"ZNAŠ što, pun mi je kufer medijskog senzacionalizma, od njega više nigdje ne možeš pobjeći", kaže prvi splitski Bolivijac Efra Avila pokazujući na interaktivne skulpture koje već nekoliko mjeseci gradi na Marjanu.

"Došli su neki dan napraviti priču o meni i čim su vidjeli da mi asistira volonter iz Hrvatske udruge ratnih veterana bilo je gotovo, a priča o tome što i kako radim više nije bila bitna. Pričao sam im desetak minuta o interaktivnim skulpturama na kojima će se moći zabavljati Splićani svih generacija, a oni napišu članak naslova 'Branitelj i Bolivijac grade kućice na Marjanu'. Kakve sad kućice! Nevjerojatno..."

Ako se pitate zašto bi improvizirano partnerstvo branitelja i Bolivijca bilo tematski interesantno, vjerojatno niste upoznati s pričom Eduarda Rózsa Floresa zvanog Chico, sina mađarskog židova i španjolske profesorice koji se za vrijeme Domovinskog rata javio u Zbor narodne garde i postao prvi inozemni dragovoljac. Sudjelovao je Chico herojski u obrani Laslova i Osijeka, a Franjo Tuđman imenovao ga je bojnikom. Tijekom rata triput je bio ranjen, a s godinama je stekao i čin pukovnika...

"Znam za njega i shvaćam ga, i sam se osjećam Hrvatom. Imam državljanstvo, ženu, dijete, čak i hrvatske krvi. Kako? Kada se naglo spustiš s velike nadmorske visine susretneš se licem u lice s anemijom. Opasna stvar da kojim slučajem nema darivatelja krvi. Da ne duljim, dvije litre hrvatske krvi kola mojim žilama", zadovoljno će Efra.

Od La Paza preko Švicarske, Pule, Zagreba, Slavonskog Broda, Osijeka, Zvečanja do Splita

Poštujući privatnost, a ponajprije diskreditirajući važnost okretanja zemlje oko sunca, reći ćemo kako je ovaj samouki umjetnik i dizajner rođen prije nekih četrdeset godina u Oruru, gradiću smještenom na 3710 metara u srcu Anda. Kao dijete preselio se u La Paz gdje je odrastao i kompletirao službeno obrazovanje. "Još od najranije dobi počele su me zanimati mozgalice, a s vremenom sam prema svojim idejama i zamislima počeo dizajnirati i izrađivati vlastite misaone igračke.

Napokon, trebalo je proći gotovo četvrt stoljeća da počnem stvarati interaktivne didaktičke skulpture, koje sada ovdje vidite", priča Bolivijac gladeći jednu od tri svoje skulpture podignute nedaleko od marjanskog zoološkog vrta. Prije 18 godina odlučio se otisnuti preko Atlantika u Europu, gdje je u Švicarskoj organizirao izložbu svojih ideja i rukotvorina. U međuvremenu je izlagao u Češkoj, Njemačkoj i Austriji, a u Hrvatsku je prvi put stigao prije 16 godina. Prvo u Pulu gdje je upoznao sadašnju suprugu s kojom ima i dijete, a kasnije preko Zagreba, Osijeka, Slavonskog Broda do Dalmacije. Neko vrijeme živo je u selu Zvečanje kraj Omiša gdje je u tišini bučno izrađivao nakit koji je preko ljeta prodavao u Dioklecijanovim podrumima da bi se četiri godine kasnije napokon preselio u splitski Varoš gdje živi i danas.

"Zašto Dalmacija, zašto Split? Ovdje mogu živjeti od svojih ideja i rukotvorina"

"Zašto Dalmacija, zašto Split? Ovdje kao umjetnik mogu živjeti od svojih ideja. Prošao sam praktički cijelu Hrvatsku i nisam bio zadovoljan prodajom, a onda sam došao u Stari Grad na Hvaru jedno ljeto i doživio pravi boom. Cijele noći sam izrađivao nakit i mozgalice, a onda bi sutradan prodao sve do posljednjeg. I tako iz dana u dan, praktički cijelo ljeto. Kad su i posljednji trajekti turista napustili otok, rekao sam si: 'Ovo je moja obećana zemlja.' Volim Hrvatsku. Ovdje imam sve što trebam da bih bio sretan. Sviđa mi se čisto more, prekrasni otoci i hrana. E sad koja hrana.. Pa soparnik, riba na gradele, peka... i pršut", uz osmijeh će Efrain Zenon Avila Alanes."Temperament ljudi u Dalmaciji sličan je onome u Južnoj Americi i to mi je drago. Što mi se ne sviđa ovdje? Ne sviđa mi se to što ljudi ne cijene ono što imaju, kao i to što se zajednički ne bune kad se susretnu s nepravdom", dodao je.

