SVA DJECA imaju temeljne emocionalne potrebe. Trebaju se osjećati viđeno, prihvaćeno, cijenjeno i vjerovati u vlastite sposobnosti. Kada roditelj - odnosno primarni skrbnik - ima ozbiljne emocionalne ili psihološke poteškoće, kao što je narcizam, te su potrebe često zanemarene. Umjesto sigurnosti i podrške, dijete raste u okolini u kojoj dominiraju kontrola, uvjetovana ljubav i emocionalna manipulacija, piše Psychology Today.

Takvi roditelji često su opsjednuti vlastitom vanjskom slikom i traže divljenje, pa nemaju emocionalni kapacitet za autentičnu brigu o djetetu. Emocionalno su zahtjevni, a potvrdu i pažnju traže čak i od vlastite djece. Djeca u takvom okruženju često preuzimaju specifične "uloge" kako bi se prilagodila i preživjela. Te uloge ostavljaju duboke posljedice koje se mogu osjećati cijeli život.

Zlatno dijete: Dijete koje mora biti savršeno

Zlatno dijete je ono koje roditelj favorizira i ističe pred drugima - često zato što u njemu vidi odraz svojih idealiziranih želja i ambicija. To dijete mora pokazivati uspjeh, šarm ili inteligenciju jer roditelj želi da ga drugi percipiraju kao izvrsnog roditelja. No ljubav prema zlatnom djetetu najčešće je uvjetovana. Dijete mora udovoljavati očekivanjima, biti poslušno i nikada ne propitivati autoritet.

Ako se ne ponaša kako roditelj želi, može iznenada biti "izbačeno" iz svoje uloge i zamijenjeno - pretvoreno u žrtvenog jarca ili ignorirano. U takvim slučajevima, emocionalno nezreli roditelji pokušavaju preko djeteta ponovno proživjeti vlastito djetinjstvo, što dodatno produbljuje međugeneracijsku traumu. Iako se izvana može činiti samopouzdanim, zlatno dijete često se bori s perfekcionizmom, tjeskobom i osjećajem da je "varalica", jer svoju vrijednost temelji isključivo na tuđem odobravanju.

Žrtveni jarac: Dijete koje preuzima svu krivnju

Žrtveni jarac je dijete na koje se prebacuju svi problemi u obitelji. Dok zlatno dijete predstavlja ideal, žrtveni jarac postaje "krivac" - za sve što ne valja. Roditelji (a ponekad i braća i sestre) ga doživljavaju kao problematično. To često samo pogoršava njegovo ponašanje jer je stalno izloženo krivnji, kritikama i emocionalnim projekcijama.

Roditelji u tom djetetu vide sve ono što ne mogu podnijeti kod sebe - vlastite strahove, frustracije i nesigurnosti. Dijete postaje emocionalna meta. Ipak, ironično, žrtveni jarac često je i emocionalno najosvješteniji član obitelji. Prepoznaje manipulacije i želi istinu, zbog čega može postati prijetnja disfunkcionalnoj dinamici.

Primjeri iz prakse pokazuju da roditelji mogu kažnjavati takvo dijete i kada pokušava zaštititi braću i sestre. Kod narcisoidnih majki, osobito je zamjetan konkurentski odnos s kćeri, čija postignuća nikada nisu dovoljna. Jedna ispitanica u studiji iz 2018. opisala je svoje iskustvo: "Prezirala me, nikada me nije pohvalila. Kad ništa nije bilo dovoljno, odustala sam."

Izgubljeno dijete: Ono koje je zaboravljeno

Izgubljeno dijete je emocionalno zanemareno, gotovo neprimjetno. Nije ni hvaljeno ni kažnjavano - jednostavno je ignorirano. Roditelji ga ne primjećuju i ne pokazuju stvaran interes za njegove osjećaje ili mišljenja. Iako ne doživljava izravno zlostavljanje, ovo dijete raste bez emocionalne bliskosti i podrške.

Takva djeca često postaju tiha, povučena i izbjegavaju sukobe. Rijetko traže pomoć i rano nauče da se moraju osloniti isključivo na sebe. Kao odrasle osobe, često su previše neovisni, ali istovremeno se boje emocionalne bliskosti. Imaju problema s donošenjem odluka, asertivnošću i izražavanjem vlastitih potreba.

Iako mogu djelovati smireno, često ih duboko pogađa i najmanja kritika. Odrastanjem razvijaju osjećaj da njihove misli i osjećaji nisu važni, pa se teško povezuju s drugima i ne znaju kako postaviti granice.

Iscjeljenje počinje prepoznavanjem uloge

Djeca koja odrastaju s narcisoidnim roditeljem često nesvjesno preuzimaju uloge koje im pomažu da prežive, ali koje kasnije u životu postanu teret. Bez obzira jeste li bili zlatno dijete, žrtveni jarac ili izgubljeno dijete - prvi korak prema iscjeljenju je prepoznavanje te uloge. Tek tada je moguće početi graditi vlastiti identitet, temeljen na unutarnjoj vrijednosti, a ne na onome što su drugi u vas projicirali.