Foto: Damir Krajac, FoNet (Cropix)

IGRALA se negdje dvadeseta minuta kad se s maksimirskih tribina zaorila "Moja domovina". Onako zanosna, pompozna i već ljigava, vratila je narodu uspomene na one dane ponosa i slave. I taman kad je zatečeni komentator HTV-a krenuo hvaliti Bad Blue Boyse, u isti mah s tribina je krenuo onaj dobro poznati urlik: "Srbe na vrbe! Ubij, ubij, ubij Srbina!".

To je folklor. Red ljubavi prema domovini, red mržnje prema Srbima. To je i slika Oluje: objašnjenja kako se radilo o legitimnoj oslobodilačkoj operaciji, pomiješana s optužbama za ratni zločin čiji akteri trenutno očekuju presudu pred haškim Tribunalom.

Hrvatsko-srpsko natezanje oko Oluje

A to je i tradicija hrvatsko-srpskog natezanja oko Oluje. Svakoga kolovoza isto, ali ni jednog kolovoza do ovog nije se tako hladno, gotovo formalistički, prešlo preko toga. Kao da su svi riješili zadaću: Boris Tadić za domaću je upotrebu izjavio kako je Oluja "zločin koji se ne smije zaboraviti", Ivo Josipović i Jadranka Kosor za domaću upotrebu uzvratili su kako se radi o oslobodilačkoj operaciji. Mikrofoni su ugašeni. Procedura obavljena. Idemo dalje. Što bi rekao Tadić, "mora se gledati u budućnost".

I to stoji i lijepo zvuči. Ali kako smo došli do toga da službena Srbija i dalje misli da je Oluja bila zločinačka operacija, a službena Hrvatska preko toga prelazi? Zar smo doista Oluju stavili ad acta? I je li uopće moguće na takvim dijametralno suprotnim stajalištima graditi dobrosusjedske odnose?

Višegodišnje srpske provokacije

Tako nije bilo 2005. godine, kad je Boris Tadić izjavio: "Zanima me kako će se Hrvatska odnositi tijekom slavljeničkih dana povodom 'Oluje' prema zločinima koji su počinjeni nad Srbima, a državljanima Hrvatske. To pitanje sada ja postavljam i vrlo me zanima kakav će biti odgovor hrvatske države i posebno hrvatskih političara". Odgovora nije bilo.

Godinu kasnije tadašnji premijer Srbije Vojislav Koštunica Oluju je nazvao "zločinom bez kazne". Ni tada nije bilo reakcije. Godine 2007. ponovno Tadić na susretu s izbjeglim Srbima najavljuje da će od hrvatskih vlasti zatražiti očitovanje o zločinima. Iduće godine predsjednik Srbije traži od hrvatskih vlasti da se ispričaju za zločine u Oluji, na što mu je Stjepan Mesić uzvratio kako se on već ispričao svima onima kojima su Hrvati učinili neko zlo posljednjih desetljeća.

Jeremićevo "etničko čišćenje Srba nakon Oluje"

S napetostima se nastavilo i 2009. godine. Ministar vanjskih poslova Srbije Vuk Jeremić optužio je Hrvatsku za "etničko čišćenje 250 tisuća Srba nakon Oluje". To je izazvalo žestoke reakcije usmjerene isključivo na Jeremića.

No, sada je Boris Tadić, unatoč proklamiranom prijateljstvu s Josipovićem, odlučio Oluju ponovno nazvati zločinom. Ne vojnom akcijom u kojoj su počinjeni zločini, već "zločinom koji se ne smije zaboraviti". Hrvatski predsjednik i premijerka na to su rutinski odgovorili - i nikome ništa.

Problem prerastao u folklor

Ono što je godinama bio međudržavni problem, sada se pretvorilo u čisti folklor. Ono što je godinama opterećivalo odnose dviju zemalja, sada je postala formalnost koju se obavlja svakoga kolovoza. I dok je jasno da se hrvatska vlast, pod utjecajem Bruxellesa i Washingtona, pomirila s time da Srbija i dalje Oluju smatra zločinom, mnogo je važnije pitanje je li se istodobno pomirila s time da hrvatski građani prešućuju ili odobravaju zločinački aspekt Oluje?

Jedno je svečarski tupiti kako se radilo o "legitimnoj oslobodilačkoj operaciji", ali puno je teže progovoriti o samim zločinima. Ne izvršiteljima, nego nalogodavcima i zaštitnicima. Ivo Josipović odbacio je tezu kako je "zločin bio karakteristika Oluje" i umjesto toga govorio o potrebi "kažnjavanja zločina koji su se dogodili u ratu", pokazavši puno manju dozu hrabrosti od isprike (ili žaljenja) zbog zločina u BiH. "Pobjeda je bila časna i u pobjedi treba biti velik, ali i ne osvetoljubiv", rekao je na proslavi u Kninu.

Pobjeda je osveta

Nažalost, sinoćnje skandiranje na Maksimiru potvrđuje kako se u hrvatskom društvu još uvijek pobjeda u Domovinskom ratu poistovjećuje s osvetom nad Srbima. Dobar dio Hrvata raduje se oslobađanju zemlje gotovo u jednakoj mjeri kao i činjenici da je njome iz Hrvatske istjerano 250 tisuća Srba. Oni vole Hrvatsku koliko i mrze Srbe. Onda je sasvim logično da sladunjavu "Moju domovinu" prati gromovit poklič "Ubij Srbina!".

Ne radi se ovdje (samo) o zločinima u Oluji i nakon nje, jer o njima će svoj pravorijek donijeti Haaški sud. Radi se o nečem puno gorem: o osvetničkom, mrziteljskom sentimentu koji je usađen u hrvatsko društvo i koji se ne može riješiti ni sudskom presudom, ni diplomatskom notom, a još manje političkim sloganom. Manje nas je briga hoće li se Srbija prema Oluji odnositi kao prema zločinu. Mnogo je bitnije saznati što će hrvatska politika učiniti da zločinačku percepciju Oluje napokon iskorijeni iz hrvatskog društva.

Zbog Bruxellesa smo izručili optuženike za Oluju, zbog Bruxellesa smo pokrenuli program povratka izbjeglih Srba, zbog Bruxellesa prelazimo preko srpskih optužbi za Oluju... Hoćemo li se ikad radi nas samih obračunati s duhovima iz Oluje?

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje