MILAN Bandić bio je gradonačelnik Zagreba u šest mandata kroz dva desetljeća. Njegova je vladavina glavnim gradom Hrvatske imala svoje faze, no nedvojbeno je da je Zagreb pod Bandićem kroz godine postao grad premrežen korupcijom i klijentelizmom, a da je sada pokojni gradonačelnik u jednom trenutku čak završio u višemjesečnom istražnom pritvoru te "zaradio" nekoliko optužnica USKOK-a.

Zagreb je pak godinama propadao, opterećen suludim Bandićevim megalomanskim projektima koji su se realizirali samo ako se moglo nakrasti javnog novca, dok su brojni ključni gradski problemi - poput planine smeća zvane Jakuševac - ostajali neriješeni.

Kakav je Zagreb ostavio Bandić?

Onda se dogodio i katastrofalan potres, koji je devastirao centar grada, ali i neka njegova rubna naselja, na što je Bandićeva reakcija bila da su građani sami krivi jer nisu ulagali u svoju imovinu.

Kada se svede bilanca Bandićeve vladavine Zagrebom, jasno je da je glavni grad Hrvatske propustio priliku postati najpropulzivnija metropola jugoistočne Europe, već se pretvorio u grad u kojem vladaju lopovluk, primitivizam, laži i nekultura.

Škoro je jedva ušao u drugi krug

Sve to je važno znati da bi se razumjelo kako je uopće aktualni favorit za zagrebačkog gradonačelnika Tomislav Tomašević došao u poziciju u kojoj se nalazi, nadomak pobjede u drugom krugu, koja će mu omogućiti preuzimanje druge izvršne funkcije u Republici Hrvatskoj i upravljanje najvećim lokalnim proračunom.

No, bitmo je razumjeti i kako se dogodilo to da se u drugi krug s Tomaševićem (koji je dobio oko 150 tisuća glasova) provuče i lider Domovinskog pokreta Miroslav Škoro, koji je dobio samo 36 tisuća glasova. Zapravo nam Tomašević i Škoro nude dva različita modela ponašanja kada je riječ o odnosu građana prema korumpiranoj (Bandićevoj) vlasti: Tomašević se protiv nje borio, Škoro se takvim sistemom (o)koristio.

Tomašević je godinama bio opozicija vlasti, Škoro je godinama bio privjesak vlasti

Tomislav Tomašević je godinama bio čelnik udruge Zelena akcija, koja je s udrugom Pravo na grad Teodora Celakoskog bila predvodnica velikih prosvjeda protiv projekta Tomislava Horvatinčića na Cvjetnom trgu, kojemu je pak Bandić pogodovao. Tomašević je bio i u ekipi ljudi koja se usudila zakucati tajkunu Ivici Todoriću na vrata, konkretno doći pred Kulmerove dvore - koji su se službeno vodili kao hotel - i zatražiti da im iznajme sobu. Time su ukazali i na pogodovanje tada nedodirljivom Todoriću, koji je Kulmerove dvore protupropisno pretvorio u luksuznu rezidenciju vlastite obitelji. 

Što je u to vrijeme radio Miroslav Škoro?

On je gradio svoju pjevačku i poslovnu karijeru utemeljenu na bliskoj povezanosti s HDZ-om. Bandiću je za izdašan honorar pjevao za Dan grada, imao je vlasnički udio u informatičkoj tvrtki koja je dobivala milijunske poslove s Gradom Zagrebom, snimao reklame za parizere, naplaćivao parking pored bolnice 15 kuna po satu i vodio poluidiotske emisije na HRT-u. Usput je uspio sakupiti i zavidan broj nekretnina, vile i stanove od Osijeka do Zagreba.

Jednostavnije rečeno, Tomašević se bavio primarno javnim interesom, dok se Škoro primarno bavio svojim privatnim interesom.

Dijabolična kampanja

Stoga je naročito dijabolično da se kampanja za gradonačelnika u drugom krugu izbora u organizaciji Škore i škorista pretvorila u organizirano blaćenje i laganje o Tomaševićevoj aktivističkoj karijeri.

Tomaševiću se sada zamjera što su udruge koje je vodio bile iznimno uspješne u povlačenju novaca iz EU fondova, što ga zapravo dodatno kvalificira za poziciju gradonačelnika Zagreba, jer obećava da će pod njegovim vodstvom glavni grad Hrvatske konačno početi koristiti sredstva koja su mu na raspolaganju. Bandić, naravno, nije bio zainteresiran za EU fondove, jer novac koji se tamo dobije na natječajima mora biti namjenski potrošen, a to se i rigorozno kontrolira.

Sada svjedočimo tome da se odavno javno dostupni podaci tj. financijski izvještaji udruga - jer su baš nevladine udruge, prateći europske trendove, šampioni transparentnosti u Hrvata - predstavljaju kao velika otkrića te se i namjerno pogrešno interpretiraju, pa i falsificiraju. 

Ako je vjerovati Škori, Bandić je plaćao Tomaševića da mu bude najljuća opozicija

Škoro, budimo realni, u svojoj slizanosti s HDZ-ovim i Bandićevim sustavom pljačke i korupcije sigurno nije bio najgori niti je bio prekomjerno pohlepan kao mnogi drugi, ali je znao izvrsno unovčiti takvu poziciju. Zato je vrhunsko licemjerje, što je Škorina konstantna karakteristika, što Škoro sada u javnost plasira narativ po kojemu je Bandić plaćao Tomaševića da mu bude najljuća i zapravo jedina principijelna opozicija u Zagrebu.

Znakovito je i kako se dva gradonačelnička kandidata odnose prema svojem obrazovanju. Tomašević ima magisterij s Cambridgea, kojim se nikad ne hvali, dok Škoro ne može prestati ponavljati da je on "doktor znanosti, docent". Škoro je, pak, ekonomiju doktorirao u Osijeku, na istom fakultetu  kao i HDZ-ov plagijator Vice Mihanović. Da stvar bude još gora, Škoro je u jednoj debati čak zamjerio Tomaševiću što je dobio stipendiju za Cambridge, predstavljajući to kao nešto zazorno.

Tomašević izvrsno poznaje Zagreb, Škoro samo otkriva razmjere svojeg neznanja

Kada je pak riječ o poznavanju Zagreba i zagrebačkih komunalnih problema, tu je teško staviti Tomaševića i Škoru u istu rečenicu. Tomašević se gradskim temama kao aktivist, a kasnije političar i zastupnik u Gradskoj skupštini, bavi 15 godina te izvrsno poznaje grad, dok Škoro cijelu kampanju otkriva goleme razmjere vlastitog neznanja o Zagrebu. 

Ključna je razlika i u političkom moralu: Škoro je u drugom krugu poveo nesumnjivo najprljaviju huškačku kampanju u suvremenoj hrvatskoj povijesti, zagadivši javni prostor, preko svake mjere, lažima i ekstremizmom, dok Tomašević i dalje pokušava inzistirati na sadržajnoj raspravi o konkretnim gradskim problemima. Pritom je jasno da Tomašević i Možemo nisu uopće vodili negativnu kampanju, pa čak ni kada je Bandić bio živ, već su uvijek kombinirali utemeljenu, ali neagresivnu kritiku Bandića s predstavljanjem vlastitih rješenja i porukama nade.

Idealizam protiv oportunizma

Još jedna razlika između Tomaševića i Škore je što prvog odlikuje idealizam, a drugog oportunizam. Ljudima se ne mora sviđati što Tomašević zastupa, ali je svakome objektivnom jasno da on misli, govori i radi jedno te isto, dok je Škoro od izjave da je "domoljublje floskula" bez problema došao do toga da bude predsjednik nečega što se naziva Domovinski pokret.

Škoro je poznat i po tome da retoriku prilagođava publici, pa je tako u intervjuu koji je dao za sarajevske medije svojedobno negirao da je pjesma Sude mi posvećena haškim optuženicima. Sada tvrdi da je baš za njih napisana.

Samo jedan kandidat donosi promjene

Razlika je među ovom dvojicom kandidata bezbroj, no najvažnija je svakako ona kako se odnose prema naslijeđu Milana Bandića. Tomašević nudi posve nov, drugačiji način upravljanja Gradom Zagrebom, koji se oslanja na veće uključivanje građana u sve nivoe odlučivanja, dok Škoro ne nudi ništa konkretno, ali jasno signalizira da nema problema surađivati sa strukturama i krimogenim interesima koji su ostali iza Bandića. Moguće je da Tomašević neće uspjeti u svojim namjerama, moguće je i da će se pokazati da njegov model ne funkcionira, ali je sigurno da će pokušati provesti korjenite promjene, dok Škoro ništa slično ne nudi. 

I tu je, kada se u stranu makne sva prljavština koju je proteklih dana u javni prostor lansirao Škorin tabor, najvažniji izbor Zagrepčana. Žele li riskirati s promjenom koju nudi mladi ljudskopravaški i ekološki aktivist ili žele da sve ostane kako je i bilo, s novom verzijom Bandića?

*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.