ZORAN ROJE (70) jedna je od najvećih legendi jugoslavenskog i hrvatskog vaterpola. Rođen u Splitu 1955., podrijetlom Dalmatinac, a sportskim i životnim izborom duboko vezan uz Rijeku i Kvarner, Roje je ostavio velik trag u hrvatskom vaterpolu. Bio je vrhunski igrač, poslije i trener, a zatim i sportski direktor Primorja, kluba kojemu je posvetio cijeli radni vijek.

Igračku je karijeru počeo u Primorju, za koje je nastupao od 1968. do 1985., u vremenu kada se iz riječkog kluba bilo iznimno teško probiti do vrha jugoslavenskog vaterpola. Upravo zato njegova reprezentativna i klupska postignuća dobivaju dodatnu težinu.

Zoran Roje u Indexovom Intervjuu tjedna

Za reprezentaciju SFRJ-a osvojio je olimpijsko zlato u Los Angelesu 1984., srebro u Moskvi 1980., srebro na Europskom prvenstvu u Jönköpingu 1977., broncu na Svjetskom prvenstvu u Zapadnom Berlinu 1978. te dva zlata na Mediteranskim igrama, u Splitu 1979. i Casablanci 1983.

S Primorjem je 1979. osvojio Kup Jugoslavije. Nakon odlaska iz Rijeke karijeru je nastavio u Italiji, gdje je igrao za Canottieri Napoli, potom za Casertu i Volturno. U Napulju je proveo osam godina i taj grad i danas ima posebno mjesto u njegovim sjećanjima. Po završetku igračke karijere vratio se u Rijeku i odmah preuzeo Primorje, s kojim je 1995. osvojio Hrvatski kup.

Hrvatsku reprezentaciju vodio je od 2003. do 2004., a već na Europskom prvenstvu u Kranju 2003. osvojio je srebro. U velikom intervjuu za Index s nama je podijelio uspomene na svoju karijeru i razmišljanja o sportu koji mu je obilježio život.

Za početak, vratimo se na vaše djetinjstvo i sportske početke. Koje su vam najranije uspomene iz djetinjstva i kako je počelo zaljubljivanje u sport i aktivno bavljenje sportom?

Ja sam oficirsko dijete, tako da sam prvih osam godina života proveo u Kumanovu i tamo završio prva dva razreda osnovne škole. Poslije sam došao u Rijeku, ali ljeta sam provodio u Splitu. Split je bio centar i tu su bili prvi moji kontakti s vaterpolom, uopće sa sportom.

Na ulici smo igrali sve, a ljeti bi se igralo i gledalo vaterpolo. Tada su bili vrlo popularni derbiji Mornara i Jadrana na ljetnim bazenima i to smo gledali kao djeca. Kad sam došao s 12, 13 godina na bazen u Rijeku, prijavio sam se da igram vaterpolo i tako je krenulo.

Vaša obitelj je iz Splita?

Je, i mater i otac su iz Splita. Mi smo Splićani, ali otac je bio vojno lice, pa smo se selili.

Koliko vam se čini da su se vremena promijenila kad je riječ o sportskoj kulturi i odrastanju uz sport?

Promijenilo se to da su danas roditelji puno prisutniji nego što je to nekad bilo. Nekad si naprosto izrazio želju da se baviš nečim i to je bilo to. Roditelji nisu dolazili na treninge, nisu te pratili kao danas. Ja sam sa svojih 15, 16 godina išao s dva autobusa na trening ujutro i popodne i nisam uopće razmišljao da bi me netko vozio.

Danas je to nezamislivo. U tom smislu se puno promijenilo i danas početak bavljenja sportom jako puno ovisi o roditeljima koji dosta vremena i novca ulažu u djecu i njihovo bavljenje sportom.

Koji su vas sportovi, osim vaterpola, još privlačili? Jeste li imali sportske uzore?

