DRUŠTVO sve više prepoznaje važnost mentalnog zdravlja, a odlazak na terapiju postaje sve prihvaćeniji. Kako stigma polako nestaje, i djeca sve češće traže stručnu pomoć kad se suoče s emocionalnim teškoćama. No, roditelje često zanima što njihova djeca zapravo govore o njima na tim seansama. Prema riječima stručnjaka, postoje određene pritužbe koje se u terapiji ponavljaju iznova i iznova. Ovo su neke od najčešćih tema.

1. Osjećaj da ih roditelji osuđuju zbog izbora

Psihologinja dr. Aline Zoldbrod objašnjava da se mnogi mladi osjećaju odbačeno kada roditelji kritiziraju njihove životne odluke ili im nameću vlastite ambicije.

"Često djeca biraju zanimanja samo zato što su to njihovi roditelji željeli", kaže Zoldbrod, prenosi YourTango. Prisjetila se razgovora s poznatim urologom koji je u kasnim četrdesetima napustio uspješnu karijeru jer je shvatio da to nikada nije bio njegov san, već san njegovih roditelja. "Vratio se u umjetničku školu, iako je izgubio sve privilegije koje je dotad imao", rekla je.

2. Osjećaj da ih roditelji kontroliraju

Prema terapeutkinji dr. Gloriji Brame, odrasla djeca često povezuju svoje nesigurnosti s pretjeranom kontrolom u djetinjstvu. "Doista često čujem pritužbe na majke koje ostaju previše uključene i nakon što djeca odrastu", objašnjava dr. Brame.

Očevi se pak opisuju kao emocionalno ili fizički odsutni, autoritarni i bez empatije. Takav odgoj, dodaje ona, često dovodi do poteškoća s donošenjem odluka i niskog samopouzdanja u odrasloj dobi.

3. Osjećaj zanemarenosti

Dr. Brame navodi da mnogi klijenti istodobno osjećaju i da su bili kontrolirani i da su bili zanemareni. Roditelji su im posvećivali malo emocionalne pažnje, nisu ih doista slušali ili su umanjivali njihova osjećanja. "Neki su odrasli kao djeca koja su sama provodila dane bez nadzora, dok su ih roditelji u prisustvu gušili pravilima i kritikama", kaže dr. Brame.

Danas se ta dinamika često vidi kod roditelja koji su fizički prisutni, ali emocionalno odsutni zbog stalnog korištenja mobitela. Terapeutkinja naglašava da je u terapiji važno pomoći klijentima da prihvate da su njihove potrebe bile stvarne i važne, čak i ako ih roditelji nisu znali prepoznati.

Kada se o ovim iskustvima progovori otvoreno, stvara se prostor za dublje razumijevanje i zdravije odnose.