REĆI da je Thompson "kontroverzna" pojava na domaćoj sceni, u najmanju ruku djeluje kao eufemizam. On je istovremeno jedan od komercijalno najuspješnijih glazbenika u zemlji, čiji albumi postižu dijamantne naklade i čiji koncerti okupljaju desetke, pa i stotine tisuća ljudi, ali i najkontroverznija javna ličnost čija sama pojava izaziva duboke društvene podjele i međunarodne incidente.

S druge strane, on je uspješan glazbenik čiji su kritičari toliko racionalizirali i mistificirali njegov uspjeh da su ga s vremenom pretvorili u nekog "nad-izvođača" na čiju karijeru i uspjeh primjenjuju potpuno drugi set pravila nego na bilo kojeg drugog izvođača na sceni.

Njegova karijera, zauvijek povezana s Domovinskim ratom, nacionalnim identitetom, politikom i religijom, služi kao pokazatelj problema unutar hrvatskog društva. Za svoje pristaše, on je autentični domoljub, glas branitelja i čuvar tradicionalnih vrijednosti – Boga, obitelji i domovine. Za svoje kritičare, on je promotor revizionizma, nacionalističke isključivosti i simpatizer ustaškog režima, čija glazba i ikonografija sramote Hrvatsku na međunarodnoj sceni.

Za sve one u sredini, Thompson, skupa s vojskom fanova i kritičara, najveći je gnjavež u državi i medijska elementarna nepogoda koju čekamo da prođe jer od koncerta nas dijeli samo nekoliko dana i situacija je neizdrživa.

S tim na umu, evo još jednog teksta o Thompsonu jer to je ono što svi želimo, a ovog puta kronološki prolazimo kroz najbitnije trenutke njegove karijere.

Hit nad hitovima (1991)

Objektivno, ovo je vrlo vjerojatno najbitnija pjesma karijere čovjeka koji je na bojištu zadužio američku automatsku pušku i umjetničko ime i snimio simpatičnu gimmick pjesmicu koja je postala soundtrack, ne samo Domovinskog rata već i naše nemogućnosti da od istog tog rata odjebemo i nastavimo dalje.

Dok je kao pripadnik 142. drniške brigade branio svoje rodno selo Čavoglave od napada JNA i srpskih paravojnih postrojbi, Perković, tada potpuni glazbeni amater, napisao je pjesmu Bojna Čavoglave koja je nastala spontano i pretvorila se u neslužbenu himnu Domovinskog rata.

Pjesma je prvi put javno emitirana na Staru godinu, 31. prosinca 1991., na Radio Splitu. Ubrzo je za pjesmu snimljen i spot na bojištu, koji možda ima produkcijsku vrijednost epizode Kozjaka, ali u toj sirovosti postoji nešto autentično i neosporno što je cijeloj njegovoj priči dalo dodatnu težinu.

Iako je pjesma ujedinila velik dio nacije u otporu, njezin je početak postavio temelj za sve buduće kontroverze koje će pratiti Thompsona. Pjesma započinje stihovima "Za dom – spremni!". Taj pozdrav, iako ga je tijekom Domovinskog rata koristila postrojba HOS-a (Hrvatske obrambene snage) u čijim su se redovima borili i Thompsonovi suborci, povijesno je vezan i uz ustaški režim iz Drugog svjetskog rata.

"Pozdrav je korišten početkom 1991. kada je na RH izvršena agresija, svi su ga doživljavali kao autohtoni i stari hrvatski pozdrav plemenita gesla, poziv na obranu i čuvanje svog doma. Moja prva pjesma Bojna Čavoglave nastala je 1991. i počinje pokličem 'za dom spremni'. Četiri se godine puštala u RH i BiH. Kada sam je izvodio na jednoj proslavi Dana pobjede, dobio sam prekršajnu prijavu policije i završili smo na sudu. Naravno, sud je presudio u moju korist", objasnio je Thompson.

