TRANSFER BOMBA. Tim je riječima Bilogora '91 iz Grubišnog Polja predstavila novog igrača - Elvira Malokua (29). Bivši ofenzivac hrvatskih mladih reprezentacija te albanske U-21 selekcije najveće je ime u povijesti kluba iz Bjelovarsko-bilogorske županije koji je osvojio treće mjesto Treće NL Sjever.

Maloku je bio talent Rijeke, u kojoj je rođen, a sa 17 godina prešao je u Hajduk iako je imao poziv Juventusa te se povezivao s velikanima poput Borussije Dortmund i Monaca. U splitskom klubu upisao je 69 nastupa i sedam golova pod trenerima Igorom Tudorom i Damirom Burićem, pa 2016. bez odštete otišao u španjolskog drugoligaša Gimnastic.

U intervjuu za Index rekao je kako je trebao napraviti veću karijeru, ali sretan je i danas kao obiteljski čovjek koji i dalje uživa u nogometu. Nakon odlaska u Španjolsku, nosio je dres ciparskih klubova AEK-a i PAEEK-a, slovenskog Aluminija, poljske Olimpije, crnogorskog Dečića, Opatije i njemačkih petoligaša Mannheima i Rehdena.

Elvir Maloku dao je intervju za Index

Maloku nam je otkrio kako je u Bilogoru došao na poziv prijatelja, veznjaka Bojana Kneževića, s kojim je igrao u hrvatskim selekcijama i Opatiji. Prepričao je djetinjstvo u Rijeci i opisao se kao "igrača s ulice" koji je u klubu s Kvarnera naučio što su profesionalizam i disciplina, a što je podigao na još višu razinu noseći dres Hajduka.

Prisjetio se debija u bilom dresu i treme koju je osjetio nakon Tudorova poziva za utakmicu s Lokomotivom. Danas, desetak godina kasnije, smatra da je trebao dobiti više prilika u Hajduku, klubu u kojem kaže da je najveći pritisak igrati.

Ispričao nam je kako se nije zamarao pričama prema kojima je trebao napraviti transfer od desetak milijuna eura i opisao kako ga je Tudor 2014., dok je kod kuće gledao El Clasico, hitno pozvao na utakmicu jer se Tino-Sven Sušić ozlijedio na zagrijavanju. Nazvao je prijatelja, taksista, koji ga je brzinski odbacio na Poljud, gdje mu je Artem Milevski asistirao za gol u remiju s Lokomotivom.

Na kraju je govorio o ostatku karijere, prelasku iz mladih hrvatskih selekcija u U-21 reprezentaciju Albanije te najavio educiranje za trenera.

Kako ste završili u Bilogori '91 iz Grubišnog Polja, klubu iz četvrtog hrvatskog ranga?

U kontaktu sam s Bojanom Kneževićem jer smo igrali zajedno u hrvatskoj reprezentaciji i Opatiji, ostali smo dobri prijatelji. Planirao sam se prošle godine vratiti u Hrvatsku. Dijete mi je napunilo tri godine i način života vani je drugačiji nego kod nas. Najvećim dijelom vratio sam se zbog obitelji kako bi se dijete priviknulo na vrtić. Osim toga, sad sam doma.

Što znate o klubu?

Isprva nisam puno toga znao. Bojan mi je rekao da su ljudi dobri, Franjo Lukenda i njegova braća dobro vode klub, pošteni su i iskreni. U prvom planu bilo mi je biti u krugu ljudi koji su profesionalci, koji vole i žive za nogomet.

Grubišno Polje je maleno mjesto između Bjelovara i Daruvara. Kako Vam se čini?

Bjelovar poznajem, ali Grubišno Polje ne. Vidio sam atmosferu kada su igrali s Hajdukom, pa mi se čini kako ondje ima dosta hajdukovaca, što mi se sviđa. Svaka sredina ima nešto lijepo.

Vaš brat Trojan je također nogometaš. Počeli ste u Rijeci, pa zajedno prešli u Hajduk. Prepričajte nam kako je izgledalo Vaše djetinjstvo.

Naše nogometno djetinjstvo počelo je u Lokomotivi (iz Rijeke, op. a.), gdje nas je vodio Vladimir Pejnović. Veliki gospodin, sad je predsjednik kluba Stari grad. Odrastao je u Starom gradu, kao i mi. Želio je osnovati svoj klub, a nas puno talentiranih ondje je igralo na ulici.

