RODITELJI se često susreću s izazovom kako potaknuti djecu da se otvore i progovore o svojim problemima. Prema dječjem psihologu J. Timothyju Davisu, ključ nije u dugim i ozbiljnim razgovorima, već u kratkim, ali redovitim razgovorima koji se vode s namjerom i razumijevanjem.

Davis predlaže takozvano pravilo "25 jednominutnih razgovora". Umjesto da vodite jedan iscrpan razgovor o nekoj temi, pokušajte uvesti niz kraćih razgovora koji traju od tri do osam minuta. Ovakav pristup djeci je prirodniji, manje stresan i pomaže im da se lakše izraze.

Zašto kratki razgovori bolje funkcioniraju

Djeca, osobito mlađa, mogu brzo izgubiti koncentraciju i postati emocionalno preopterećena ako ih se pokuša prisiliti na dugi razgovor. Davis ističe da kratki razgovori omogućuju i djeci i roditeljima da obrade emocije prije nego što nastave komunikaciju.

"Ponekad dijete počne iskreno govoriti i sve ide u dobrom smjeru. No važno je oduprijeti se želji da izvučemo iz tog trenutka što više informacija", savjetuje Davis. "Bolje je završiti razgovor dok se svi još osjećaju ugodno, nego ga pretvoriti u negativno iskustvo."

Kako uspješno primijeniti pravilo "25 jednominutnih razgovora"

Davis preporučuje da se pri svakom razgovoru usredotočite na tri stvari:

• Namjera - u razgovor uđite s ciljem da naučite nešto novo o svom djetetu. Pažljivo slušajte što vam govori i kako reagira, jer će vam to pomoći da sljedeći put nastavite razgovor s razumijevanjem.
• Ton - razgovori o osjećajima trebaju biti pozitivni. Nemojte da dijete svaki ozbiljan razgovor povezuje s kritikama. Umjesto toga, nježno uvedite temu, primjerice riječima: "Primijetio/la sam da si zadnjih dana malo povučen/a. Što se događa?"
• Odabir pravog trenutka - birajte situacije kada je dijete opušteno. Davis preporučuje vožnju automobilom ili vrijeme prije spavanja, kad djeca prirodno ulaze u smirenije stanje.

Primjer iz prakse

Ako od učiteljice saznate da vaše dijete ne predaje zadaće iz matematike, prvi razgovor može izgledati ovako.

Roditelj: "Učiteljica mi je rekla da nisi predao neke zadaće iz matematike. Što se događa?" Dijete: "Matematika je glupa. Mogu ići?"

Iz ovog kratkog razgovora možete naslutiti da dijete ima negativan stav prema predmetu. Sljedeći dan možete nastaviti.

Roditelj: "Razmišljao/la sam o onome što si rekao/la o matematici. I meni je često bila teška." Dijete: "Da, učiteljica nas tjera da zapišemo cijeli postupak rješavanja."

Tako otkrivate da nije problem u znanju, već u nejasnoći oko traženih metoda. Ovaj pristup omogućuje dublje razumijevanje bez pritiska i prekoravanja.

Kratki, nenametljivi razgovori pomažu djeci da se osjećaju sigurno i spremno otvoriti. Oni ne samo da otkrivaju važne informacije o emocijama i ponašanju djece, već i stvaraju odnos povjerenja.

"Kroz ovakve jednostavne, svakodnevne razgovore učimo nešto novo, a pritom djecu ne preopterećujemo. Tako jačamo međusobnu bliskost i stvaramo naviku iskrene komunikacije", zaključuje Davis.