I upravo je to ono što Thompson vrlo pametno koristi u smiješno suvišnim obračunima sa svojim letargičnim kritičarima. Da, mogao bi pjesmu započeti bez tog pozdrava koji nosi povijesni teret i tako ujediniti publiku, ali daleko učinkovitije je ako to ne učini i raspizdi ekipu poput Katarine Peović.

Osim toga, snaga pjesme kao obrasca za ratni otpor potvrđena je i desetljećima kasnije, kada su je 2014. godine ukrajinski vojnici prepjevali pod nazivom "Mi smo najjači" za borbu u Donbasu, prilagodivši tekst ruskom agresoru. To pokazuje i da pjesma ne funkcionira na samo jednoj fronti - Radničkoj fronti.

Prvi album (1992)

Na krilima goleme popularnosti Bojne Čavoglave, Thompson 1992. godine objavljuje svoj debitantski album Moli mala za Croatia Records, tada vodeću diskografsku kuću u zemlji.

Album je snimljen u lipnju i srpnju 1992., a kao i svaki drugi hit u ovoj zemlji, producirao ga je Tonči Huljić, dok su kao autori na nekim pjesmama sudjelovali i drugi poznati glazbenici poput Zdenka Runjića. To pokazuje da je glazbeni establišment brzo prepoznao njegov komercijalni potencijal.

I dok bi se prema nazivu albuma dalo zaključiti da se radi o nekoj posveti submisivnim seksualnim igricama, album je sadržavao mješavinu pjesama koje će postati Thompsonov zaštitni znak: s jedne strane domoljubne i ratne pjesme poput remiksirane verzije Bojne Čavoglave i Jer, Hrvati smo, a s druge strane ljubavne pop-rock pjesme poput Zmija me za srce ugrizla i Grkinja.

U tom razdoblju, nakon što je napustio aktivnu službu, sudjelovao je na brojnim humanitarnim koncertima i turneji Rock za Hrvatsku kako bi se podigla svijest o ratu u Hrvatskoj.

Inače, humanitarni koncerti nešto su što ga prati kroz cijelu karijeru i u negativno obojenim napisima često se baca u drugi plan.

Anica - Kninska kraljica (1994)

Iako je započeo glazbenu karijeru, Perkovićeva veza s vojskom nije prekinuta. Godine 1994. objavljuje singl Anica – Kninska kraljica, pjesmu koja izravno poziva na oslobođenje Knina, tadašnjeg središta srpske pobune. Godinu dana kasnije, uoči vojno-redarstvene operacije Oluja, Thompson se vraća u aktivnu službu i ponovno pristupa 142. drniškoj brigadi.

Njegovo izravno sudjelovanje u ključnoj operaciji Domovinskog rata dodatno je zacementiralo njegov status autentičnog branitelja i domoljuba. Iako će mnogi kritičari njegov vojni put pokušati prikazati kao marketinški trik, malo je teško shvatiti ozbiljno sve te prozivke jer uglavnom dolaze od ljudi kojima, da se slikovito izrazim, niti su bili u ratu niti biste im dali da vam čuvaju leđa čak ni da oko vas pucaju petarde.

Stoga, ta činjenica postat će neoboriv argument u očima njegovih obožavatelja i štit od svih kasnijih političkih napada, koji su, iako su ponekad vrlo opravdani i potpuno legitimni, često interpretirani kao napad na same temelje Domovinskog rata i njegove branitelje. A Thompson i njegov menadžment to obilno koriste.

Soundtrack konzervatizma (1995-1998)

Završetkom rata, Hrvatska je ušla u novo razdoblje, a s njom i Marko Perković Thompson koji se trebao prilagoditi mirnom razdoblju pa je tako uspješno preoblikovao svoj izričaj s poruka ratnog prkosa na teme domoljublja, kulturnog identiteta i političkog konzervativizma. Ukratko, ratni imidž u potpunosti je zamijenio bajkerskim.

