Kako su nam Branko, Slavko i Zoran ukrali 15 godina demokracije
Foto: Hina, HRT
AFERA POMOĆNIK, koju je otkrio, i o kojoj intenzivno zadnjih tjedan dana piše Index, razotkrila je do kraja bahatost i nedemokratičnost Vlade kojom predsjeda Zoran Milanović, no pokazala nam je i kako su demokratski razvoj zemlje bacili 15 godina unazad.,
Prije svega, riječ je zaista o prvoklasnom sukobu interesa i primjeru političke samovolje par excellence. U demokratskoj bi državi s vladavinom prava, situacija u kojoj Branko Šegon, bogati provincijski hotelijer, (koji je prije toga, valjda samorazumljivo, bio visokopozicioniran u represivnom aparatu umiruće Jugoslavije), postaje pomoćnikom ministra financija i dobiva povlašteni kredit od državne razvojne banke HBOR-a u vrijeme svojeg mandata, sama po sebi bila dovoljna za ostavku Branka Šegona i predsjednika Uprave iste te banke Antona Kovačeva. Jer, prenošenje vlasništva nad tvrtkama Facta Vera i Trident centar na odvjetnički ured, za koje još nije utvrđeno sa sigurnošću da se dogodilo, posebno obzirom na činjenicu da je Šegonov sin Toni za HTV izjavio kako tvrtkama upravlja on, sigurno nije dovoljno za to da sukob interesa bude izbjegnut.
Skandal bi bio jednak i da je nesumnjivo Šegon prenio prava na odvjetničko društvo, a da je Facta vera dobila te povlaštene kredite, s uvjetima o kakvima poduzetnik plebejac može samo sanjati. Zašto? Jer bi onda Šegon i dalje bio državni dužnosnik čije tvrtke su dobile kredite po povlaštenim uvjetima. I onda bi morao podnijeti ostavku.
Šegona štiti Linić
No, afera Pomoćnik se u svoj svojoj besprizornosti razmotava kao trula glavica luka. Jer, iza Branka Šegona nalazi se ministar financija Slavko Linić, čovjek paradoksa. Riječ je o političaru s drugim najboljim rejtingom u javnosti, odmah iza neprikosnovenog rejting efendije Ive Josipovića. Slavko Linić svoj je rejting u javnosti stekao odajući dojam da neumorno radi na punjenju proračuna. O njegovoj stručnosti u tom poslu možda najbolje govori prošlogodišnji proračunski deficit od dvije milijarde eura i spuštanje pa podizanje PDV-a u turizmu u istoj godini radi nepredviđenog pada prihoda od istog tog poreza. No, Linićeva očita nesposobnost da puni proračun ikako osim cijeđenjem svih redom zaslužuje svoj samostalni osvrt.
Slavko Linić je Šegonu izravno nadređen, a Šegon je nadležan za provedbu Linićevog valjda omiljenog projekta, provedbe zakona o predstečajnoj nagodbi. No, Linić je osim toga, i predsjednik nadzornog odbora HBOR-a, banke u kojoj je Šegon dobio od države preko 15 milijuna kuna kredita, na koje je dobio poček za otplatu od četiri godine uz netržišnu kamatnu stopu. Zbog toga, Linić morao bi podnijeti ostavku, zbog političke odgovornosti koju on kao državni dužnosnik ima u ovom slučaju, i to na dvije razine. Jer Linić je, prema političkoj odgovornosti, kriv u oba slučaja, znao on ili ne znao za Šegonove poslove s HBOR-om.
Zašto je Linić kriv?
Na prvoj razini, kriv je kao dužnosnik koji je Šegona odabrao u svoj tim, jer je njegov prvi podređeni počinio delikt sukoba interesa, za koji je Linić mogao znati i odobravati, ili ne znati i onda ga ne moći spriječiti, a morao bi znati kakve povlaštene poslove s državnom bankom sklapa njegov prvi podređeni. Na drugoj razini, Linić je politički odgovoran kao predsjednik Nadzornog odbora HBOR-a. Ukoliko je znao za povlašteni kredit Šegonu i odobravao ga, kriv je. Ukoliko je, kao predsjednik NO banke propustio vidjeti kako mu je pomoćnik dobio povlašteni kredit, a kao predsjednik NO ima pravo uvida u poslovanje banke, opet je kriv.
Kad već nije otišao zbog Dubaija, mora zbog Šegona!
A to je samo posljednji u nizu skandala, zbog kojih je Slavko Linić već odavno morao otići s mjesta ministra financija. Morao je otići kad se otkrilo da je na zimovanju u Dubaiju s Jozom Kalemom, svojim riječkim kompanjonom koji je u tom trenutku državi bio dužan milijun eura poreza. Morao je otići kad je otkriveno da je zakon o predstečajnoj nagodbi samo instrument da se oderu vjerovnici prezaduženih tvrtaka, a da vlasnici dužnika i gubitaša zadrže svoje upravljačke pozicije i vlasništvo, i to uz svesrdnu pomoć ministarstva financija, u kojem baš Šegonov odjel određuje kome će se otpisati koliko poreznog duga. Sada, mora otići zbog Šegona.
