POLITIKA je na ovaj način prisutna u životu svakog od nas i teško da je to moguće izbjeći. No glazbenici koji politici dopuste ulazak u svoje živote i karijere započinju igru s vatrom istog trenutka kada to učine jer tanka je granica između društvenog kritičara i onoga što je Borisav Bora Đorđević (rođen 1.11.1952. u Čačku, a umro 4.9.2024. u Ljubljani) postao u periodu nakon rata.

I da ne bi bilo zabune, fanovi će oprostiti mnogo toga, ali bolje vam je da paralelno s tim objavljujete vrhunske albume prepune svevremenskih hitova. Nažalost, Đorđević u kasnijoj fazi karijere bio je daleko od kreativne veličine koja je bio tijekom osamdesetih kada su, budimo realni, i nastali albumi zbog koji su Bora i Riblja čorba uživali status koji su uživali. 

Od rock legende do četničkog vojvode

Rasipanje zastarjelim političkim idejama, povezivanje s njuškama kao što je Milorad Dodik ili dobivanje titule četničkog vojvode, svi su ti krajnje debilni potezi izazivali negativne reakcije ne samo u Hrvatskoj već i u Srbiji, gdje je neprestano plesao između reakcija na već spomenute poteze i natezanja s Miloševićem (za kojeg je rekao da ga je zbog tekstova na antirežimskom solo albumu Njihovi dani želio ubiti) i Vojislavom Šešeljem (kojeg je nazvao "polusvijetom").  

Hrvatski fanovi s njim su pak imali toplo-hladni odnos na tankoj liniji između ljubavi i mržnje jer voljeli su ga kao glazbenika, a prezirali njegove radikalne stavove i dozlaboga iritantne izjave o tome kako će u Hrvatskoj nastupiti samo kao službeni predstavnik u kulturnoj razmjeni dviju država. S druge strane, nastup četničkog vojvode ne bi prošao bez problema da se nekim čudom i dogodio, ali kao što je i sam rekao jednom prilikom u razgovoru za Index, mnoge su njegove izjave "shvaćene preozbiljno", a i sam se na kraju složio da od nenastupanja korist imaju samo šovinisti, dok fanovi gube. 

"U pravu ste, ispaštaju fanovi, ali ponavljam, nismo se igrali klikera, pucali smo. I na jednoj i na drugoj strani ima puno zaoštrenih odnosa i to nije zaboravljeno. Nećemo o ekstremima, ali ekstremista ima na svim stranama.

Reći ću vam jedan od primjera. Jedan neozbiljni sarajevski menadžer mi je pokušao dogovoriti nastup u Zetri. Rekao sam mu da to nema nikakvog smisla i da dođe u Beograd da se dogovorimo, ali odmah sam mu dao do znanja da to nema smisla. I pazite, čovjek bez mog dopuštenja objavi da dolazimo u Sarajevo. Digla se tolika frka, ljudi napravili paniku. 'Što će nam taj četnik tamo', 'ubit ćemo ga' i tako to. Reći ću vam, ne bojim se, ali to je nekorektno. Zovite nekog drugog koga Sarajevo voli.

Ali da, pravi fanovi gube", rekao je. 

Bora priča gluposti

Međutim sve to natezanje oko Bore je bilo prisutno od samih početaka njegove karijere, a prve je korake napravio u brojnim bendovima u rodnom Čačku, iz kojeg se odselio nakon što je zbog provale i pljačke bogataškog stana završio u istražnom zatvoru, iz kojeg je nakon tjedan pušten. Budući da je to bila velika sramota u malom gradu, s roditeljima se preselio u Beograd. 

Postao je beogradski gimnazijalac, glumio u predstavama, osnovao bend Zajedno, koji je 1974. napustio i nastavio karijeru u grupi Suncokret s kojom je snimio mnogo toga, uključujući i pjesmu posvećenu Titu, Reč Titova. Što je zanimljivo jer godinama kasnije zamalo je završio u zatvoru zbog zajebancije na račun "velikog vođe" i njegovog vozikanja u crnom Mercedesu. U tom periodu počeo je pisati i za druge, a Suncokret napušta 1978. i prelazi u grupu Rani mraz, u kojoj je svirao s Balaševićem, s kojim je pak imao "rat" koji je trajao više od 40 godina. 