Povukao nas je sa sobom i s njegovim klubom igrali smo malonogometne turnire po Italiji, Sloveniji, Austriji... Razvijali smo se, nakon čega smo završili u Rijeci.

Trojan i ja nismo puno igrali zajedno, samo malo u Opatiji, ali nikad nismo igrali na istoj strani. On je drugačiji tip igrača od mene. Ima fizičke predispozicije, brz je, agilan i eksplozivan, zahvalan igrač koji može igrati dosta pozicija.

A kako biste sebe opisali?

Igrač poteza, volim igrati za publiku. Unaprijed vidim ono što drugi ne vide.

Je li Vam tijekom karijere na prvom mjestu bilo zabaviti publiku ili ispoštovati trenerove taktičke zahtjeve?

Nogomet mi je zabava. Ako se ne smijem i ne zabavljam, onda to više nije sredina za mene. Nisam klaun, naravno. Igrao sam na ozbiljnoj razini i u ozbiljnim klubovima u kojima moraš ispunjavati zadatke na terenu. Mogao sam i morao napraviti više, ali mi se tijekom karijere svašta dogodilo i svašta je zapinjalo. Kockice se nisu poklopile i nije bilo sreće.

Rođeni ste u Rijeci i igrali ste za njezine mlađe uzraste prije nego što ste 2013., kada ste imali 17 godina, prešli u Hajduk. Kako je došlo do prelaska iz Rijeke u Hajduk?

U Rijeci smo imali dvije grupe kadeta: jednu za županijsku ligu, a drugu za HNL. Došao sam iz Staroga grada kao igrač s ulice koji može nešto napraviti. Prvu godinu nisam igrao kod Vjekoslava Miletića, već me poslao k Đaniju Laseru koji me uzeo u grupu kadeta za HNL.

Tada sam igrao na temelju fizičkih predispozicija. Trčao sam i radio, pripremali su me za iduću sezonu, Đani mi je puno toga dao u smislu sportske discipline. Sljedeće godine došla je moja generacija '96., dok sam prije toga igrao za '95.

Vjeko mi je onda rekao: "Godinu dana si radio sa starijima. Sada si spreman." Kadetsku ligu igrao sam praktički sam. Bili smo šesti ili sedmi, ali ja sam bio u top dva igrača i strijelca. Došla je tako utakmica s Hajdukom na Kantridi. Pobijedio sam ga samostalno, pa su Igor Tudor, Milan Rapaić i Nenad Pralija reagirali te mi ponudili da dođem u Hajduk.

U tom sam periodu imao stipendijski ugovor s Rijekom, koja mi nije htjela dati profesionalni. Došlo je do nekih nesporazuma i odlučio sam otići u Hajduk.

Kako danas gledate na period proveden u Rijeci?

Bio sam taktički neobučen igrač, oni su me školovali. Sve što sam znao, naučio sam na ulici. Nisam imao taktičke elemente, sve sam stekao kroz mali nogomet. Rijeka me naučila disciplini i profesionalizmu, što je u Hajduku bilo na još višoj razini.

Prije prelaska u Hajduk spominjao se interes Juventusa, Borussije Dortmund i Monaca. Je li bilo istine u tome?

Kada sam bio u Rijeci, Juventus me stalno zvao u svoj kamp. Rekli su mi da sam im na listi za transfere. No nikad se nisam petljao kamo ću ići, već sam vjerovao da će me ljudi koji su me vodili odvesti na pravo mjesto. Vjerovao sam u normalan, prirodan put nogometaša.

Je li Vam interes velikih klubova stvarao pritisak ili ste uživali?

Nikad nisam imao pritisak. Ne čitam vijesti i ne izlazim po kafićima i disko klubovima. A pritisak dolazi od čitanja, izlaženja i slušanja. Bio sam odvojen, kuća - trening, kuća - trening. Danas sam oženjen i slobodno vrijeme provodim s obitelji.

Kako ste reagirali po dolasku u Hajduk?

Jako emotivno jer su gotovo svi članovi moje obitelji hajdukovci. Bio je to strašno velik uspjeh. Rođen sam i odrastao u Rijeci, ali Dalmacija i Split su posebni, to se ne može opisati. Ljudi i klima su topli, sve je na višem nivou nego u ostalim hrvatskim gradovima. Nisam rođen u Splitu, nisam Dalmatinac, ali mi je Split na prvom mjestu.

