JESSE OWENS jedan je od najvažnijih i najutjecajnijih sportaša 20. stoljeća. Bio je simbol pobjede nad rasizmom, čovjek koji je svojom snagom, brzinom i dostojanstvom osramotio nacističku propagandu – ali i tragični podsjetnik na to koliko je duboko rasizam bio (i ostao) ukorijenjen u američko društvo.

Owens je rođen 12. rujna 1913. u Alabami, kao James Cleveland Owens, deseto dijete siromašne obitelji afroameričkih poljoprivrednih radnika, a umro je 31. ožujka 1980. u Arizoni. Odrastao je u duboko segregiranom američkom jugu, u doba kad crna djeca nisu smjela ići u istu školu kao bijela, kad su bolnice, restorani i prijevoz bili odvojeni, a rasističko nasilje svakodnevica.

Kao devetogodišnjak s obitelji seli u Ohio, u potrazi za boljim životom. Tamo je, u školi, učiteljica zabunom njegov nadimak "J.C." upisala kao "Jesse", i tako je to ime ostalo za cijeli život. Iako je bio fizički slab i često bolestan kao dijete, Owens je pokazivao nevjerojatnu brzinu. Trčao je nakon škole jer je morao raditi – čistiti, nositi pakete, pomagati ocu – ali je upravo kroz te poslove stvorio izdržljivost i radnu etiku koja će ga kasnije izdvojiti.

Bježao je iz siromaštva i rasističke stvarnosti

Njegov talent prvi je prepoznao trener Charles Riley iz srednje škole, koji ga je osobno trenirao i motivirao, unatoč predrasudama i lošim uvjetima. Kasnije je Owens dobio stipendiju za Ohio State University, gdje je smio trčati za sveučilište, ali nije smio spavati u istim studentskim domovima, jesti u istim menzama ni koristiti iste svlačionice kao bijeli studenti. Unatoč tome, srušio je brojne rekorde i postao nacionalna senzacija.

Owens je u povijest ušao tijekom Olimpijskih igara 1936. u Berlinu, kad je usred Hitlerove Njemačke osvojio četiri zlatne medalje – u utrkama na 100 i 200 metara, štafeti 4x100 metara i skoku u dalj. Srušio je mit o arijevskoj superiornosti na stadionu prepunom nacističkih simbola i publike koja je očekivala dominaciju njemačkih sportaša.

Hitler, koji je danima pozdravljao pobjednike s tribine, navodno je napustio stadion nakon Owensove pobjede, iako se kasnije raspravljalo o tome je li doista ignorirao američkog sprintera. No ono što je sigurno – i porazno – jest da Owens po povratku u vlastitu domovinu nije dočekan kao heroj.

Kad je Amerika okrenula leđa vlastitom heroju

Umjesto državne počasti, dočekala ga je rasna stvarnost segregirane Amerike. Na proslavi u njegovu čast u hotelu u New Yorku nije smio ući kroz glavni ulaz jer je bio crnac. Predsjednik Franklin D. Roosevelt nikad ga nije pozvao u Bijelu kuću, niti mu je uputio čestitku. Unatoč svjetskoj slavi, Owens se suočavao s istim predrasudama kao i milijuni Afroamerikanaca tog doba – bez obzira na sve što je postigao.

Nakon sporta, Owens je teško pronalazio posao. Neko je vrijeme radio kao voditelj konjskih utrka, čak se utrkivao protiv pasa i konja da bi zaradio za život. Sličnu sudbinu doživio je još jedan američki crni sprinter Mack Robinson koji je 1936. osvojio srebro iza Owensa na 200 metara, a kasnije je morao raditi kao čistač ulica u Kaliforniji. Owens je kasnije držao motivacijske govore i bio simbol borbe za prava Afroamerikanaca, ali gorčina nikad nije potpuno nestala.

"U Berlinu sam imao problema samo s Hitlerom, u Americi s cijelim društvom", govorio je. Tek pred kraj života doživio je priznanje koje je zaslužio. Godine 1976. predsjednik Gerald Ford dodijelio mu je Predsjedničku medalju slobode, a 1990. godine, desetljeće nakon smrti, dobio je i Kongresnu zlatnu medalju, najviše civilno priznanje SAD-a.

Naslijeđe veće od sporta

Bio je sportaš koji je srušio rekorde, ali i zidove mržnje. Iako ga je vlastita zemlja zaboravila onda kad je najviše trebao, njegova ostavština danas živi kao simbol hrabrosti, dostojanstva i borbe protiv nepravde.