Bora je oduvijek bio zagriženi srpski nacionalist (često je isticao da je nacionalist, ali ne i šovinist), a Balašević se većinski držao podalje politike, nacionalizma i izbjegavao dizati prašinu na način na koji je to činio Đorđević. 

"Đorđe Balašević je sjajan autor i jedan od rijetkih pjesnika koji još mogu da me ugodno iznenade. Međutim mi smo na suprotnim stranama. On je čovjek koji tvrdi da govori iskrivljenom verzijom hrvatskog jezika i naravno da ga zbog toga ne cijenim kao čovjeka", rekao je jednom prilikom Bora Đorđević.

Uglavnom, put s Ranim mrazom trajao je samo tri mjeseca, nakon čega je s članovima posljednje postave SOS-a (grupe u kojoj je također bio) osnovao Riblju čorbu, s kojom je postigao ogroman uspjeh i postao jedan od rock velikana s prostora bivše Juge. 

Od samog starta smatrali su ga kontroverznim. Kao što sam već spomenuo, 1987. doživio je svojevrsni "cancel prije cancela" kada je na rođendanskoj proslavi radio stanice Studio B recitirao "sporne pjesme" o Titu, od kojih se prvo ogradio Studio B koji je "osudio njegovo ponašanje", da bi nakon toga mjesecima bojkotirali pjesme Riblje čorbe, nakon čega se Bora i javno ispričao u eteru. 

No tri mjeseca kasnije stigao je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka zbog čega je završio na sudu i branio se govoreći da je on komunist i da nema govora o vrijeđanju Tita. Ipak, tekst pjesme Crni Mercedes ipak malo vuče na kritiku Tita, što je komentirao u svom stilu: "Aluzija na pokojnog predsjednika? Ni slučajno. Doduše, riječi pjesme Crni Mercedes svakom dozvoljavaju da misli što hoće, pa i da ima svoje asocijacije. Nekome se, očito, učinilo da se poigravam s likom druga Tita, što mi, zbog odgoja i osobnog odnosa prema čovjeku čije djelo i put izuzetno cijenim, nikada nije bila namjera. Inače, malo je poznato da je Crni Mercedes svojevremeno ušao u širi izbor centralne proslave Dana mladosti na stadionu JNA. Vjerojatno bi bila i izvedena da je postojala mogućnost koreografske postavke."

Godinu kasnije, nastavio je u istom tonu snimivši danas kultni Bora priča gluposti, koji je zapravo snimka večeri poezije u beogradskom KST-u u svibnju 1988.

Nacionalizam i šovinizam

Paralelno s tim, pisao je pjesme i za mnoge druge. Od Čolića i Nede Ukraden preko Olivere Katarine, Beti Đorđević i Mikija Jevremovića, tekstova za narodnjake, suradnje s grupom Denis & Denis i Rambom Amadeusom, pa sve do gotovo zaboravljenog suautorstva s Gibonnijem na albumu Snežane Mišković - Viktorije, bek vokala na pjesmi Električnog orgazma Zlatni papagaj i suradnje s Bijelim dugmetom na Pediculis pubis. 

Jedna od suradnji koju mnogi pamte bila je i ona s Arsenom Dedićem, s kojim je održao koncert u beogradskom Pozorištu na Terazijama. 