Za prvu ekipu Hajduka debitirali ste 28. kolovoza 2013. godine u utakmici protiv Lokomotive u Zagrebu. Prisjetite se te utakmice.

Tek sam se bio priključio prvoj ekipi kad me Igor Tudor zvao jer se netko ozlijedio. Rekao mi je "Maloku, ideš s nama." Zbog treme sam odmah otišao na WC, haha. Govorio sam: "Što ću ja sad, tek sam počeo trenirati, što me snašlo..."

Došao sam na utakmicu, policija nas pratila, doživljaj, navijači... Shvatio sam koliko je Hajduk velik klub. A kada me uveo u igru, u prvom napadu pogodio sam stativu, haha. Nikada to neću zaboraviti. Nemoguće nešto.

Imao sam puno trenera u karijeri, ali mogu izdvojiti Tudora i Damira Burića. Tudor je mašina za igrače, kako za fizičku spremu, tako i za disciplinu. Kod Burića sam odigrao najviše minuta. On je kvalitetan i studiozan trener, psiholog. Bio je dobar, nitko ga nije mrzio.

Njih dvojica su na mene ostavili najveći trag, uz Vjekoslava Miletića i Renata Pilipovića u Rijeci te Vladimira Pejnovića iz Starog grada. Pejnović mi je možda na prvome mjestu jer je on, sa suprugom Gabrijelom, bio uz mene i moju obitelj u najtežim trenucima djetinjstva.

Ukupno ste u Hajduku odradili 69 utakmica i zabili sedam golova u tri sezone. Što kažete na te brojke?

Trebali su mi dati više prilika, zaslužio sam. Trebali su me forsirati, ali ne znam zašto nisu. Nitko u tom trenutku nije bio veći talent od mene. Međutim, prostor se nije otvarao.

Kako ste se osjećali u trenucima kada ste mislili da trebate više igrati, a niste igrali?

Bilo mi je teško. Nogomet je prvenstveno posao, a onda i zabava. Ako vježbaš od ponedjeljka do petka, a u subotu nemaš koncert, jasno je da si tužan. S druge strane, kalio sam se, naučio sam puno toga. Svaki pritisak nakon Hajduka bio je smiješan jer pritisak koji ondje doživiš najveći je na svijetu. Nijedan klub to nema.

Kako je hodati splitskim ulicama s takvim pritiskom?

Splitske ulice su jednostavne. Ako daš 100 posto i oni to prepoznaju, kralj si, dat će ti srce i dušu. Ako misle da kaskaš i iskorištavaš klub, najbolje ti je ne izaći iz kuće.

Kada ste bili u Hajduku, govorilo se da biste mogli napraviti transfer od desetak milijuna eura. Kako ste reagirali na takve priče?

Nisam čitao niti sam se bavio time. Informacije su mi dolazile od prijatelja. Nogomet je takav posao. 

Godine 2014. Hajduk i Lokomotiva odigrali su 2:2 na Poljudu. Tino-Sven Sušić ozlijedio se na zagrijavanju i Vi ste dobili hitan poziv da dođete na utakmicu.

U istom terminu igrali su Barcelona i Real Madrid. Sjedio sam u dnevnom boravku i gledao El Clasico, kad me nazvao Igor Tudor: "Di si?" Rekao sam da sam kod kuće, a on je odgovorio: "Brže, na utakmicu!" 

Nazvao sam prijatelja, poznatog splitskog taksista. Pokupio me, odvezao na Poljud i ušao sam u drugom poluvremenu pa mi je Artem Milevski asistirao za gol. Bila je to posebna utakmica.

U Hajduku ste igrali s godinu dana mlađim Nikolom Vlašićem, koji je ulazio u prvi sastav kada i Vi. Što možete reći o njemu? Je li točno da je velik radnik s obzirom na to da dolazi iz uspješne sportske obitelji?

Niksi je odmalena pokazao fizičke predispozicije. Uvijek je bio spreman, ipak dolazi iz profesionalne sportske obitelji. Kasnije se i tehnički podigao. Dobio je vrijeme i prostor u Hajduku te je, uz rad s ocem, došao na današnju razinu.

Je li to taj prostor koji ste očekivali da ćete Vi dobiti?

Ne mogu ja to dolje dobiti, nije to lako. Tada se govorilo o bilim tićima, a ja sam bio autsajder. Došao sam izvana i puno se toga trebalo poklopiti. Naravno, drago mi je vidjeti bivše suigrače koji su sada na visokom nivou.

Kako je bilo igrati s Artemom Milevskim i kakav je on van terena?

U Hajduk je došao pred kraj karijere. Svaki njegov potez bio je nevjerojatan, vidio je što mi drugi nismo. Imao je osjećaj za gol i prostor. Volio je uživati u životu, svaki slobodan trenutak provodio je s prijateljima, volio je pojesti i popiti. No, kako sam bio mlad, slabo sam se s njim družio.

Otišli ste 2016. u španjolskog drugoligaša Gimnastic iz Tarragone. Kako danas gledate na taj potez? Odigrali ste šest utakmica i bili na posudbama u AEK-u iz Larnace (2017. - 2018.) i slovenskom Aluminiju (2018. - 2019.).

U to se vrijeme trebao dogoditi transfer u Sevillu, ali nešto je bilo zaustavljeno. Ni dan-danas ne znam što se dogodilo. Onda je došla ponuda iz Gimnastica. Španjolska je drugačija razina, dobro se radilo na treninzima i sve se pratilo izvan treninga. Puno sam toga ondje naučio.

U AEK-u je bilo odlično prvih četiri-pet mjeseci. Očekivao sam da ću igrati i narednih godinu dana, ali kako su doveli odličnog Španjolca, nisam više dobivao minute.

Odlazak u Aluminij bio je odličan potez, ali najveći problem bio je u tome što sam krivo stao prije utakmice s Goricom, pa je napukao ligament. Nakon toga je bilo teško vratiti se, nikako nisam uspijevao odigrati cijelu sezonu. Nisam imao sreće. Bila mi je to najteža ozljeda u karijeri. 

Osim u AEK-u, na Cipru ste igrali za PAEEK iz Kyrenije (2022. - 2023.).

Ciparska druga liga je bila kvalitetna. Prije to bilo dosta loše, ali sada su se uvjeti podignuli.

U međuvremenu ste nastupali za poljsku Olimpiju (2019. - 2020.), crnogorski Dečić (2021.), Opatiju (2021. - 2022.) te njemačke petoligaše Mannheim (2023. - 2024.) i Rehden (2024. - 2025.). Gdje je bilo dobro, a gdje loše?

U Crnoj Gori mi baš nije bilo dobro jer sam imao trenera koji je imao problem s egom. U Poljskoj je bilo odlično, ali problem je bila korona, zbog koje malo jesmo, a malo nismo igrali. Ljudi misle da je njemačka peta liga amaterska, ali ona je poput Prve NL (druga hrvatska liga).

Trenirali smo četiri puta tjedno, imali dvije videoanalize i išlo se 100 na sat. Nisam mogao vjerovati, pozitivno sam se iznenadio. Posljednji profesionalni angažman imao sam u PAEEK-u. Tako sam odlučio, okrenuo sam se sebi, počeo sam se educirati i razmišljati što ću nakon karijere.

Igrali ste za U-17, U-18 i U-19 reprezentacije Hrvatske, a onda ste triput nastupili za U-21 reprezentaciju Albanije. Je li bilo teško promijeniti reprezentativni dres?

Nikad ne bih promijenio reprezentaciju, ali došlo je do nesporazuma kada smo igrali kvalifikacije za Europsko prvenstvo. Bio sam među najboljima i uvijek u prvoj postavi, dok sam u klubu u tom periodu dobro igrao za B momčad.

Međutim, izbornik Ferdo Milin me nije uvrstio. Kada sam pitao zašto, nije imao argumente. Zvao je igrače iz trećih i četvrtih njemačkih liga i to me povrijedilo pa sam odlučio otići.

Biste li danas povukli isti potez?

Bih. U tom periodu nisam osjetio da bi netko stao iza mene.

Kakav Vam je plan?

Dolaskom u Hrvatsku želim se školovati i položiti za trenerske licence.

Uživate li i dalje jednako u nogometu?

Ne možeš ne uživati u nogomet, on me oblikovao. Kad sam na terenu, zaboravim na sve probleme.