. U tom slučaju, Savez mu neće izdati licencu", izjavio je Bilgic za GsGazette.

Bilgic podsjeća na prošlost, kada Fenerbahče zbog limita nije mogao dovesti lijevog beka, ili kada je Galatasaray doveo Didiera Drogbu i Wesleyja Sneijdera, zbog čega ga je UEFA kaznila, a dugove je morao pokrivati konzorcij banaka. "Direktori su bankrotirali klubove jer su bili zaneseni", zaključuje.

Realnost pregovora i stvarna moć

Da priča o neograničenom trošenju nije u potpunosti točna, pokazuje i pokušaj dovođenja Hakana Calhanoglua. Kako saznaje TEAMtalk, igrač želi transfer u klub za koji navija od djetinjstva, a Inter je nakon internih sukoba spustio cijenu s 45 na 30 milijuna eura.

Unatoč tome, Galatasarayeva ponuda je tek oko 15 milijuna eura i ne planiraju je značajno povećavati. To pokazuje da su, unatoč velikim ambicijama i novim prihodima, klubovi i dalje svjesni svojih financijskih okvira i da je svaki euro bitan. Utrka za zvijezdama je stvarna, ali je stvarna i opasnost od financijskog kolapsa.