Taj prijelaz nije bio samo nastavak njegove karijere, već strateški zaokret koji mu je omogućio da ostane relevantan i postane glas dijela društva nezadovoljnog političkim smjerom Hrvatske nakon 2000. godine.

U godinama neposredno nakon rata, Thompson objavljuje tri ključna studijska albuma koja definiraju njegov zreliji zvuk: Vrijeme škorpiona (1995), Geni kameni (1996) i Vjetar s Dinare (1998).

Što se tekstova tiče, ovo je razdoblje u kojem kristalizira svoje temeljne teme koje će ga pratiti do danas. Pjesme poput naslovne Geni kameni postaju metafora za čvrst, neuništiv hrvatski identitet ukorijenjen u kršu i kamenu Dalmatinske zagore. Domoljublje, religija (Bog), obitelj i ljubav prema rodnom kraju postaju sveto trojstvo njegove poetike.

Pjesme poput Zaustavi se, vjetre i Prijatelji s albuma Vjetar s Dinare donose mu ponovnu popularnost i pokazuju njegovu sposobnost pisanja i komercijalno uspješnih balada. I dok mnogi mistificiraju njegov uspjeh i pripisuju ga koječemu, na čisto glazbenom nivou, Thompson je nebrojeno puta dokazao da je vrlo jednostavno - hitmejker. 

Himna II (1998)

Album Vjetar s Dinare iz 1998. iznjedrio je pjesmu koja će postati jedan od njegovih najvećih hitova i fenomen za sebe – Lijepa li si. Pjesma je koncipirana kao svojevrsna glazbena šetnja Hrvatskom, spominjući njezine različite regije (Zagoru, Zagorje, Slavoniju, Dalmaciju, Liku, Istru, Hercegovinu).

Lijepa li si brzo je nadišla okvire Thompsonove uobičajene publike. Postala je nezaobilazan dio repertoara na sportskim natjecanjima, osobito na utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije, te na raznim javnim proslavama. Mnogi od onih koji ni ne slušaju Thompsona tijekom godina su zavoljeli pjesmu.

Ukratko, ako ikad odlučimo mijenjati himnu, imamo jasnog kandidata. A ako mislite da je ideja o novoj himni pretjerana, očito niste pratili Thompsonov uspon.

Politika ga je u životu uvijek pratila u stopu (2000)

Za razliku od kasnijih, prikrivenih odnosa s HDZ-om, Thompsonova suradnja s Hrvatskom strankom prava (HSP) pod vodstvom Ante Đapića bila je javna, otvorena i simbiotska, utemeljena na zajedničkoj ideologiji.

U ranim 2000-tima, Thompson nije bio samo simpatizer, već aktivni promotor HSP-a, stranke koja je u to vrijeme zastupala ekstremno desnu, nacionalističku platformu, često povezivanu s neo-ustaškim stavovima.

Primarni dokaz ovog saveza jesu Thompsonovi nastupi na koncertima koji su bili eksplicitno organizirani kao dio političke kampanje HSP-a. Koncert u Domu sportova 4. listopada 2002. godine, kao i drugi nastupi, funkcionirali su kao masovni predizborni skupovi.

Analiza političkih ishoda ukazuje na opipljive rezultate ove suradnje. Kako navodi jedan izvor, koncerti Thompsona i Giuliana "sigurno su pomogli" koaliciji predvođenoj HSP-om da na izborima osvoji 153.708 glasova, odnosno 5,13 posto, što im je donijelo pet saborskih mandata.

Međutim, najkompleksniji i najkontroverzniji dio Thompsonove političke biografije jest njegova upletenost u aferu Fimi-Media, jednu od najvećih korupcijskih afera u modernoj hrvatskoj povijesti. Središnja optužba, koju je iznio bivši rizničar HDZ-a i ravnatelj Carine Mladen Barišić, glasila je da je on, po nalogu tadašnjeg premijera i predsjednika HDZ-a Ive Sanadera, isplatio Marku Perkoviću Thompsonu 515.000 eura iz ilegalnog stranačkog "crnog fonda".

