DOK POKUŠAVAM smisliti prvu rečenicu ovog teksta – što u slučaju filmova tako visoke specifične težine kakvu ima Jedna bitka za drugom i nije uvijek jednostavno – stižu vijesti o upadu izraelske vojske na humanitarnu flotilu koja je bila na putu za Gazu te hapšenju mirovnih aktivista, među njima i čuvene Grete Thunberg.

Uz blago izmijenjene uloge u kojima umjesto izraelske nastupa američka vojska, a aktiviste koji nose hranu i lijekove zamijene aktivisti koji spašavaju pritvorene emigrante, eto nas u svijetu Amerike koja je već postala great again, a koju nam u svom novom filmu prikazuje Paul Thomas Anderson, jedan od najvećih američkih suvremenih redatelja. 

Iskonska Amerika

To je Amerika koja se napokon oslobodila tog nepodnošljivog balasta političke korektnosti i prepustila onom najgorem u sebi, nesputanoj ksenofobiji i rasizmu. Iskonska Amerika o čijoj patologiji nešto možete vidjeti i u istoimenoj seriji na Netflixu (American Primeval), no i Amerika o kakvoj MAGA pokret već dugo sanja.

Ovdje je takva Amerika u punom zamahu, uz proklamiranu želju za sigurnošću i čistoćom emigranti se masovno zatvaraju, elitna društva iz sjene rade na rasnom čišćenju, a liberali se pretvaraju prvo u aktiviste, zatim u teroriste, a kad pogube jednu bitku za drugom, ako nisu u zatvoru, prepuštaju se vlastitim bubbleovima, neki valjda okopavaju vrt, a drugi, poput junaka ovog filma, provode život u oblaku marihuane ili kakvog drugog opijata.

Dotični se zove Bob Ferguson (Leonardo DiCaprio) i bivši je lijevi aktivist-terorist koji se zaljubljuje u sestru po oružju, Afroamerikanku Perfidiju (Teyana Taylor).

Nju pak pali seks usred terorističkog kaosa, no ne nužno s Bobom pa uslijed jedne akcije Perfidia odigra jednu prilično perfidnu igricu s vojnim časnikom Stevenom J. Lockjawom (Sean Penn) koja se, međutim, i njemu dopadne te će se ova ‘avantura za jedan teroristički napad’ neočekivano  pretvoriti u tajnu kinky vezu. 

Kad Perfidia i Bob dobiju dijete, njega će obuzeti roditeljski osjećaji, dok će Perfidia preuzeti mušku ulogu te nastaviti borbu, sve dok prilikom jedne akcije ne završi u zatvoru. Ne brinite, nismo vam ništa spojlali jer smo tek u 30-oj minuti filma, od njih čak 160, a priča se tada prebacuje 16 godina kasnije. Bob kako smo već rekli živi u nekom svom svijetu punom dima, no svejedno brižno odgaja sada već 16-godišnjakinju Willu (Chase Infiniti). 

Willa će, međutim, postati metom pukovnika Lockjawa koji ima neke svoje razloge zašto je se želi riješiti, a to pokreće čitav niz suludih razvoja priče koje je teško i suvišno prepričavati, jer je zaista šteta kvariti doživljaj gledanja filma kojega je Steven Spielberg nazvao ludim remek-djelom. Teško se sjetiti boljeg opisa.

Usprkos vrlo dobrom, ali neobično intimnom filmu nevelikog zamaha kakav je bio Licorice Pizza, Iako se moglo učiniti da je karijera Paula Thomasa Andersona, nakon niza velikih i važnih filmova kao što su Kralj pornića, Magnolija i Bit će krvi, u blagom padu. Ovaj novi film taj narativ izokreće naglavačke, a Jedna bitka za drugom ulazi u najužu konkurenciju za Andersonov najbolji film u karijeri.

Kombinacija arthouse filma i blockbustera

Riječ je o slobodnoj adaptaciji romana Vineland zagonetnog američkog postmodernističkog pisca Thomasa Pynchona koji u svojim neobičnim romanima često kombinira visoku književnost s pop kulturom, što je vrlo slično onome što na filmu radi P.T. Anderson. Jedna bitka za drugom neobična je kombinacija arthouse filma i holivudskog blockbustera, dok je žanrovski još čudniji amalgam političkog trilera, filma paranoje, društvene satire, akcijskog filma, crne komedije i tko zna čega još. 

U njemu Leonardo Di Caprio veći dio filma, poput također napušenog Dudea iz Big Lebowskog, provodi u kućnom ogrtaču koji mu ne smeta da trči preko krovova, iskače iz automobila i radi slične ludosti, no takav je, sumanut, i svijet koji film opisuje. 

