KELLY Caitlin, 23-godišnja svjetska prvakinja u ekipnom dvoranskom biciklizmu i srebrna olimpijska iz Rija, počinila je samoubojstvo. Imala je dugogodišnjih problema s depresijom, a prije samo dva tjedna napisala je blog za specijaliziranu web stranicu velonews.com, u kojem je govorila o borbi s usklađivanjem profesionalnih i sveučilišnih obveza. Blog prenosimo u cijelosti.

GOMILA je klicala. Mahalo se zastavama. Dok je naša ekipa silazila s pobjedničkog postolja, zjenice su nam se širile od adrenalina, a lica blistala. Bilo je teško zamisliti bolji ishod. Upravo smo završile druge u utrci Svjetskog kupa u Berlinu, što je bio naš prvi plasman na pobjedničkom postolje u dohvatnim utrkama u sezoni 2018./2019. Sve se posložilo upravo u vrijeme kad se trebalo početi pripremati za Olimpijske igre 2020. Ili se tako činilo.

Počela sam se osjećati pomalo zabrinuto kad smo se pripremale za fotografiranje, jer trener američke reprezentacije Garry Sutton bio je blijed poput plahte. I gledao je u mene.

”Što je bilo, Gary?”

Prišao mi je korak bliže i stavio ruku na moje rame kao da se priprema reći mi kako su mi roditelji preminuli ili nešto slično. ”Kelly, dobio sam e-mail sa Stanforda, nešto nije u redu s testom iz statističke analize”.

O ne.

”Bojim se da ćeš morati ponovno na test.”

Dio mene tog trenutka je umro.

Biti diplomantica na računalnoj matematici je lako. Biti diplomantica i istodobno se na stazi natjecati za nacionalnu reprezentaciju, često je teže. Najteže je kad moraš ponovno na trosatni završni ispit u trenutku kad završavaš finalnu rundu ekipne dohvatne utrke. Biti diplomantica, biciklistica na stazi i profesionalna cestovna biciklistica znači da ponekad moram putovati kroz vrijeme da bih sve stigla. A stvari ipak klize kroz pukotine.

U ovom trenutku od mene se vjerojatno očekuje da kažem nešto stereotipno, poput ”sve je u upravljanju vremenom”. Ili možda očekujete neki zgodan i ohrabrujući slogan, kao što je ”to što sam studentica, čini me boljom sportašicom”. Ipak nekako uspijevam odraditi sve što treba, zar ne? Da, to je donekle točno. No, činjenica je da većinu vremena ne uspijevam posložiti stvari kako treba. Kao da žongliram s noževima, ali zapravo mi mnogi padnu na pod. Samo što mnogi pogađaju mene, a ne pod.

Kako onda balansiram između triju natjecateljskih karijera?

Jednostavno. Ne balansiram nikako.

Svaki vrhunski biciklist svijeta to zna. Kad polazite na trening nakon dugačkog dana na poslu, ne možete reći da ”balansirate” između biciklizma i posla. Nego biciklizmu dajete prednost (možda čak i protiv drugih važnih želja) ispred bezbroj drugih zadataka kojima ćete se baviti navečer. Kad vozite bicikl, ne možete se baviti poslom u klasično radno vrijeme od 9 do 17, a kad ste na poslu, svakako ne možete biciklirati. Svakog dana razbijate svoje vrijeme na diskretne komade od 100 posto. Tijekom radnog vremena, radite svoj posao 100 posto. Nakon toga ste 100 posto posvećeni biciklizmu.

I ja radim istu stvar, samo umjesto podjele sati, ja dijelim dane. Od studenoga do sredine prosinca boravim u 40-dnevnom pripremnom kampu uz dvije utrke Svjetskog kupa u međuvremenu. Tih 40 dana 100 posto sam posvećena biciklizmu na stazi. Kad se vratim, sljedeća dva tjedna sam 100 posto posvećena zadacima diplomantice, dok ponovno ne krenemo na put. I tako to ide, a jedine izbočine na cesti pojavljuju se kad dođe vrijeme za glavne ispite i projekte koji se moraju predati dok sam na putu.

Međutim, stvari pođu naopako, bez obzira na upravljanje vremenom ili organizaciju ili disciplinu. Život se događa, naravno, biciklizam i Murphyjev zakon gotovo su sinonimi. Slomljene ruke, potresi mozga, mehanički problemi, izgubljene knjige, spori internet... Ne može se planirati neplanirano i da se vratim na usporedbu sa žongliranjem, ponekad te pogode noževi. Što učiniti kad se to dogodi?

Sad ću izreći nešto stereotipno, najveća snaga koju ćete ikad razviti je sposobnost prepoznavanja vlastitih slabosti i naučiti zatražiti pomoć kad je to potrebno. To je lekcija koju sam tek počela učiti, polako i bolno, ovih prvih nekoliko mjeseci otkako sam diplomantica. I dalje ne uspijevam. Kao sportaši smo socijalno programirani da stoički podnosimo bol, da nosimo svoje terete i da se ne žalimo, čak i kad taj stoicizam preraste u glupost i kad nam ti tereti počinju štetiti. Teško je prekinuti s tim navikama.

Želite li primjer? Jednom sam učila 12 sati tijekom dana za odmor i shvatila da mi treba dan za odmor kako bih se odmorila od dana za odmor.

Dakle, zapamtite. Baš kao i vaši mišići, vaši umovi mogu se oporaviti i ojačati samo odmorom. Zatražite slobodan dan ili ako ste sretni da sami raspolažete svojim vremenom, dajte sebi slobodan dan.

Za razliku od svega ostalog u životu, to vam ne može nikako nauditi.

Savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti na više mjesta. U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko brojeva telefona za psihološku pomoć:

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida KBC Zagreb (radi od 0 do 24 sata): 01 2376 335

Plavi telefon: 01 4833 888

Psihološki centar TESA: 01 4828 888