Ključni detalj ove optužbe, koji otkriva dublju političku strategiju, jest da navodna isplata nije bila namijenjena Thompsonovom nastupu za HDZ, već upravo suprotno – da ne nastupa ni za jednu drugu stranku, pogotovo ne za konkurentske desne opcije, tijekom predizborne kampanje 2007. godine.

Bio je to strateški potez Sanaderovog HDZ-a s ciljem sprječavanja rasipanja glasova na desnici i zaštite vlastitog boka od konkurenata poput HSP-a, za kojeg je Thompson prethodno bio ključan mobilizacijski faktor.

Slučaj je na sudu obilježen potpuno suprotstavljenim iskazima. Thompson je na svjedočenju, na koje je došao nakon što mu je sud zaprijetio privođenjem zbog neodazivanja, žestoko zanijekao primitak novca. Barišićev iskaz nazvao je "šokom" i tvrdio da dotičnog čovjeka nikada nije ni upoznao.

Međutim, Thompson je priznao jednu drugu financijsku transakciju. Svjedočio je da se sastao sa Sanaderom kako bi razgovarali o mogućoj podršci široj desnoj koaliciji te da ga je Sanader pitao može li što učiniti za njega. Thompson je zatražio pomoć za izgradnju crkve u Čavoglavama, za što mu je Sanader istog dana dao 50.000 kuna (približno 7.000 eura).

Kao izravna posljedica Barišićevih tvrdnji, Porezna uprava provela je nadzor nad Thompsonovom imovinom. Utvrđen je značajan nerazmjer između prijavljenih prihoda i imovine, zbog čega mu je razrezan porezni dug od 1,3 milijuna kuna. Dug je kasnije platio, ali ga je pravno osporavao.

Drugi najveći hit u karijeri (2002)

Nakon perioda relativne glazbene i političke tišine krajem 1990-ih, Thompson doživljava "veliki povratak" ili "preporod" početkom 2002. godine. Taj povratak nije bio slučajan, već izravno povezan s političkim promjenama u Hrvatskoj.

Nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana i dolaska na vlast koalicije predvođene Socijaldemokratskom partijom (SDP) s Ivicom Račanom kao premijerom i Stjepanom Mesićem kao predsjednikom, dio desno orijentirane javnosti i braniteljske populacije osjećao se izdanim.

Thompson se profilira kao glazbeni glasnogovornik tog nezadovoljstva. Njegova kritika bila je usmjerena prvenstveno na suradnju nove vlasti s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu, što je uključivalo i izručenje hrvatskih generala optuženih za ratne zločine.

Njegovi koncerti ponovno postaju politički skupovi na kojima otvoreno i bez uvijanja kritizira i ismijava državni vrh, posebice premijera Račana i predsjednika Mesića. Time se nepovratno pozicionirao ne samo kao domoljubni pjevač, već kao aktivni politički akter i simbol otpora "detuđmanizaciji" i politici koju je desnica smatrala antihrvatskom.

Ovaj strateški zaokret prema novom "neprijatelju" – domaćim političkim protivnicima i vanjskim pritiscima – osigurao mu je novu relevantnost i energizirao njegovu bazu obožavatelja, pripremajući teren za komercijalni vrhunac koji će uslijediti.

I taman negdje u tom periodu pojavila se i pjesma Jasenovac i Gradiška stara.

Ovo bismo bez problema mogli nazvati najvećim neslužbenim hitom njegove karijere i pjesmom koja mu je osigurala status "zloglasnog" iako on sam poriče da ju je ikada pjevao. Optužbe su mu definitivno štetile, ali s vremenom ih je pretvorio u prednost.

