POČINJEMO turnir za najvećeg glumca engleskog govornog područja u posljednjih 100 i više godina. Pravila smo već objasnili u prethodnom tekstu najave, pa je sada red na predstavljanje natjecatelja.

Slobodni ždrijeb odlučio je da se prvoga dana oči u oči susretnu predstavnici američke i britanske glumačke škole. Takvih ćemo dvoboja imati napretek, a dvojica glumaca koji su danas pred nama možda su i vrlo reprezentativni primjeri onoga što te dvije škole u svojoj biti predstavljaju, odnosno načela kojima su vođene.

Ed Harris: Pouzdan, prizemljen, američki

S lijeve strane je Ed Harris, oduvijek proćelav i oduvijek pouzdan svestrani glumac kojemu nisu bile strane ni glavne uloge ni epizodne pojave, ali ni prelazak između različitih tipova likova, budući da je utjelovio sve - od intelektualaca i umjetnika, preko ljudi u odijelima i vojnika, pa sve do pripadnika radničke klase.

Američkim ga čini ona holivudska opsesija pronalaženjem elemenata ljudskosti i prizemljenosti u svakom filmskom liku koji gledamo, kao i potreba da se gledatelj s njime poistovjeti. A kako se ne poistovjetiti s figurom tako očinskog izgleda i glasa?

Eda poznajemo još od osamdesetih, kada se afirmirao snažnim ulogama u filmovima kao što su "Prava stvar", "Walker" i "Ambis", a devedesetih je procvjetao te ga se bez zadrške može nazvati jednim od nositelja desetljeća u Hollywoodu.

Kad smo već spomenuli dvojnost likova, vjerojatno nema boljeg primjera od njegova časnika i terorista u "Stijeni", premda je možda moj osobni favorit Harrisov doprinos filmu "Glengarry Glen Ross". Riječ je o filmu sa sedam ili osam vrhunskih glumaca u vrhunskim ulogama, no moglo bi se raspravljati o tome da je upravo Ed Harris možda i najupečatljiviji među njima.

Ja bih barem zastupao tu tvrdnju, a konkurencija su mu Al Pacino, Alec Baldwin, Alan Arkin, Jack Lemmon, Kevin Spacey, Jonathan Pryce... dalje doista ne treba.

"Trumanov show", "Mjesec od porculana", "Pollock", "Sati", "Neprijatelj pred vratima", "Povijest nasilja", "Appaloosa", "Nestala bez traga", "Oko za oko", "Apsolutna moć", kao i "Nixon", u kojem ga je u naslovnoj ulozi čekao upravo današnji protivnik - sve je to tek dio Harrisova impresivnog raspona, uz televizijske uloge koje nećemo spominjati jer se na ovom ipak filmskom turniru trudimo ne posezati za tim materijalom, koliko god on katkad bio primamljiv.

Sir Anthony Hopkins: Tehnički besprijekoran, emocionalno neuhvatljiv

S desne je strane Anthony Hopkins, od milja Sir Anthony Hopkins, predstavnik najvišeg reda glumačke elite, ne samo u Velikoj Britaniji nego i šire. Čovjek je to čiji likovi uglavnom moraju biti izvanredni u nekom smislu, bez obzira na to vuče li ih to prema dobroj ili lošoj strani morala. Uostalom, učinak u stvarnom svijetu i ne mjeri se prema moralu, pa možda nije ni sasvim pošteno takva pravila prikazivati na filmskom platnu.

Teško je pronaći britanskog glumca koji nije tehnički besprijekoran, a kada ste među najbesprijekornijima, tada valjda doista i jeste njihov idealan predstavnik.

Sir Anthony na sceni je još od burnih šezdesetih, kada se u filmu "Zima jednog lava", tada još golobrad, uhvatio ukoštac s glumačkim nemanima Peterom O'Tooleom i Katharine Hepburn te iz te borbe izašao ne samo živ i ponosan zbog iskustva za cijeli život, nego su i te dvije legende mogle biti ponosne što su svjedočile rađanju velikana.

U sljedećem je desetljeću pomalo lutao, i žanrovski i kvalitativno, ostvarivši nekoliko zanimljivih uloga u filmovima poput "Magije", "Nedostižnog mosta" i "Kad osam zvona zazvoni". Osamdesetih je napokon došao na svoje s "Bountyjem" i "Čovjekom slonom", da bi već devedesetih postao jedno od najpriznatijih lica svjetskog glumišta.

Hopkins je ostvario posebnu ulogu o kojoj se premalo govori

Naravno, Hannibal Lecter priča je za sebe, ali dvije godine poslije Hopkins je ostvario posebnu ulogu o kojoj se premalo govori. Riječ je o jednom od najvećih glumačkih remek-djela u posljednjih pola stoljeća: u "Ostacima dana" svjedočili smo Hopkinsovu glumačkom satu, u kojem je s malo riječi i gotovo neprimjetnim promjenama izraza lica uspio pokazati čitavu bujicu emocija koje je njegov lik pokušavao skriti.

Jesu li posrijedi oči ili nešto drugo, teško je reći, ali Hopkinsov batler u sebi je skrivao pravu oluju. Glumac je pritom u potpunosti ispoštovao njegovu discipliniranost, a ipak pokazao baš sve. Majstorija.

Nema potrebe nabrajati sve što je stalo u prethodnih trideset godina. Nizale su se velike uloge, ali i veliki filmovi, pa princ Walesa na ovo natjecanje ulazi sa snažnim argumentima, možda čak i kao jedan od favorita. No najprije mora prijeći početnu prepreku, a ona je sve samo ne laka.

Vi u anketi birate koji as Zapadnog svijeta prolazi u drugo kolo - Ed Harris ili Anthony Hopkins? Neka igre počnu.