Iskreno, uzore baš i ne. Igrao sam nogomet, to je bilo normalno, igrao sam i košarku, čak sam kratko pokušao i u Orijentu, ali se nisam baš proslavio. Onda sam se vezao za vaterpolo. Nekako mi je on bio najbliži.

Što vas je odvuklo prema vaterpolu. Je li vam neka kvaliteta koju ste imali u bazenu nedostajala u nogometu?

Kao dijete ne razmišljaš što ti fali. Naprosto te nešto privuče. Volio sam igrati nogomet, ali vjerojatno nisam imao predispozicije za taj sport. A vaterpolo mi je bio blizak, gledao sam utakmice, bio sam stalno u moru i tako sam krenuo. Kod mene je to došlo spontano.

Kako je izgledalo Primorje kao klub kad ste došli u njega kao dijete?

Primorje je imalo jako skromne uvjete, bio je to lokalni klub. Jedan vrlo bitan moment u mom razvoju bio je trener Frano Nonković, koji je došao iz Crvene zvezde. To je bio izuzetan igrač, olimpijski viceprvak iz Tokija. On je u Rijeci počeo raditi kao trener i možda je prvi vidio nešto u meni, ali me prije svega privukao tom sportu.

Prije njega mi zapravo nismo imali pravog trenera za nas mlađe. A onda se pojavio čovjek koji poznaje vaterpolo, koji uđe s tobom u vodu i pokazuje ti osnove. To te fascinira. Bio je i vrlo human u pristupu, i to je bilo jako važno jer se u tim godinama lako odustane.

Općenito, stanje u Primorju bilo je vrlo skromno jer je klub tada još bio u drugoj ligi. Jednu-dvije godine poslije, kad sam imao 15, 16 godina, Primorje ulazi u prvu ligu. Nisam bio u ekipi koja je izborila ulazak, bilo mi je 15 godina, ali sam već sa 16 ušao u prvu momčad i počeo se razvijati.

Kada je Primorje počelo prerastati iz skromnog kluba u momčad koja može više?

Poslije Nonkovića dolazi Dejan Dabović i on je promijenio strašno puno toga. Mi smo uz njega, u biti, stasali. Bio je veliki igrač i veliki čovjek, došao je iz Partizana, a porijeklom je bio iz Herceg Novog. Igrali smo pet-šest godina zajedno i on je nosio momčad. Uz njega je Primorje postalo ekipa koja se bori za trofeje, osvojili smo Kup i bili među prve dvije-tri momčadi u Jugoslaviji.

Ta liga je bila izuzetna. Imali ste Partizan i Mladost, pa Jug, splitske klubove, KPK, klubove iz Boke… To su bile prave utakmice. Liga je bila jako kvalitetna. Osim toga, tada je bilo puno onoga što danas možda najviše fali, klupskih igrača, onih koji su godinama ostajali u klubu i značili možda više i od nekih reprezentativaca. U takvoj ligi mi smo bili drugi, treći i bili vrlo blizu da osvojimo prvenstvo.

Kako je u to vrijeme izgledala praćenost vaterpola i atmosfera na utakmicama?

Veći dio moje karijere igrao se u ljetnim bazenima, u moru, i to je bilo atraktivno. Lijepo vrijeme, ljudi vani, kupališta puna, skupe se kao mušice. Dueli Partizana i Mladosti bili su jako praćeni, na Šalati je znalo biti po tri, četiri, pet tisuća ljudi. U Splitu bi protiv Jadrana došle dvije-tri tisuće ljudi.

Korčula je bila posebna priča, prekrasan ambijent, ljudi tamo vole vaterpolo i svaka utakmica ljeti bila je krcata. Tako je bilo i u Kotoru, i u Herceg Novom. Kad bi se, recimo, igrao derbi između Herceg Novog i Korčule, to je bilo kao danas Partizan - Zvezda u nogometu. Naravno, ne s 50 tisuća ljudi, ali s tri tisuće u bazenu, što je za vaterpolo bilo ogromno. To su bile stvarno posjećene utakmice.