"Ja nisam autor te pjesme niti sam je ikada snimio, niti je ikada bila službeni dio moga repertoara. Ta pjesma je podvala i potpuno suprotna mome svjetonazoru i ideologiji. Povezivanje s njome za mene je uvredljivo i odlučno odbijam te podvale. To je podvala hrvatskom narodu i čista izmišljotina onih koji ga hoće prikazati zločinačkim.

Prema saznanjima, podvalu je osmislila UDBA. Poznati novinari HTV-a montirali su uradak, pustili u emisijama i najavili kao moj. Prljavu podvalu prvi su plasirali Denis Latin i Aleksandar Stanković pa dilali. Bilo je to prije 20-ak godina. Tada nisam vjerovao da će itko nasjesti, a to se razvlači i danas. Potegnuo sam i za tužbom, no izvukli su se zbog proceduralnih razloga i zastare", objasnio je Thompson i dodao da je tekst pjesme "neprimjeren je i brutalan".

Zaključio je : "Tko ozbiljan može povjerovati da deseci tisuća dolaze na koncerte pjevača koji pjeva pjesme koje veličaju zločin?! Kome i zašto smetaju moji koncerti? Ja živim od njih. Veliku nepravdu čine ne samo meni kojem osporavaju pravo na rad, već i suradnicima, publici koja za svaki moj najavljeni koncert u demokratskim zemljama poput Njemačke ili Austrije mora strepjeti hoće li ih tko nazvati fašistima ili hoće li se koncert na koji žele doći, moći uopće održati".

Riječ je o pjesmi koja otvoreno slavi ustaške zločine i koljače iz zloglasnih koncentracijskih logora Jasenovac i Stara Gradiška, gdje su tijekom Drugog svjetskog rata na najbrutalnije načine ubijene stotine tisuća Srba, Židova, Roma i Hrvata antifašista. Tekst pjesme eksplicitno veliča ubojstva i mučenja ("Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara...").

Ove optužbe ključan su argument u rukama njegovih kritičara, od domaće ljevice do međunarodnih organizacija poput Centra Simon Wiesenthal, koji ga optužuju za "glorifikaciju genocida".

Iako nema jasnog, visokokvalitetnog dokaza, sama optužba, potkrijepljena postojećim snimkama, trajno visi nad njim i čini nepopravljivu štetu njegovom ugledu, osobito u inozemstvu. Ova optužba, s korištenjem pozdrava "Za dom spremni" i ustaške ikonografije među dijelom njegovih fanova (crne kape, majice s ustaškim simbolima), čini temelj za percepciju njega kao neonacističkog simpatizera.

I dok će ljevica to uvijek doživljavati kao crnu mrlju na karijeri, istina je to da većinu njegovih fanova za to nije briga čak ni ako smatraju da je snimka autentična i protive se tekstu pjesme. A što se osnovanosti optužbi tiče, nemojmo se praviti glupi, Thompson je na počecima karijere otvoreno i diskretno pričao o ovom i za to postoji bezbroj vrlo jasnih dokaza i njegovih izjava. Osim toga, u vrijeme ovog skandala, postojali su i intervjui u kojima potvrđuje da je pjesmu pjevao, ali kao otpor tadašnjoj vlasti.

Jedina razlika između nekad i sad je to što je u jednom trenutku shvatio da eksplicitna podrška ustaškom režimu nije isplativa.

Od zvijezde do božanstva (2002-2013)

Razdoblje od 2002. do 2013. godine predstavlja vrhunac komercijalne moći i popularnosti Marka Perkovića Thompsona. U tom desetljeću, on se transformirao iz popularnog pjevača u kulturni fenomen, čiji su albumi rušili rekorde prodaje, a koncerti postajali masovni, gotovo hodočasnički događaji.

Kroz tri iznimno uspješna studijska albuma i monumentalne turneje, Thompson je zacementirao svoj status najutjecajnijeg glazbenika na desnom spektru hrvatske scene, sposobnog mobilizirati nevjerojatan broj ljudi.

