PIŠUĆI nedavno o nastojanjima Hollywooda da stvori nešto originalno i unosno, priča se u jednom trenutku neizbježno dotakla filma Grešnici Ryana Cooglera koji se prometnuo u jedan od najzanimljivijih i najuspješnijih ovogodišnjih filmova. Naime, usred prevladavajuće tame recikliranih narativa i sveprisutnih franšiza koje dominiraju holivudskim pejzažem, Grešnici su možda iznimka koja potvrđuje pravilo, ali prvenstveno iznimka koja je zanimljiva na više razina.

Ovaj originalni visokobudžetni projekt, žanrovski hibrid koji spaja horor, blues mjuzikl, gangsterski triler i povijesnu dramu smještenu u Mississippi 1930-ih, ne samo da je ostvario izvanredan uspjeh na kino blagajnama, već postavlja i ključna pitanja o budućnosti Hollywooda i njegovoj sposobnosti da njeguje originalnost u komercijalnom okruženju.

U manje od dva tjedna od izlaska, Grešnici su zaradili više novca na američkim kino blagajnama od Disneyjevog klasika Snjeguljica. 

Koliko je bitna originalnost?

S ostvarenih 45 milijuna dolara u drugom vikendu, u odnosu na uvodnih 48 milijuna dolara, film bilježi najmanji pad zarade za film koji je otvorio s više od 40 milijuna dolara još od Avatara iz 2009. godine, te najmanji ikada za horor film s oznakom R. I ovo je jedna od onih smiješno specifičnih holivudskih statistika koja pokazuje sulude potkategorije koje smišljaju kako bi, s jedne strane neuspjeh ublažili ili pak uspjeh učinili manjim. 

Prema predviđanjima The Wrapa, Grešnici bi mogli postati "najprofitabilniji originalni film s glumcima u SAD-u još od Gravitacije Alfonsa Cuaróna iz 2013. godine". Ono što je bitno je da je 100 milijuna težak Cooglerov film trenutno zaradio 170 milijuna u svjetskoj distribuciji. I to je odličan rezultat jer dijeli ga "samo" 30 milijuna od toga da u potpunosti opravda troškove snimanja. 

Međutim, postoji jedna "caka" zbog koje su Grešnici izuzetno zanimljivi svima koji prate kako funkcionira Hollywood. Ono što Grešnike čini iznimno važnim za budućnost Hollywooda jest upravo njegova originalnost. 

U vremenu kada se studiji svim silama bore da se što manje oslanjaju na provjerene formule i prepoznatljivo intelektualno vlasništvo (IP) i u tome često podbacuju, Coogler je hrabro iskoračio stvarajući film koji ne pripada lako definiranoj kategoriji i ne vuče korijene iz postojećeg materijala.

Ova žanrovska fluidnost i narativna svježina privukla je publiku željnu nečeg novog i nepredvidivog. Za razliku od recenzija koje se često svode na usporedbu novih filmova s postojećim franšizama, Grešnici su potaknuli drugačija pitanja i generirali snažan usmeni marketing, što je ključno za njegov kontinuirani uspjeh.

Cooglerova odluka da se ne "skriva iza IP-a" i da snimi "ljubavno pismo" svom pokojnom ujaku rezultirala je filmom koji odiše osobnom vizijom i kreativnom slobodom. Ovaj pristup podsjeća na uspjeh drugih recentnih filmova poput The Substance i Saltburn (doduše, u oba slučaja vrlo je lako pronaći uzore), koji također nude originalna iskustva bez oslanjanja na franšize. 

Iako je komercijalni uspjeh Grešnika daleko veći, svi ovi filmovi naglašavaju važnost autorske vizije i potencijal publike da prihvati nešto novo i nekonvencionalno. I to nas, barem u to želimo vjerovati, vraća u neka bolja vremena. 

Umjetnici uzimaju svoje filmove

Međutim, nešto drugo je još zanimljivije. 

Uspjeh Grešnika prati i zabrinjavajuća meta-naracija vezana uz Cooglerov ugovor s Warner Brosom, koji mu omogućuje povrat prava na film nakon 25 godina. Ovaj potez izazvao je negativne reakcije nekih insajdera koji ga vide kao opasan presedan i potencijalnu prijetnju tradicionalnom studijskom sustavu.

Takvo razmišljanje otkriva duboko ukorijenjenu korporativnu želju za trajnim vlasništvom nad kreativnim djelima, čak i onima koje nisu sami stvorili. Coogler, s druge strane, naglašava simboličku važnost posjedovanja svog filma kao crni redatelj koji se bavi temama crnačke autonomije. 

Ovaj sukob oko vlasništva nad intelektualnim vlasništvom postavlja važna pitanja o pravima svih umjetnika i budućem modelu poslovanja u Hollywoodu. Tim više jer je to jednim dijelom bila i tema štrajkova koji su nakratko usporili industriju i natjerala moćnike da razmisle o ljudima koje eksploatiraju i na čijem radu stvaraju ogromne zarade.

Unatoč očitom komercijalnom i kritičkom uspjehu, dio medijskog izvještavanja o Grešnicima bio je iznenađujuće oprezan u pogledu njegove profitabilnosti, ističući visoki budžet od 90 milijuna dolara.

Ovakav skeptičan ton, čak i nakon što je film premašio zaradu Snjeguljice i ostvario najbolje otvaranje za originalni film od pandemije s 48 milijuna dolara na domaćem tržištu, otkriva duboku anksioznost Hollywooda prema financiranju originalnih projekata. Čini se da postoji golema skepsa prema riziku ulaganja u nepoznato, unatoč dokazima da publika žudi za svježim i inovativnim pričama.

No, kako to i obično biva, trebat će neko vrijeme i nekoliko velikih uspjeha da se nešto značajnije promijeni, ali krenulo je. 

U konačnici, uspjeh filma Grešnici Ryana Cooglera predstavlja značajnu pobjedu za originalnost u Hollywoodu. Njegov izvanredan komercijalni rezultat, unatoč žanrovskoj hibridnosti i nedostatku veze s postojećim franšizama, dokazuje da publika itekako želi i cijeni svježe i nekonvencionalne priče. 

Iako se rasprave o financijskoj isplativosti i pravima vlasništva nastavljaju, Grešnici bi trebali poslužiti kao snažan argument za budućnost Hollywooda koja prepoznaje i nagrađuje hrabrost stvaranja nečeg novog i jedinstvenog. Ovaj film nije samo uspješan projekt sam po sebi, već i potencijalni katalizator promjena u industriji koja se nalazi na raskrižju između sigurne zarade franšiza i rizika, ali i potencijalne nagrade, originalnosti.