U njemu važnu ulogu ima društvo moćnih ljudi iz sjene koji se nazivaju Klubom božićnih pustolova, a iza simpatičnog dječjeg imena krije se organizacija moćnih bijelih muškaraca, redom bezočnih rasista i šovinista kojima je, pretpostavljamo, MAGA pokret bio malo previše light, da ne kažemo woke. “Ako želiš spasiti svijet, počni od migranata”, vole oni reći napola u šali.

S druge strane ovog ekstremnog društvenog spektra nalazi se bizarni ženski red Sestara hrabra dabra u kojemu opatice uzgajaju marihuanu i vježbaju pucanje, dok njihov samostan smješten u kalifornijskim brdima služi kao utočište za buntovnike i revolucionare.

Tu je i ekscentrični trener karatea kojeg beskrajno duhovito igra Benicio Del Toro, ljevičarski spavač i spasitelj emigranata, koji pomaže Bobu da pronađe Willu.

Navodno je Pynchon dao Andersonu dozvolu za adaptaciju romana pod uvjetom da priču filmu iz konteksta 1984. godine, u koju su smještena zbivanja u romanu, premjesti u sadašnjost. Teško je reći u kojem se vremenu događa film, no svakako je riječ o bliskoj budućnosti.

Koliko bliskoj nije toliko do Andersona, već do Trumpa jer će ona po svoj prilici vrlo skoro postati sadašnjost, možda tek za nekoliko godina, ali s obzirom na Trumpovu hiperaktivnost, vjerojatnije već za nekoliko mjeseci.

Anderson ne radi direktnu satiru na Trumpa i na novu američku patologiju, već kreira autentičnu filmsku priču duboko ukorijenjenu u društvo koje je već posve pojeo autoritarizam te je prestalo funkcionirati kao zajednica.

On je mnogo prije Trumpa lijeve aktiviste pretvorio u teroriste, jer im ništa drugo u diktaturi ni ne preostaje, a odjeci pionirskih pokreta za ljudska prava iz šezdesetih godina posve su nestali. Zamijenili su ih novi, mnogo brutalniji, ali ne i mnogo uspješniji. Smjenjuju se generacije, sve redom gube bitke, no ne odustaju, što ostavlja makar tračak optimizma.

Siguran Oscar

Satiričan pogled na američko društvo osim kroz božićne pustolove dat je ponajprije kroz groteskan lik pukovnika Lockjawa koji nosi uske majice da naglasi mišiće, no strah ga je da će ga drugi doživjeti kao homoseksualca, što je tek minoran aspekt njegove poremećene seksualnosti.

Ako se volite kladiti, evo vam jedne sigurne oskarovske oklade u kategoriji najbolje sporedne muške uloge (one and only Sean Penn), dok je druga ona za kategoriju najboljeg filma. 

Nema teorije da Jedna bitka za drugom ne dobije onog glavnog Oscara, no bit će toga još. Treći pick je svakako Thomas Paul Anderson koji mora dobiti kipić za režiju.

Riječ je o impresivno režiranom filmu u kojemu svaka scena i svaki kadar nosi golemu energiju, svi su šarafi zategnuti do ruba prsnuća, a rezultat je vizualni i narativni naboj kakav se rijetko viđa. Vizualni spektakl ni za trenutak ne prestaje, a kulminira potjerom po valovitim cestama u unutrašnjosti kakva na filmu još nikad nije viđena.

Također, još od vremena kada su Sergio Leone i Ennio Morricone surađivali na Dolarskoj trilogiji nije zabilježena ovako inventivna, atraktivna i moćna zvučna slika nekog filma kao što je slučaj ovdje. Autor glazbe koja film obilježava jednako snažno kao što je Morricone obilježio Dobar, loš, zao, je Andersonov kućni skladatelj jedinstvenog izraza, Jonny Greenwood. Ni njemu Oscar ne bi smio izmaći.

Peti mogući dobitnik Oscara je Leonardo diCaprio kojemu se, iako nikad nije spadao u krug mojih 100 najdražih glumaca, ovaj put mora priznati da je napravio veliku ulogu, jednu od rijetkih u karijeri u kojoj vidimo i njegov nemali komičarski potencijal.

Jedna bitka za drugom bez sumnje je film godine, ako ne i desetljeća, fascinantan film u svakom pogledu, no možda je ipak najfascinantnije kako se nakon godina i godina u kojima ga je Anderson razvijao, pojavio upravo u trenutku u kojem svima postaje jasno da Amerika kakvu poznajemo naočigled nestaje, a s njom i pojam slobode za koju smo naivno mislili da je već izborena. 

Čini se da će trebati krenuti sve ispočetka, no prije toga treba i ponovno definirati što je to sloboda, a to nitko ne zna bolje formulirati od DelTorovog Senseija: “Sloboda je kad ne osjećaš strah. Kao jebeni Tom Cruise”.

Ocjena: 10/10