Na Poljudu je 2002. i 2013. skupio 50.000 fanova, a proslave Dana pobjede u Kninu okupile su dvostruko toliko publike.

Ova era megalomanskih spektakala potvrdila je da Thompson nije samo glazbenik, već vođa masovnog pokreta koji svoje sljedbenike okuplja na događajima koji su istovremeno koncerti, politički skupovi i nacionalna slavlja.

Thompson se krajem 2006. vratio s još ambicioznijim projektom, albumom Bilo jednom u Hrvatskoj. Pjesme poput Početak, Dolazak Hrvata i Kletva kralja Zvonimira bave se mitološkim i povijesnim temama, dok Duh ratnika progovara o osjećajima i razočaranjima branitelja u poratnoj Hrvatskoj.

Pjesma Diva Grabovčeva oživljava legendu o katoličkoj mučenici iz Hercegovine, dodatno jačajući vjersku dimenziju njegovog opusa. Album je postigao nevjerojatan uspjeh, prodavši se u konačnici u više od 120.000 primjeraka, što ga čini jednim od najprodavanijih albuma u povijesti hrvatske diskografije.

Turneja koja je uslijedila bila je još veća od prethodne.

Nakon niza koncerata po Hrvatskoj, BiH i dijaspori (uključujući Australiju, Kanadu, SAD i Njemačku), turneja je dosegla svoj apsolutni vrhunac 17. lipnja 2007. na stadionu Maksimir u Zagrebu. Pred procijenjenim brojem od 60.000 do 70.000 gledatelja, Thompson je održao trosatni spektakl koji je ostao zabilježen kao jedan od najvećih koncerata ikad održanih u Hrvatskoj (taj rekord mogla je srušiti samo jedna osoba i rušenje tog rekorda upravo proživljavamo).

Ovaj događaj, kasnije objavljen na DVD-u "Turneja: Bilo jednom u Hrvatskoj Maksimir", bio je ultimativna demonstracija njegove moći i utjecaja, potvrdivši ga kao neospornog kralja stadionskih koncerata u Hrvatskoj, ali i rast popularnosti jer od lika s fudbalerkom pretvorio se u jednu od najvećih zvijezda u Hrvatskoj, a kad se činilo da je to više-manje to što se uspona tiče - postao je nešto još veće.

Moli i zaradi (2013)

Nakon sedam godina studijske pauze, Thompson se 2013. vratio s albumom Ora et labora (lat. "Moli i radi").Sam naslov, preuzet iz benediktinskog redovničkog pravila, jasno je istaknuo središnju ulogu katoličke vjere u njegovom svjetonazoru. Pjesme poput Maranatha i Uvijek vjerni tebi izravne su molitve, dok se Bosna i Bog i Hrvati bave... imate pravo pogađati. Album sadrži i oštru kritiku onoga što Perković vidi kao jugonostalgičarske i komunističke sentimente u modernoj Hrvatskoj.

Tu je doslovno uglazbio svoju obrambenu strategiju. Naime, u svojim rijetkim intervjuima i javnim istupima, uvijek je isticao da su njegove pjesme isključivo o "istini, Bogu, obitelji i domovini" i da u njima "nema ničeg spornog", a kad netko pokaže legitimnu zabrinutost zbog koketiranja s totalitarnom ideologijom, on i menadžment prikazuju ih kao napad na samu Hrvatsku, Domovinski rat, branitelje i katoličku vjeru. U toj verziji svijeta, kritičari Thompsona postaju "oni koji nikad nisu željeli Hrvatsku", "Jude" i "mrzitelji svega hrvatskog".

I da se razumijemo, dugoročno gledano, ovaj mu se pristup isplatio jer oni pametniji odavno su odustali od rasprava s njim, a publika ionako živi izvan medijskog balona koji je posljednje mjesto na kojem "problem zvan Thompson" još uvijek postoji.

