U TEŠKOJ prometnoj nesreći u Njemačkoj poginuo je "kralj narodne glazbe" Šaban Šaulić. U suradnji s Yugopapirom donosimo njegov intervju iz 1983. godine.

Lipanj 1983: Malo je pjevača narodnog melosa koji se, bez obzira na modne trendove, godinama održavaju u vrhu, toliko malo da ih je moguće na prste izbrojati. Među te najbolje ubraja se i Šaban Šaulić. Šaban je prodao preko pet milijuna ploča, a njegove pjesme "Dođi da ostarimo zajedno", "Dajte mi utjehu", "Bio sam pijanac", "Zašto se ljubav za ljubav ne vraća", "Snežana"... postale su numere koje, kako kažu istinski ljubitelji dobre pjesme, "nikad ne umiru". Oni koji ga dobro znaju tvrde: Šaban je uvijek isti, ne mijenja svoje navike i ćud, raspoložen je uvijek za priču, voli dobru kapljicu, veselo društvo, galantan je (konobari ga zbog toga posebno vole), voli sportsku garderobu, obožava kafanski štimung, često zna i za stolom da zapjeva, ne voli da govori o svom privatnom životu, o ženi i djeci...

Je li potreban poseban povod da bi se zakazao intervju sa Šabanom? Mi mislimo ne, jer povod je uvijek isti - njegovo trajanje, bez obzira na sve Iliće, Ojdaniće, Miriće, Rokviće...

Došli ste iz Šapca u Beograd i za samo četiri dana snimili prvu singl-ploču. Došli i ostali bez obzira na sve "zvijezde" i "zvjezdice" te daleke, 1969. godine.

Da. Pojavio sam se u najgore vrijeme. Tada su "zvijezde" bili pokojna Silvana Armenulić, Tozovac, Cune Gojković, Safet Isović, Aca Matić, Lepa Lukić, Toma Zdravković, Muharem Serbezovski... Bože moj, i sad me strah uhvati pri spomenu tih imena. Teško je bilo, užasno teško, izboriti mjesto i nametnuti nešto novo. Ali, ja sam znao da onako kako ja pjevam ne pjeva nitko. Mnogo mi je, to moram da priznam, pomogao kompozitor Buca Jovanović, u svemu sam ga slušao. Kasnije, sve ostalo je bilo stvar dobrih pjesama i pravih procjena. Pomalo sam krao i od drugih...

Kopirali ste, čini mi se, čak i Toma Jonesa?

U to vrijeme bio je jako popularan, a "Delilah" svjetski hit. Iz te pjesme sam izvukao neke dijelove i pretočio ih u pjesmu: "Dajte mi utjehu". Utjecaj te pjesme dosta mi je pomogao. Ta sitnica uzeta od Toma Jonesa dosta mi je značila...

Niste imali sreće s festivalima?

Dva puta sam imao mali debakl na "Ilidži". Tu nitko ne može pobijediti ako iza sebe nema određenu grupu ljudi, koja radi za njega i koja će mu osigurati neku od nagrada. Nije bitna pjesma. Ja sam išao na pošten način, s kvalitetnom pjesmom, ali zbog raznoraznih makinacija kojim obiluje taj festival, ništa nisam uradio. Prve godine nisam ušao u finale, a umjesto mene ušla je neka Vera Erić, o kojoj se nakon toga više nije čulo?! Mislim da ni sljedeće godine ne bih ušao u finale da nisam pjevao pjesmu Sarajlije Ismeta Alajbegovića-Šerbe.

Prijeđimo na odomaćeni izraz "šabanizam". Mnogi su vas imitirali? 

Oduvijek sam se držao one stare narodne izreke: "svaka ptica svojim glasom pjeva". Tako sam bar ja došao do svog stila. Nisam kopirao druge. Imam svoj način prilaženja pjesmi i dikciju koju rijetko tko ima. Uvijek sam se svojski trudio da točno i jasno izgovorim stihove. Eto, kao klinac često nisam razumio što pojedini pjevači kažu. Čim sam postao velika "firma" i idol mladih, mnogi su počeli da se poistovjećuju sa mnom, da me oponašaju i kopiraju moje pjevanje i način interpretacije. Prvi je počeo Ljuba Aličić, potom Šerif Konjević (koji dobro pjeva), Mitar Mirić i mlađani Jašar Ahmedovski (iako bi mu bilo bolje da nađe svoj stil pjevanja). Mnogi su počeli kao "drugi Šaban", ali ostalo ih je malo...