Osim navijačkog dijela, koja je bila velika razlika između igranja u moru i igranja u zatvorenom bazenu?

Razlika u vodi nije bila presudna, na to se brzo navikneš. Veći problem bio je prelazak na zimski period igranja i na zatvorene bazene, jer tih bazena nije bilo dovoljno. Liga od dva-tri mjeseca nije mogla biti ozbiljna, pogotovo kad ti dobar dio ljeta uzmu reprezentativne pripreme.

Moralo se prijeći na zimski ritam, ali uvjeti nisu pratili taj prijelaz. Mi smo, recimo, kao Primorje znali biti domaćini u Ljubljani, a ne u Rijeci. To je bio velik problem, i za klubove i za publiku. 

Kad čujete izraz "Jugoslavenska škola vaterpola", na što prvo pomislite?

Mislim da smo imali svoju, jedinstvenu školu. Naravno da se nešto gledalo i uzimalo od Mađara i Sovjeta, pogotovo u sistemu treninga, fizičkoj pripremi i organizaciji rada. Ali sama igra, tehnika i osjećaj za igru, mislim da je to kod nas bilo nešto urođeno.

Na ovim prostorima uvijek je bilo strašno talentiranih ljudi za sport. Gledaš djecu na ulici i vidiš pregled igre, motoriku, inteligenciju. To se ne može sve naučiti. Možeš brusiti radom, disciplinom i treningom, ali ono osnovno moraš imati u sebi.

Danas je trening otišao na sasvim drugu razinu, sve je puno razrađenije i specijaliziranije nego u naše vrijeme. Ali i dalje mislim da su kod nas najveći igrači prije svega bili igrači rođeni s talentom. Nije Milivoja Bebića nitko naučio igrati. Kao što neke stvari ne možeš naučiti, možeš ih samo imati ili nemati.

Ne možeš treći da je Dejana Savićevića netko naučio driblati. Kako kaže, kad krene driblati, ni sam ne zna što će napraviti. Ti se rodiš s tim. A u taktičkom smislu, gdje ćeš igrati, koju poziciju, tko će prvi, tko će drugi, kako ćeš složiti strategiju, kako prvu liniju, obrambenu, drugu veznu, to se uči, to se uzima, to se "krade".

Ali ovo je čista predispozicija. Sve medalje koje dolaze, i danas, po sadašnjim državama, iza toga stoji veliki rad, ali i veliki talent.

Sjećam se igrača iz Bijele, Cikote Stanišića. Kad sam protiv njega igrao, a on je već bio stariji čovjek, došao sam i mislio: "To ću ja nekako zatvoriti." I dan-danas pamtim onu šraubu koju bi on zapucao. To nigdje ne možeš naučiti. On se rodio sa šraubom.

Spomenuli ste šraubu. Pojasnite što je to za one koji slabije prate vaterpolo. 

Šrauba je udarac, jedan tehnički element, eksplozivan šut iz zgloba. To je perfekcija. I s tim se, po meni, rodiš. To ne možeš naučiti.

Gdje biste jugoslavensku ligu tih godina smjestili u europskom kontekstu?

Bez dileme među najboljima u Europi. Ne znam bih li rekao baš najbolja, ali sigurno jedna od najboljih. Druge zemlje imale su po dva-tri jaka kluba, a mi smo imali šest-sedam klubova koji su igrali ozbiljno. Možda ne po uvjetima i organizaciji, ali po kvaliteti i izjednačenosti sigurno među najboljima u Europi i samim time i na svijetu.

Kako je izgledao vaš ulazak u reprezentaciju?

Prvi poziv dobio sam 1976., za pripreme pred Montreal. Vlaho Orlić me pitao bih li se priključio i ja sam to prihvatio objeručke. Tada još nisam bio ozbiljan kandidat za veliku reprezentaciju, više neka perspektiva. Pravi ulazak dogodio se poslije, kad je Miro Ćirković preuzeo reprezentaciju.