To je i pomoglo komercijalnom uspjehu album koji je odmah zasjeo na vrhove hrvatskih top ljestvica, ali je, što je posebno zanimljivo, postigao i značajan uspjeh na međunarodnim digitalnim platformama, dospjevši na vrh iTunes ljestvica prodaje u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, što svjedoči o golemoj podršci koju uživa u hrvatskoj dijaspori.

Naš dežurni međunarodni incident (2004 - 2017)

Dok je u Hrvatskoj i dijaspori gradio status glazbenog superstara, Thompsonovi pokušaji da svoju popularnost prenese na međunarodne pozornice redovito su nailazili na žestok otpor, zabrane i diplomatske incidente. Thompson je postao naš omiljeni i dežurni međunarodni incident, ali ne i ako pitate njega.

"Bilo je samo pritisaka medija i širenja neistina o meni kao fašistu od raznih udruga i nekih medija. Oni bi sve prijavljivali židovskim zajednicama. Razumljivo je da su one posebno osjetljive na pojave fašizma pa bi, većinom, bez posebne provjere, povjerovali u neistine. Udruženi bi radili pritisak na organizatore i vlasnike dvorana.

Gdje su imali potporu od židovske zajednice, dobili bi velik prostor u medijima prikazati mene i publiku negativnima, a i naš hrvatski narod kao genocidni, koji slavi fašizam kao svjetonazor. Nigdje nisam imao službenu zabranu osim u Sloveniji prije nekoliko godina.

Pravomoćno je poništena, a MUP Slovenije eksplicitno je naveo kako su mariborske vlasti to izmislile i prepisale iz medija i kako ne postoji nijedan službeni dokaz zabrane nastupa igdje u svijetu.

U nekoliko slučajeva organizatori su odustali zbog pritisaka. Prokomunistički mediji iz Hrvatske objavili bi negativni članak, poslali ga tamošnjim, oni bi to objavili u suradnji s udrugama i radio se pritisak na organizatora.

A udruge – one se uglavnom nazivaju antifašistima i progresivcima, a bliske su jugokomunističkim i velikosrpskim organizacijama. Njihova manipulacija uspjela je zaustaviti jedan koncert u Austriji", rekao je svojevremeno Thompson.

Analiza ovih događaja otkriva dvije različite strategije koje su korištene protiv njegovih nastupa. Prva je formalna državna zabrana, gdje nadležne institucije (poput policije ili imigracijskih ureda) donose službenu odluku o zabrani ulaska u zemlju ili održavanja koncerta, smatrajući ga prijetnjom javnom redu i miru ili nacionalnoj sigurnosti. Najistaknutiji primjer ovoga je Švicarska.

Druga, suptilnija, ali jednako učinkovita strategija je "deplatformiranje", gdje lokalne antifašističke organizacije, političke stranke i grupe civilnog društva vrše pritisak na privatne vlasnike dvorana da otkažu ugovore o najmu. Iako se ne radi o službenoj državnoj zabrani, ishod je isti – koncert se ne održava, a mediji to često prenose kao "zabranu". Ovaj model bio je primjetan u Njemačkoj i Austriji.

Najdrastičniji slučaj dogodio se u Švicarskoj 2009. godine. Nakon što je Socijaldemokratska partija zatražila očitovanje o najavljenom koncertu u Luzernu, nazivajući Perkovića fašistom, švicarske federalne vlasti donijele su odluku o zabrani ulaska u zemlju.

Švicarska Služba za analizu i prevenciju (DAP) procijenila je da njegovi tekstovi glorificiraju nacistički povezan ustaški režim te da njegov nastup predstavlja prijetnju javnom redu i unutarnjoj sigurnosti. Zabrana nije bila ograničena samo na taj koncert; Perkoviću je zabranjen ulazak u Švicarsku na period od tri godine.

