PODRŠKA roditelja za dijete znači više od hrane, krova nad glavom ili iskazanih riječi "volim te". Radi se o osjećaju da su viđeni, saslušani, prihvaćeni - temeljnoj sigurnosti koja im omogućuje da rastu i razvijaju se slobodno. Kada ta vrsta podrške izostane, djeca često pokazuju određene obrasce ponašanja kao odgovor na unutarnju nesigurnost. Razumjeti ta ponašanja pomaže roditeljima da pravovremeno interveniraju i obnove povjerenje.

Povlače se, izbjegavaju razgovor i ne traže pomoć

Kada djeca ne osjećaju da ih roditelji stvarno slušaju, uvažavaju i podupiru, ona često izbjegavaju komunikaciju, bilo zbog straha da neće biti shvaćena ili zbog uvjerenja da "ionako neće pomoći". Istraživanja pokazuju da je percepcija emocionalnog zanemarivanja (što je osjećaj da roditelj ne reagira na djetetove potrebe) povezana s većom vjerojatnošću pojave depresivnosti, tjeskobe i niske samostalnosti već u adolescenciji.

U praksi to znači: Dijete će izbjegavati reći roditelju da mu je nešto teško, umjesto toga može šutjeti, zatvoriti se u sebe ili tražiti podršku izvan obitelji.

Traže pažnju kroz rizike: Ponašanje može biti impulzivnije ili "izazovno"

Nedostatak podrške može potaknuti osjećaj nesigurnosti ili manjka vrijednosti, što se kod neke djece manifestira kroz ponašanja koja privlače pažnju, negativnu ili pozitivnu, jer im je potreban signal da su vidljiva.

Stručni radovi o emocionalnom zanemarivanju navode da djeca koja osjećaju da im je pažnja nedostatna imaju veću šansu za traženje rizičnih i impulzivnih situacija (npr. konflikt s vršnjacima, eksperimentiranje) jer time testiraju granice i traže potvrdu o svom mjestu u obitelji i društvu. Roditelji i stručnjaci stoga upozoravaju: netipično "traženje" pažnje često nije samo prkos – to je poziv u pomoć.

Imaju niže samopouzdanje, slabiju otpornost i teže traže pomoć

Kad dijete ne osjeti roditeljsku podršku, raste rizik da samopercepciju gradi na temelju unutarnje tvrdnje "moram sam / ne mogu računati na druge". Istraživanja pokazuju da manjak roditeljske podrške tijekom djetinjstva korelira s većom razinom emocionalnih smetnji, slabijom školskom motivacijom i smanjenom sposobnošću traženja pomoći od drugih, što dugoročno može otežati razvoj zdravih odnosa i emocionalne otpornosti.

U praksi, dijete može izbjegavati priznati kada mu nešto nije jasno, ne govoriti o svojim strahovima ili ne tražiti pomoć kada je potrebno jer vjeruje da neće biti podržano.