PRVI je otišao posljednji džentlmen Velimir Kljaić Kljun, a ubrzo nakon njega neprežaljeni Iztok Puc. Sasvim iznenada je jučer od srčanog udara otišao i Zlatko Saračević. Rasipa se zlatna generacija iz Atlante koja je u Hrvatsku donijela prvo olimpijsko zlato.

Njihovi nekadašnji suborci s parketa su u nevjerici. Nikome ne ide u glavu da ih više nema. Od smrti Iztoka Puca navršit će se jedanaest godina u listopadu, a o njemu još ne mogu puno govoriti. Valter Matošević nedavno je zvao nazad u našu redakciju i zamolio da negdje ubacimo Puca, "jer nismo ga spomenuli, pa me je sramota".

Matošević je bio naš stručni komentator tijekom Svjetskog prvenstva, a tijekom turnira u emisijama i na portalu birali smo udarnu sedmorku svih vremena. Vodile su se žestoke rasprave, Pako Ćavar proglašen je najvećim svih vremena, a Božo Jović zezao je Veselina Vujovića da karijeru može zahvaliti činjenici što ga nije čuvao Pako. U tom laktarenju dotaknuli smo se i reprezentacije bivše države, kada je Vujović 1988. uzeo mjesto Saračeviću za put u LA na Olimpijske igre. Sarač je o tome često govorio. Trebao je za Index izrecitirati i svoju udarnu sedmorku Hrvatske svih vremena, čuli smo se zadnji put prije mjesec dana, ali nikako ga nismo uspijevali dobiti u miru, bio je konstantno u utakmicama svoje Podravke ili na nekom gostovanju.

Dobra zezancija sada zvuči pomalo tužno. Saračevićevu udarnu momčad nismo stigli doznati, ali sa sigurnošću znamo da bio on unutra stavio Žogu.

Tako je prozvao Puca, koji mu je bio cimer sredinom 80-ih, jer je na treningu stalno govorio "žogo u polukontro". Saračević je bio pet godina stariji od mladića koji je u Banju Luku doselio iz Slovenj Gradeca i sav novac je slao majci, dok oca nije ni poznavao. 

Upoznali su se kada je 17-godišnji Puc došao u tada moćni banjalučki Borac kod Saračevića i nezamjenjivog trenera Abaza Arslanagića.

"Zajedno smo bili u Borcu, dijelili smo puno toga na terenu i van njega. Dugo smo se družili, zajedno ljetovali, sve dok nije otišao u Ameriku. Pamtit ću ga kao možda i najvećeg igrača s kojim sam ikada igrao", govorio nam je Saračević o Pucu s kojim je stvorio jednu od najjači vanjskih linija u rukometu. 

Saračević i Pako Ćavar, Barcelona - Zagreb 1998. godine 

"On je mislio, a mi drugi smo igrali. Već dugo sam znao da je bolestan i svaki dan očekivao sam tužnu vijest. No ipak, kad su mi javili.... U komi sam. Cijelo jutro vozim se automobilom u kojem imam Pucov bedž. Taj bedž zavijek će ovdje stajati. Ne znam ni gdje sam ni što sam....", govorio nam je tada Sarač.

Deset godina kasnije otišao je prijatelju. Često ga je opisivao kao čovjeka koji unosi radost. 

"Tako je bilo i 90-ih. Bio je ovdje rat, a on je golovima donosio radost. Sjećam se kako nas je pokupio s turnira u Pragu '90., kada su za Jugoslaviju morali igrati većinom igrači Metaloplastike. Izgubili smo, a Puc je rekao da krenemo sami za Zagreb", prisjećao se Saračević dana s Pucom, kojeg je smatrao jednim od najvećih igrača i ljudi koje je upoznao kroz rukomet. 

Jedan Slovenac, koji je usred rata zabijao za Zagreb i donosio ovdje europske titule, s jednim Banjalučaninom će ubrzo ispisati i povijest Hrvatske i igrati utakmice za olimpijska zlata. U Zagrebu su se mimoišli, ali obojica kao da i sada stoje na ulazu kod kafića u Domu sportova. Tamo gdje su ih uvijek svi tapšali po ramenima.

"U Banjoj Luci mi nakon odlaska u Zagreb nitko nije normalno prišao. Ili su puni bijesa i ljutnje što sam otišao ili me tapšu po leđima i čestitaju. Ali nitko nije hladan. Ne gledam hladna srca kako propada sport u mom rodnom kraju. Nedavno je Banja Luka slovila kao drugi sportski grad u Jugoslaviji, odmah nakon Splita, a onda je naglo počela seoba vrhunskih sportaša u druge gradove. Propadaju boks, nogomet, rukomet, košarka", govorio je Saračević o svom gradu još krajem osamdesetih.

Rodni grad podsjećao ga je i na dane koje je proveo s Pucom koji je otišao mlad, u 46. godini. A Saračević nije dopustio da ga se zaboravi.