Milanović nema osjećaj za političku odgovornost
A neće, jer Linićev i Šegonov nadređeni, premijer Zoran Milanović, nema osjećaj za političku odgovornost, osim kad mu za letvicu treba zapeti netko tko mu ide na živce, poput Mirele Holy, koja je preglasno branila interese resora koji joj je povjeren na upravljanje.
Politička odgovornost, ta plaha i rijetka životinjica na ovim prostorima, pojavila se u hrvatskoj visokoj politici u posljednjih 15 godina hrvatske demokracije samo jednom. Doktorica Ana Stavljenić Rukavina podnijela je ostavku na mjesto ministrice zdravstva zbog skandala sa neispravnim aparatima za dijalizu zbog kojih je 2001. godine preminuo 21 bubrežni bolesnik, iako nije bila osobno kriva. To se zove politička odgovornost, preuzimanje odgovornosti pred javnošću za stanje u resoru za koji je državni dužnosnik zadužen.
Zato su nas Branko, Slavko i Zoran bacili 15 godina unazad. Nakon sljedećih parlamentarnih izbora, SDP bi mogao u opoziciju. A najveće izglede da ih na vlasti zamjeni, ima HDZ, stranka kojoj se sudi za korupciju. Cijeloj stranci. No, propuštanjem da se odrekne Slavka Linića i Branka Šegona, Zoran Milanović odrekao je legitimitet SDP-u da iz opozicije kritizira HDZ zbog sukoba interesa i koruptivnih radnji. Kako će Milanović i Linić iz zastupničke klupe prozivati primjerice, nasumce ih navodim, Andriju Mikulića, Gordana Jandrokovića ili Ivana Šukera? Izgledalo bi to smiješno, kao što će biti smiješno kad će za korupciju i sukob interesa hadezeovce optuživati svi SDP-ovci koji danas šute i ne traže čišćenje vlastitih redova.
Demokracija, i njezina sastavna odrednica, politička odgovornost, grade se godinama. Hrvatska javnost i politička kultura, mislili smo, daleko su odmakli, a imali smo to razloga i vjerovati. Zbog afera Verona i Imostroj, iz vlade jednog Ive Sanadera morao je otići Miomir Žužul, kojeg od milja mnogi novinari nazivaju Mitomir. Dakle, čak je i jedan Ivo Sanader osjećao potrebu da povremeno udovolji zahtjevima javnosti i elementarnoj demokratskoj pristojnosti.
Suđenja visokopozicioniranim HDZ-ovcima zbog korupcije, makar i uz urnebesno smiješne, ili uvredljive kazne, poput one za Petra Čobankovića, davala su nadu da kao zemlja napredujemo i sazrijevamo.
Sva su se ta suđenja odvila prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, pod izvanjskim pritiskom da se odrade. Jer, bez suđenja korumpiranim političarima, ne bi bilo ulaska u EU. Danas, izvanjskog pritiska nema. I nažalost, bojim se da u Hrvatskoj nema dovoljno snažnih demokratskih snaga, čuvara vrijednosti demokracije, koje bi i dalje vršile pritisak u smjeru demokratizacije i vladavine prava. GONG okoliša u osudi Šegonovog i Linićevog sukoba interesa. Hrvatsko novinarsko društvo ne uzima u obranu indeks.hr, čije novinare već danima preslušava policija, a drugi privatni mediji, poput izdanja Europapress holdinga, kalkulantski šute ili biraju riječi, jer o Šegonovoj volji izravno ovisi opstanak EPH.
Hrvatska radiotelevizija je kao javni servis odradila velik dio posla, otkrivajući dodatne detalje Šegonovog poslovnog uspjeha i uspona njegove obitelji do najviših dužnosničkih mjesta, uz savršeno nadopunjavanje s privatnim biznisom.
No, ništa to nije natjeralo Šegona i Linića na ostavke, ni Milanovića da ih smijeni. Očinski jeLinić ukorio Šegona da ubuduće ima razdvajati privatni biznis od dužnosničkih zadataka. Zatim je pak ocijenio kako je sve po zakonu, makar i nije moralno. A zakon može biti nemoralan. Pa se onda nemoralni državni dužnosnici ne moraju ničega bojati, ponajmanje polaganja računa i političke odgovornosti. Pa ćemo onda imati parlamentarne izbore, kao ljušturu demokracije, bez vladavine prava utemeljenog na moralu, ljušturu u kojoj će političari na novinare slati policiju. Izmjenjivat će se zakonito izabrani političari bez morala, koje ni slabašni pozivi nekolicine na odgovornost neće natjerati da odstupe, baš kao i prije 15 i više godina.
* Autor: Josip Jagić, slobodni novinar, piše za tjednik Novosti i surađuje na HRT-u

bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati