U DANAŠNJEM svijetu, gdje se najviše govori o fizičkim potrebama djece poput hrane, odjeće i sigurnosti, jedna jednako važna stvar često se zaboravlja - emocionalne potrebe. Među njima posebno se ističe emocionalna validacija, odnosno potvrđivanje djetetovih osjećaja.

Emocionalna validacija događa se kada roditelj prepozna, razumije i prihvati djetetove emocije. Osjećaji su dubok izraz onoga što jesmo, a dijete se osjeća viđenim tek kad zna da ga roditelj emocionalno razumije. Upravo to gradi njegovo samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti.

Ako roditelji ne znaju ili ne uspijevaju reagirati na djetetove emocije, dijete odrasta s osjećajem da ga nitko ne vidi i ne razumije. U psihologiji se to naziva dječje emocionalno zanemarivanje.

Dva lica emocionalnog zanemarivanja

Emocionalno zanemarivanje nije uvijek očito. Ponekad se događa i u domovima punim ljubavi, gdje roditelji, iako imaju najbolje namjere, ne znaju dovoljno dobro reagirati na djetetove osjećaje. U takvim situacijama dijete ne dobiva potvrdu da su njegove emocije važne i razumljive.

S druge strane, postoji i aktivna nevalidacija, kada roditelji svjesno odbacuju djetetove emocije ili ih tumače kao loše ponašanje. Takav pristup može ostaviti duboke emocionalne rane.

Deset primjera emocionalne nevalidacije koje djeca nikada ne zaborave

• Roditelj sluša, ali ne čuje. Ako se dijete stalno ignorira, ono nauči da nije vrijedno pažnje.
• Djetetove teškoće se ne prepoznaju. Problemi u učenju ili ponašanju ostaju nerazjašnjeni, što vodi do osjećaja manje vrijednosti.
• Roditelji glume prijatelje, ali ne postavljaju granice. Djeca tada nemaju jasan osjećaj sigurnosti i samodiscipline.
• Ignoriranje osjećaja. Dijete počinje potiskivati emocije i udaljava se od sebe.
• Nema prostora za izražavanje. Kada dijete ne dobije priliku da bude saslušano, osjeća se manje vrijednim.
• Važne teme se izbjegavaju. Šutnja o teškim temama poput razvoda ili bolesti djecu uči da su emocije nešto što treba skrivati.
• Iskrivljavanje osjećaja. Ako roditelj uvjerava dijete da ne osjeća ono što osjeća, to stvara nepovjerenje u vlastitu percepciju.
• Dijete preuzima ulogu odraslog. Kada roditelj postane emocionalno ovisan o djetetu, ono prerano odrasta i zanemaruje vlastite potrebe.
• Poruka da je loše imati potrebe. Takvo dijete teško traži pomoć i često sve zadržava u sebi.
• Negiranje emocija. Kada roditelj kaže „ne bi se trebao tako osjećati“, dijete gubi kontakt sa svojim unutarnjim svijetom.

Kako se izliječiti od emocionalnog zanemarivanja?

Ako ste se prepoznali u ovim opisima, važno je znati da posljedice emocionalnog zanemarivanja mogu biti duboke, ali nisu trajne. S vremenom i svjesnim trudom moguće je ponovno izgraditi zdrav odnos prema vlastitim emocijama.

Proces ozdravljenja počinje prihvaćanjem vlastitih osjećaja, potreba i ranjivosti. Samovalidacija znači da sami sebi priznajete ono što osjećate i da si dajete pravo na emocije. Nije kasno da naučite brinuti o sebi na isti način na koji biste voljeli da su drugi brinuli o vama.