On je mene i još nekoliko nas mlađih pozvao na pripreme i tu počinje moja reprezentativna karijera. Godine 1977. još sam bio više rezerva, a od 1978., od Svjetskog prvenstva u Berlinu, postao sam standardan igrač i do 1984. bio stalno među prvih sedam.

Je li status reprezentativca tada donosio veću javnu prepoznatljivost?

U svakom slučaju da, postao sam poznatiji. Ali ja sam bio bek, a ljudi ipak više vole napadače i golgetere, one atraktivnije. Tako da su oni imali više popularnosti. Općenito je sve bilo drukčije nego danas. Nije bilo velikih dočeka, trgova, muzike i spektakla. Sve je bilo skromnije. I meni ljepše. Danas imaš puno više medija, portala i prostora, pa je i ta vrsta popularnosti drukčija.

Je li bilo teže probiti se u reprezentaciju iz Primorja nego iz Partizana ili Mladosti?

Sigurno je bilo teže nego igračima iz najvećih klubova, ali imao sam sreću s Mirom Ćirkovićem, koji mi je jako puno dao u karijeri. Bio je čovjek koji je gledao malo šire. Iz Primorja smo u tom početku u reprezentaciji bili uglavnom Zoran Mustur i ja. Bilo je još odličnih igrača blizu reprezentacije, ali iz raznih razloga nisu napravili iskorak do kraja.

Jedna od vaših prvih velikih godina bila je 1979. Osvajate Kup s Primorjem i zlato na Mediteranskim igrama u Splitu.

Kup s Primorjem bio je za nas ogroman doživljaj. To je jedini trofej koji sam osvojio s Primorjem i za nas je to bilo pravo čudo. U polufinalu smo izbacili Partizan, a onda u finalu dobili POŠK. To je za klub poput Primorja tada bilo nešto veliko.

Mediteranske igre u Splitu bile su možda i najljepše igre. Split nije spavao, grad je živio sport, sve je bilo puno. Igrali smo na Poljudu, bazen je bio krcat, a kako rukometaši i košarkaši nisu prošli kako se očekivalo, sva pažnja je bila na nama. Osvojili smo zlato i to je bilo veliko slavlje. Split je svemu tome dao posebnu boju i to mi je ostalo u posebnom sjećanju.

Kako su tada izgledala slavlja i dočeci?

Bilo je slavlja poslije utakmica, te večeri, na bazenu i po gradu. Ali nije bilo velikih dočeka kao danas. Sutra više nikoga nije bilo briga. Mene, iskreno, nitko nikad nije dočekivao u velikom stilu. Najveći doček koji pamtim bio je nakon Los Angelesa, kad sam se vratio na Krk. Dočekali su me gradonačelnik, nekoliko klupskih ljudi, žena i sin. Bilo nas je desetak, ako nategnem.

Godine 1980. prvi put odlazite na Olimpijske igre, u Moskvu. Kako se sjećate tog turnira?

Moskva je bila odličan turnir. Igrali smo jako dobro, dobili neke utakmice u zadnjim sekundama, sjećam se golova Ratka Rudića i Džimija Gopčevića. Strašno smo se borili i tako došli do završnice. Tada nije bilo klasičnog finala, nego se igrao završni krug i zadnja utakmica protiv Sovjeta odlučivala je tko će biti prvi, a tko drugi.

Imam osjećaj da smo tu možda malo "legli" prije vremena, da nam je nakon svega malo splasnuo motiv. Borili smo se, bili blizu, ali objektivno mislim da smo se zadovoljili srebrom, a svi smo osjećali da smo mogli i više.

Između Moskve i Los Angelesa Ratko Rudić postaje izbornik. Što je bilo ključno kod njega? Kako vas je uspio odvesti korak dalje, do zlata?