Kakvo je vaše mišljenje o "novom valu" u novokomponiranoj narodnoj muzici?

Nema ništa specijalnog, jer uglavnom svaka nova pjesma liči na onu prošlu. Protivnik sam riječi ŠUND, jer se olako dijeli, međutim, mene nerviraju kompozitori koji se konstantno ponavljaju, stalno prave iste pjesme samo su stihovi različiti. Ništa novo se ne događa.

Koliko diskografske kuće sudjeluju u "filteru" što treba snimiti, a što ne, ili, što valja, a što ne?

Diskografa nije briga. Oni samo traže hit, ono što će se dobro prodati. Ne vode brigu ni o čemu drugom. Nedopustivo je snimiti LP samo radi jedne pjesme. Treba tom slušatelju omogućiti da uživa u cijeloj ploči za koju je dao pare i ne slažem se s pijačnom logikom diskografa - da se štampa album koji ima samo jednu dobru pjesmu. To je prevara.

Niste blagonakloni prema mladim pjevačima?

Ne kažem da nema dobrih pjevača među mladima, ali oni se često ponašaju kao da sve znaju i da im ničija pomoć nije potrebna. A jest. Eto, jedna ploča im se proda u dobroj tiraži. Potom dignu nos i misle da su prave zvijezde. Misle da će tada sve lako ići i da mogu dugo da žive od trenutne slave. Nisu svjesni da treba da istraju, da traže pravu pjesmu. Poslije prvog uspjeha čak 90 posto pjevača propada...

Ima i onih koji kažu da su kompozitori dosta krivi, da ne žele mladima da daju pjesme.

Normalno je da svaki kompozitor traži konjunkturnijeg pjevača, međutim, pjevači moraju da budu uporni i da prihvate samo ono pravo, samo kvaliteta. Evo i odličnog primjera. Ja, Ljubo Kešelj i Predrag Vuković, pravili smo pjesme za novi album Zorice Brunclik. Ispalo je obratno. Najbolju pjesmu "Nit' me voliš, nit' me drugom daješ" napisao je anonimni gitarista iz orkestra Ace Stepića Evtim Petrov. Krivi su i sami pjevači, jer i oni jure samo tri, četiri kompozitora, iako ih ima dosta. Nemoguće je da par ljudi piše pjesme za, na primjer, dvadesetak pjevača.

Znači, servira se publici, sve i svašta?

Baš tako. Veliki broj kvazi pjesama i kvazi pjevača. A moglo bi da bude sasvim drugačije. Gotovo sam uvjeren da bi i naša narodna muzika mogla da bude priznata i rado slušana u svijetu, kao što je slučaj sa američkom country muzikom, muzikom iz Grčke, Španjolske, francuskom šansonom...

Nemate "naviku" da javno napadate kolege, kritizirate, tračate...

To je stvar osobnog i kućnog odgoja. Grozno je kada neko gazi preko leševa da bi nekoga sputao. To je stvar nepravilnog odgoja. Mnogi žele da uspiju po svaku cijenu, ne birajući pri tom sredstva. Sjećamo se nekadašnjeg novinskog duela i svađa između pokojne Silvane i Lepe, mnogi su to uzeli zdravo za gotovo, kao nekakav RECEPT ZA USPJEH. A taj sukob je bio kao i mnogo toga izmišljen, međutim, mladi su nasjeli pa misle da se tako postaje VELIKA FIRMA!

Mnogi pjevači se "samoreklamiraju", plaćaju iz svog džepa reklamu na radio-stanicama, na televiziji...

To svi znamo. Točno je da su mnogi pjevači uspjeli zahvaljujući parama... ali znate za moj običaj da ne "prozivam" kolege. Prema tome, ostanimo samo na ovoj konstataciji...

Vi to zbog priče o pjevačkoj nekolegijalnosti?

Vlada kao harmonija i svi se mi kao VOLIMO. Međutim, mnogi jedva čekaju da nekoga omalovaže, da ga sputaju, da kolegi podmetnu nogu, čak i da miniraju koncert... Sva ta osmjehivanja su lažna i druženje folirantsko. Srećom, nismo svi takvi.

Zašto je to tako, zar pod pjevačkim "nebom" nema mjesta za sve?

Na žalost, svak' gleda sebe i misli da mu onaj drugi smeta. Što znam... Možda je ta zavist i ljubomora posljedica borbe za popularnost, uspeh, tiraže... Samo, prave veličine nitko ne može da ugrozi, ja se ne plašim...