"Sjećam se našeg koncerta u Pozorištu koji je trajao tri sata, ali ni Arsen ni ja nismo bili politički podobni za tri sata programa pa je emitirano samo dva sata koncerta. Baš bih volio da jednog dana izađe integralna verzija tog nastupa da se vidi kako je to izgledalo. Ljudi nas nisu puštali da siđemo s bine. Bio je to nevjerojatan koncert. Kasnije smo to ponovili sa Zoranom Predinom u Sava centru, a onda smo snimili i pjesmu Moja domovina jednog slovenskog pjesnika, koju je Arsen prepjevao. Kasnije smo je izveli na jednom jezeru i Arsen je bio prorok, rekao je: 'Jednog će nam dana trebati prijevod za ovu pjesmu'. Tada smo se samo zezali, ali nešto se slično na kraju i dogodilo", rekao nam je svojevremeno Đorđević. 

S Dedićem je, kao što je i sam rekao, ostao u dobrim odnosima, iako nikada nisu pričali o Borinim izjavama i nacionalizmu: "Uvijek sam izbjegavao te priče, a i on je izbjegavao pričati o tome. Iako, ne bih miješao nacionalizam i šovinizam. Nacionalist znači voljeti svoj narod, a biti šovinist je nešto jako ružno jer to znači mrziti druge narode. Vjerujte mi, nikog ne mrzim, ali ponosan sam što sam Srbin."

Očajne devedesete i zanemareni ostatak

I sve bi to bilo u redu da se Bora tijekom devedesetih nije pretvorio u ono u što se pretvorio jer, kad zajebancija s politikom preraste u ono staračko, dosadno, preozbiljno i negativnošću opterećeno bavljenje balkanskom politikom i mržnjom, stvari vrlo brzo prestanu biti zabavne. Bora je i dalje izazivao kontroverze, ali iz današnje perspektive više je nego očito da je period od devedesetih naovamo daleko tužniji.

Čorba je i dalje nastavila izbacivati albume, ali odjednom su suradnje postale nalik onoj s kninskim Minđušarima na pjesmi Armija srpska ili odgovor Juri Stubliću s E, moj druže zagrebački, gdje "prijeti" pljačkama i jebanjem Zagrepčanki, što je u tom trenutku možda bio neki oblik zajebancije, ali ta je zajebancija očajno ostarjela. 

Baš kao i suradnje s Darom Bubamarom, Bajom Malim Knindžom, počasno članstvo u grupi Braća s Dinare ili suradnja s Oliverom Mandićem na albumu Cece Ražnatović. Da parafraziram onu staru iz Nolanova Batmana: "Ili umreš kao buntovna zvijezda ili živiš dovoljno dugo da vidiš kako se pretvaraš u bizarnu parodiju onoga protiv čega si se bunio". 

U onom posljednjem dijelu karijere Bora je uspio donekle očistiti svoj opus od suradnji nalik onima iz devedesetih, ali uvijek ste ga doživljavali kao "žrtvu rata", jednog od onih likova koji su se tijekom rata i poslijeratnih godina previše puta prosrali i povezivali s najgorima. Radi se o gotovo 30 godina karijere tijekom kojih se više pričalo o tituli četničkog vojvode, nagrada "za izuzetne zasluge prema Republici Srpskoj" i privatnom životu nego o glazbi, koja jednostavno nije dovoljno glasno odjekivala da bi utišala sve ove trivijalnosti. 

S Draganom Đorđević, s kojom ima sina Borisa i kćer Tamaru (iz Draganinog prethodnog braka), Bora je proveo više od trideset godina, a sporazumno su se razveli 2007., nakon čega je Dragana izvršila samoubojstvo. 

Dvije godine kasnije oženio je Aleksandru, s kojom se razveo nakon četiri godine, a posljednje godine života proveo je u sretnom braku s Dubravkom, s kojom je živio u Ljubljani. 

Njegova karijera bila je neupitno velika i bitna i stvarno ne postoji išta što će izbrisati slavne osamdesete i albume koje je Čorba u tom periodu izdala. Nažalost, ovo je jedna od onih "bio je veliki autor, ali" priča. S druge strane, kontroverza je nešto što ga je pratilo kroz čitavu karijeru i možda se na kraju dana sve svodi na to da je tijekom osamdesetih "pregorio" i postao to što je posao. 

A možda je to oduvijek bio, samo nismo primjećivali jer je izdavao kvalitetne albume.