Mi smo pet godina zajedno igrali u reprezentaciji i jako se dobro poznavali. Kad je 1984. dobio reprezentaciju u ruke, bio je još na početku trenerskog puta, ali ono što je meni odmah bilo jasno jest njegova mirnoća.

Kod njega nije bilo panike ni kad ne ide dobro. Bio je zahtjevan, radilo se ozbiljno, ali davao je povjerenje i sigurnost. Po meni je upravo mirnoća bila njegova velika kvaliteta i već se tada vidjelo da će biti veliki trener.

Je li bilo neobično što trener postaje čovjek koji vam je do jučer bio suigrač?

Za mene nije. Ja sam svakog trenera prihvaćao i pokušavao dati maksimum. Sigurno da njemu nije bilo jednostavno postati šef ljudima s kojima je jučer igrao, tu uvijek ima nedoumica i traženja.

Ali kod nas nije dolazilo u obzir da netko pokušava iskorištavati to prijateljstvo. Najvažnije je vidjeti da radiš sa znalcem. Autoritet je znanje. Nije autoritet da netko viče ili glumi strogoću, nego da vidiš da zna što traži i da je to pokriveno znanjem.

Najveći sportski uspjeh vam je definitivno osvajanje olimpijskog zlata u Los Angelesu. Kako pamtite tu posljednju utakmicu protiv Amerikanaca?

Nama je bio dovoljan neriješen rezultat, Amerikanci su morali pobijediti i zato je to praktički bilo finale. Igralo se na sveučilištu Pepperdine University, na prekrasnoj lokaciji, na brežuljcima iznad oceana. Kalifornija je divna, a svi američki igrači su iz Kalifornije i sva pažnja je bila usmjerena na njih, da osvoje to zlato.

Oni su te četiri godine uložili ogromna sredstva da održe ekipu na okupu, da uvijek imaju uvjete za trening, dovoljan broj utakmica, da budu plaćeni, sve. Čak nam je na početku jedan naš stari prijatelj, Mardešić iz Komiže, koji nas je pratio kroz te godine kad smo dolazili u Ameriku gotovo svake godine, rekao da je izašao veliki članak u novinama pod naslovom: "Uložite vaše zlato u sigurno zlato." U smislu, kladite se na ovu reprezentaciju, ovo će biti sigurno zlato.

I ta utakmica… Sad netko kaže da je bilo pet, netko sedam tisuća ljudi, nije ni bitno, bazen je bio pun, krcat. Samo cesta dijelila je taj univerzitet od Bel Aira, elitnog dijela Kalifornije gdje su živjeli holivudski glumci i ostali. Meni je ostalo u sjećanju da je Barbara Streisand bila u publici i sva ta holivudska elita. Sama utakmica je imala nevjerojatan tok. Mi počnemo gubiti 5:2.

Međutim, upravo ono o čemu sam govorio kad sam opisivao Ratka Rudića, on se na klupi držao kao da nije ništa, kao da ne gubimo 5:2. Nastupa s mirnoćom prema tebi: "Idemo, igramo dalje, nema problema, stižemo mi to. Nema panike, nema vike, nema prijetnji." Nije ono "Pa šta radiš?" nego: "Ti ovo, ti ono, napravite to, idemo dalje, nema problema, ne mijenjamo ništa".

I mi dođemo na 5:5 famoznim golom Bebića. To je bio gol koji je mogao zabiti samo čovjek takve kvalitete. U "nevrijeme", mimo svih taktičkih rezona, u bliži kut golmanu, da ga iznenadi. Zabije za 5:5 i tim golom mi osvojimo zlato. To je bilo fenomenalno. I to ti je sport, na Olimpijskim igrama osvojiš zlato, a poslije više ništa nije isto.

Uz to zlato ostala je zapamćena i pjesma Sa Ovčara i Kablara uz koju ste svi zajedno proslavili. Kako je tada izgledalo poticanje patriotskog naboja? Je li bilo i tog elementa motivacije, kakav postoji i danas, samo uz neke dosta drukčije pjesme?