Budući da je Švicarska članica Schengenskog sporazuma, ova zabrana se efektivno proširila na sve zemlje potpisnice, što je bio težak udarac za njegove planove u Europi. Iako je zabrana kasnije ukinuta i on je ponovno nastupao u Švicarskoj, novi koncert mu je zabranjen 2016. u gradu Schlierenu, s obrazloženjem da "fašizmu nema mjesta u Švicarskoj".

Slučaj Njemačke je kompleksniji. Mediji su u više navrata izvještavali o zabranama koncerata, poput onih u Hamburgu i Berlinu, gdje je 2014. uprava dvorane Columbiahalle otkazala već dogovoreni nastup. Međutim, Thompsonov pravni tim uporno tvrdi da Marku Perkoviću "nikad na području Savezne Republike Njemačke nije zabranjen nastup", a da je to bila odluka nadležnog državnog tijela.

Sličan obrazac viđen je i u Austriji 2017. godine. Koncert u Kremsmünsteru otkazan je u zadnji tren nakon snažnog pritiska Zelenih, Socijaldemokratske stranke i antifašističkih inicijativa, uključujući i Memorijalni odbor Mauthausen.

Gradonačelnik je kao službeni razlog naveo da nakon novih saznanja o ideološkoj pozadini koncerta više "ne može jamčiti javni red i mir" te je otkazao najam gradske dvorane. I ovdje se radilo o pritisku civilnog društva i lokalne politike na donositelja odluke, a ne o federalnoj zabrani.

Prosvjedi su pratili i njegove nastupe izvan Europe. Uoči koncerata u New Yorku 2007. godine, nekoliko židovskih organizacija pozvalo je Njujoršku nadbiskupiju da spriječi nastup, no nadbiskupija je to odbila, navodeći da nisu pronašli dokaze o promicanju neonacizma.

U Torontu je iste godine koncert premješten u Hrvatski centar nakon što je prvotna dvorana otkazala suradnju. Ovi događaji pokazuju da je Thompsonova glazba i pojava globalno prepoznata kao kontroverzna, te da gdje god nastupao izvan svoje sigurne baze, izaziva podjele i otpore.

Nakon Thompsona... Thompson (2025-????)

Sve u svemu, Thompson nije samo glazbenik, već središnji simbol i aktivni sudionik u neprekidnom kulturnom ratu koji hara suvremenom Hrvatskom. On je istovremeno izvor golemog ponosa za jedne i dubokog stida za druge.

Njegova ostavština nije primarno glazbena, iako su neke njegove pjesme poput Lijepa li si postale općeprihvaćeni dio nacionalne baštine. On je postao katalizator koji prisiljava Hrvatsku na neugodnu, ali nužnu raspravu o samoj sebi – o svojem odnosu prema povijesti, o mjestu religije u javnom životu i o definiciji nacionalnog identiteta. On je živi dokaz da ključna pitanja iz 20. stoljeća nisu razriješena, već nastavljaju tinjati ispod površine, spremna da se rasplamsaju na svaki njegov koncert ili javni istup.

Osim toga, neprestani je podsjetnik dijelu Hrvata na Hrvatsku koja ne samo da postoji izvan njihova ideološkog balona već je i dokaz da su u debeloj manjini. Ponekad je to teško priznati i prihvatiti, ali pola milijuna ljudi na Hipodromu više je nego dobar podsjetnik. 

S novim albumom Hodočasnik i mega-koncertom na zagrebačkom Hipodromu, fenomen Thompson ne pokazuje znakove slabljenja. On je tu i ostaje. Dok god postoje duboke podjele u društvu oko temeljnih vrijednosti i povijesnih narativa, postojat će i mjesto za Thompsona.

On nije uzrok svih tih podjela već simptom koji je nemoguće ignorirati, a kako vrijeme odmiče, čini se da popularnost raste što vjerojatno govori i nešto o nama. A možda i ne. Možda jednostavno oko svega previše filozofiramo. Tko to više uopće može odgonetnuti. 

I dok se mi natežemo oko odgovora, on će pjevati, zarađivati i kako stvari stoje, postajati sve veći i veći.