Zašto onda vi i Mitar Mirić ne želite zajedno da pjevate na koncertima?

To je laž! Ne znam tko da je u pitanju ja bih pjevao. Pjevao sam i kada je bilo većih i kada je bilo slabijih pjevača od mene. Ne želim da "podvijem rep" ni pred kim, kada vrlo dobro znam tko sam i što sam. To je moje mišljenje, ali ne znam kako Mirić misli.

Vi imate osiguranu egzistenciju. Zaposleni ste kao muzički suradnik u "Jugodisku". Veliki broj vaših kolega su slobodni umjetnici. Žive od ploče do ploče i zavise od tiraža i suda publike...

Konstantno se priča o tom neriješenom statusu, sve ostaje samo "mrtvo slovo" na papiru. Nedavno sam sreo Tomu Đorđevića, pjevača koji je svojevremeno bio jako popularan, a sada, igrom slučaja, radi kao portir na jednom skladištu. Od vrsnog pjevača postao je portir! Udruženje estradnih radnika Srbije nije mu omogućilo da radi bilo kakav posao u svojoj sredini. Udruženje postoji samo da bi pjevači preko njega plaćali socijalno i godišnju članarinu.

Nema vas često na koncertima?

Sada manje radim. Pjevam uglavnom na većim koncertima. Imam jako gorko iskustvo s raznoraznim privatnim menadžerima. Ponekad se i kajem što sam uopće radio s tim gulikožama koje na svaki način gledaju da te prevare, zakinu i da što više para strpaju u svoj džep. Bolje je sjediti za džabe, nego raditi za
džabe.

Vaša cijena je...?

Sve je stvar koncerta. Ako na nekim priredbama ima manje pjevača i ja treba da "povučem", onda je cijena veća, i obrnuto - kada je više pjevača i manje pjevam, cijena je niža. Sve zavisi od slučaja do slučaja. Bitno je i tko to organizira - moji prijatelji ili neki poznanici. Prošlo je vrijeme kada sam nasjedao na menadžerske štosove. Dosta sam prevara preturio preko glave, tako da sada dobro pazim s kim ću da radim.

Kažu da spadate među naše milijardere?

Ma kakav milijarder! Ne znam tko je od pjevača milijarder? Bilo je i prije mene velikih zvijezda, ali se nitko od njih nije mogao pohvaliti da je milijarder. Mi samo dobro živimo... Kada se sve sabere, to su velika odricanja: razdvojeni smo od obitelji, stalno živimo na četiri kotača, jurimo... Eto, i kada se sve to žrtvuje, onda bar vrijedi dobro proživjeti ovaj život. Uostalom, ne znam zašto bih ja pričao o svojim zaradama, kada drugi šute. Privatan život je moja osobna stvar, a o poslu možemo da pričamo do mile volje. Što vas još zanima?

Najbogatiji Beograđanin

Podsjetimo čitatelje da je Šaban Šaulić bio prva "zvijezda" poreznika za 1982. godinu. Poreznim organima u općini Rakovica je prijavio prihod od 4.684.815 dinara, što je za 1,8 milijuna dinara više od drugoplasiranog Beograđanina, inače, poznatog književnika.

Prošle godine je prodao 300.000 ploča i kaseta, a svojoj kući "Jugodisk" donio je preko tri stare milijarde. Zatim tu je i postotak od kompozicija za druge pjevače - Zoricu Brunclik i Jašara Ahmedovskog, pa nastupi na koncertima (20 - 25.000 dinara po koncertu)...

Nije oporezovano samo ono što je zaradio u inostranstvu (Šaulić kaže da se to najviše isplati). Općini Rakovica je platio porez u iznosu od 2.000.000 dinara. Inače, on je u ovoj općini dobrodošao i rado viđen građanin, jer na ime poreza ostavi koliko i svih 30-ak ostalih poreznih obveznika zajedno. Ipak, Šaulić nam je napomenuo: "Prošle godine sam pomogao svojim u Šapcu da srede dom i kupio kuću na Dedinju, u najljepšem dijelu Beograda. Platio sam je 5.000.000 dinara. Još dva mi treba da je sredim do kraja. Eto, sada nisam bogataš, već sam zadužen preko glave.

Znači, Šaulić se seli u općinu Savski venac. Sudeći po njegovoj tiražnosti i popularnosti koja traje, sigurno je da porezni organi iz ove beogradske općine već pjevuše njegov najpoznatiji hit - "Dođi da ostarimo zajedno".

Razgovarao: Draško Aćimović (HALO u povjerenju, 1983.)