Uvijek je toga bilo. Ne sjećam se kad se ta pjesma počela pjevati. Imali smo jednu takvu epizodu kad smo bili u Bečeju na Balkanskim igrama, pred Olimpijadu. Uzimamo prvo mjesto i onda svi idemo u kafanu, cijela ekipa. Tad su meni tamo sugerirali da bi bilo vrijeme da idemo spavati, a ja sam kao kapetan rekao: "Još ćemo malo, hajde sad kad smo osvojili, da se malo opustimo."

To se Rudiću nije svidjelo i onda nas je ujutro skupio, bilo je kišovito vrijeme, i počeo nas tjerati da plivamo bez plana. Samo još, još, još. A mi smo bez ikakvog suprotstavljanja plivali, trpjeli i plivali. Kad je vidio da više nema kraja, rekao je: "Evo sad ćemo 200 metara, i ako jedan ne ispliva ispod tog i tog vremena koji je zadao, plivamo dalje."

Mi smo već bili dosta potrošeni, ali isplivali smo ispod vremena koje je zadao, iščupali smo maksimum iz sebe. I kad smo vidjeli da smo uspjeli, na bazenu se zapjevalo "Sa Ovčara i Kablara čobanica progovara, Druže Tito, bijela lica, kad ćeš doći do Užica?" Ta pjesma je ostala s nama. Mi smo je pjevali i prije, uzeli smo je nekako kao svoju neslužbenu himnu.

Kad se treniralo, treniralo se. Kad se igralo, igralo se. A kad bi završili svoje, onda bismo se znali lijepo opustiti. Imali smo druženja, znali smo pjevati i družiti se. Tako da je ta pjesma sigurno ostala u nama. Pjevali smo je pred utakmice, pjevali smo je kad bi se nešto osvojilo.

Neuspješno se pokušavam sjetiti kada smo je pjevali prvi put. U Bečeju sigurno nije bilo prvi put, ali taj događaj je ostao kao trenutak kad smo otkrili da nam ta pjesma pomaže da se nekako dignemo, da iz sebe izvučemo nešto više.

Nakon Los Angelesa 1985. odlazite u Italiju. Kako je došlo do tog transfera?

Nakon Olimpijskih igara počeo sam raditi u brodarskoj agenciji, ulazio sam pomalo u taj posao, a onda se otvorila Italija i mogućnost odlaska iz naše lige jer sam navršio 29 godina. Dobio sam ponudu i otišao igrati. Iskreno, više mi se sviđalo igrati nego raditi. Nije to bio velik novac, ali za mene je bio velik i dobro je došao.

Kako ste se snašli u Napulju, taj grad je poznat po stilu života koji se ne razlikuje previše od života na Jadranu?

U početku mi je jezik bio problem, znao sam ponešto talijanskog, ali nisam govorio kako treba. Kad sam progovorio, sve je išlo lakše. Ljudi su me primili vrhunski, svi su gledali kako da mi pomognu da nemam osjećaj nostalgije ili da mi nešto fali.

Jako sam se vezao za klub i za tu sredinu. Osvojili su me ljudi. Ako su ljudi dobri, onda je sve lijepo. Napulj je grad koji živi na ulici, stalno se izlazi, stalno se druži, ima lakoću življenja. U nekom dijelu svoga bića stvarno sam postao Napolitanac.

Budući da ste živjeli u Napulju osamdesetih, morate nam nešto reći i o Diegu Armandu Maradoni.

Mi smo došli u Napulj iste godine, mene su dočekala dvojica, predsjednik i trener, a njega 80 tisuća ljudi. Bio je stvarno nešto posebno. Imao sam u Canottieriju jednog prijatelja, Carlos D'Aquila se zvao, košarkaša koji je igrao u Napulju i tamo ostao živjeti. On je bio u Maradoninom štabu. Maradona je oko sebe imao deset ljudi koje je plaćao i koji su brinuli o svemu.

On mi je dosta pričao o Maradoni. Diego je, prije svega, bio veliki drug. Nije bilo igrača koji bi imao neki problem, a da mu on ne bi pokušao pomoći. Dao bi ruku, stao bi iza tebe. To je prva stvar zbog koje su ga igrači obožavali, na stranu njegova nevjerojatna nogometna magija.

Imao je i nevjerojatnu privlačnost, nešto magnetsko u sebi, ne vjerujem u nadnaravno, ali to je tako izgledalo. Sjećam se jedne utakmice u Caserti, gdje sam otišao gledati košarku, mislim da je Caserta igrala protiv Milana, jednu od utakmica koje su odlučivale tko će biti prvak Italije, a za Casertu je igrao legendarni Brazilac Oscar Schmidt. 

Dvorana puna, tri-četiri tisuće ljudi. I u jednom trenutku počelo se šuškati da će Maradona doći gledati utakmicu jer je bio veliki prijatelj sa Schmidtom. Negdje oko desete minute pojavio se Mali zeleni. U tom trenutku više nitko u dvorani nije gledao košarku. Svi smo gledali samo njega. I ja isto. Svi su buljili u tu čupavu glavu. Imao je nešto u sebi, neku auru koja je zračila nečim posebnim. Bio je nevjerojatan.

Grad i dan-danas luduje za njim. Imao je i svoju tamnu stranu, kad ga je lokalna Camorra, mafijaški klan, uzela pod svoje i približila kokainu. Tu je izgubio dio svoga života i to je, nažalost, gorko platio. Ali ono što je dao tom gradu je nezaboravno.

Bio sam i na utakmici protiv Fiorentine koja je odlučivala o prvom naslovu prvaka 1987. godine. Bilo je oko 80 tisuća ljudi na San Paolu. To je nešto nevjerojatno. Ja sam navijač Napolija, doselio sam se tamo, pa sam prirodno navijao za njih.

Kad su pobijedili Fiorentinu i osvojili naslov, gledao sam oko sebe i nisam mogao vjerovati. Možete li zamisliti scenu da 80 tisuća ljudi plače? Svi plaču. Grljenje, jecaji, gušenje u suzama, suze radosnice.

Prvo prvenstvo… Znate kako kažu, prva ljubav zaborava nema. Taj grad je eksplodirao. Povratak sa stadiona trajao je tri-četiri sata da prijeđeš sedam-osam kilometara. Svi su bili vani. Sve one male uličice u starom gradu, njihovi bassi, mali prizemni stanovi u kojima ljudi žive, jedu i spavaju u jednoj prostoriji, sve je bilo otvoreno. Svi su iznijeli stolove na cestu.

Što god su imali doma, vina, hrane, svega, iznijeli su van. Kad si gledao tu ulicu, svaka kuća imala je svoj stol. To je bilo kao otvorena konoba. Slavlje je bilo nevjerojatno. Rijeka emocija, sreće i suza. Eto, to su vam Maradona i Napulj.

Nevjerojatan nogometaš, ali i specifičan, poseban čovjek. Mislim da ga treba pamtiti po tim dobrim stranama i kao čovjeka. D'Aquila mi je često pričao o njemu, o tome kako se u puno situacija pokazao kao čovjek koji hoće pomoći, koji hoće dati.

U Italiji vas zatiče raspad Jugoslavije. Kako ste to doživjeli?

Pratio sam to preko medija s velikom zebnjom. Bio sam u šoku. Da me netko dvije godine prije pitao hoćemo li mi ratovati, ne bih to mogao ni zamisliti. Nisam mogao vjerovati da će to tako završiti, da će otići u tom smjeru.

Dogodilo se to što se dogodilo. Rat je napravio svoje. Ostale su rane, stvorile su se nove države. Nakon svega toga, bilo bi lijepo da se naprave dobre države, po mjeri čovjeka. Što se tiče tih dana devedesetih, bili su jako ružni.

Kako se to odrazilo na odnose među vama, bivšim suigračima? Spominjali ste Gopčevića i njegovu ulogu u zajednički osvojenim medaljama. Njegovo ime se u Hrvatskoj danas vezuje za ratne zločine u Crnoj Gori, zbog čega hrvatski klubovi ne igraju na bazenu koji nosi njegovo ime u Kotoru.

Ne znam što bih vam rekao. Ako pitate za mene osobno, Gopčević i ja smo bili jako vezani. Poznavao sam cijelu njegovu familiju, od oca Boža, do braće i sestre. Kad sam bio u Italiji, nagovarao sam ga da dođe igrati tamo, tražio sam mu veze, ali nije htio. Ali, kad bi dolazio u Rijeku, uvijek bi išao k mojim roditeljima da ih pozdravi i nosio im rakiju. Bili smo veliki prijatelji.

Rat je čudo, u najgorem mogućem smislu te riječi. Rat napravi to što napravi. Ne znam što bih drugo rekao. To je moja priča. Bili smo baš jako vezani i onda se dogodi to što se dogodilo. Sad to dalje elaborirati i širiti, nemam ni volje ni želje.

Ipak, velika većina nas je ostala u dobrim odnosima, nismo podlegli primitivnim pričama. Na kraju krajeva, prije dvije godine došli smo svi iz generacije iz Los Angelesa ovamo, u Rijeku i Opatiju povodom 40. godišnjice našeg zlata. Nažalost, sada više nema Gorana Sukna, ali donedavno smo svi bili na okupu. Proveli smo dva prekrasna dana u Opatiji s Rudićem, našim trenerom.

Za kraj igračke i trenerske priče, kako pamtite vođenje Hrvatske 2003.?

Uspomene su dvojake. Sportski gledano, ulazak u finale protiv Srbije bio je velik uspjeh i imali smo šanse i osvojiti zlato. S druge strane, dogodili su se neredi i tučnjava na tribinama. Tako da su sjećanja pomiješana. Ali sportski, bio je to dobar turnir.

Kako danas gledate na stanje u vaterpolu?

Uspoređivati moje vrijeme i današnji vaterpolo nema smisla, jer je današnja igra puno intenzivnija i brža. Kao i svi sportovi, i vaterpolo je otišao naprijed. Nova pravila donijela su više akcije i više golova, ali i odnijela neke stvari, recimo kontra mi je uvijek bila lijep element igre.

Treba još vremena da se vidi što je time dobiveno, a što izgubljeno, pa onda nakon jednog punog ciklusa ozbiljno analizirati. Vaterpolo će se igrati uvijek, ali problem je što nedostaje djece, generalno nam je kao državama natalitet loš. Vaterpolo je težak, zahtjevan za trening, a u njemu se ne zarađuje kao u nekim drugim sportovima i to danas utječe na izbor.

Osim toga, vaterpolo nije baš televizijski sport. Puno je ljepši i zanimljiviji uživo nego na televiziji, a ljudima ga je često teško pratiti i zbog sudačkih kriterija koji nisu uvijek ujednačeni. Gledatelji su često zbunjeni i nezadovoljni. Tu još ima dosta stvari za doraditi, ali mislim da je vaterpolo i dalje atraktivan i da će opstati.

Koga biste izdvojili kao najveće igrače koje ste gledali ili s kojima ste igrali?

Teško mi je izdvojiti samo jednog. U moje vrijeme to su bili, recimo, Gianni De Magistris i Tamas Farago, pa poslije Manuel Estiarte, Milivoj Bebić i Igor Milanović.

Od novijih me posebno impresionirao Sandro Sukno. A ako govorim kao trener, čovjek čiju sam igru uživo gledao i pred kojom sam često bio zapanjen bio je Dénes Varga. Ne volim reći da je netko najbolji, ali on je igrao najljepši vaterpolo koji sam vidio.