1500 vrsta krumpira i jedan savršeni recept

Bolivija? Naravno da mi nedostaje, tamo mi je ostala obitelj, rodbina, prijatelji koje nisam posjetio već 15-tak godina. Skupo je, najčešće se nađemo u Beču. Znate li vi koliko su skupe hrvatske vize, to je nevjerojatno, trebao bi potrošiti cijelo bogatstvo da ugostim svoju rodbinu u Splitu pa nam je svima lakše otići u Austriju i tamo se podružiti. Da, oprosti, Bolivija... Bolivija ima 30 indijanskih kultura, mnoštvo jezika i običaja te bogatu tradiciju, a zajednička nam je ljubav prema hrani.

Nadmorska visina čini svakodnevicu nešto drugačijom, ali životni standard u Boliviji sličan je onome u Hrvatskoj, jedino što tamo ima puno hrane, a ovdje baš i ne. Bolivija ima puno vrsta voća i povrća za koje ljudi u Europi nisu ni čuli i čak 1500 vrsta krumpira. Postoji banka nemodificiranog sjemenja, a imamo 80 posto svjetskih rezerva litija, ako koga zanima. Što se tiče hrane, luk, žitarice, riža, tjestenina, raznorazne paprike, kikiriki, sirevi, kukuruz, sve to ulazi u osnovu naših jela. Vrlo su popularna pića Čiča Morava, od soka ljubičastog kukuruza, cimeta i još nekih sastojaka te alkoholni napitak od fermentiranog kukuruza".

Možeš li nam velikodušno pokloniti jedan, tebi najbolji recept?

"Ajde. Uzmete nekoliko običnih krumpira i ubacite ih nekoliko dana u ledenicu. Kada se potpuno smrznu izvadite ih i stavite na sunce jedan cijeli dan. Kako se led bude otapao tako će oteći i voda koju krumpir sadrži pa će na kraju ostati samo jedan crni smežurani plod veličine oraha. To uzmite i stavite preko noći u lonac pun vode, a ujutro ćete zateći onaj isti krumpir koji ste stavili u led. Krumpire potom skuhajte napola u vodi pa nasijecite i ispržite u ulju. Na kraju se sve polije umakom od kikirikija. Krumpir koji izgubi sve svoje prirodne sokove, a upije novu vodu potpuno promijeni okus... Ajme kako je to dobro, mmmm, to je Bolivija."

"Ma kakav karneval u Riju, to je dječja igra za onaj bolivijski"

"A tek karneval! Carnaval de Oruro traje već dvije tisuće godina. Ma kakav karneval u Riju, to je dječja igra za ovaj. Pitajte Brazilce, oni nas iz godine u godinu zavidno gledaju. Traje gotovo tri mjeseca i jedan je od glavnih razloga zašto je Bolivija gubila ratove u prošlosti. Znali su nas napadati za vrijeme karnevala, a tada se nikome ne bi dalo ratovati", zaneseno će Efra prebirući prstima po drvenoj fruli koju je izradio. Na čvrsti zahtjev odsvirao je uvodne tonove "El Condor Pasa" pa nastavio: "Pjesma u mom rodnom Oururu ne prestaje gotovo 90 dana."

"Kad smo kod pjesme, vjerojatno znate da je svjetski popularna Lambada od Kaome  koja je 80-tih poharala svijet zapravo pjesma 'Llorando se fue' od grupe Los Kjarkas iz Cochabambe. Dugo su se godina sporili da bi na kraju dobili i sudsku potvrdu o plagijatu, a Karma im je isplatila desetak milijuna dolara odštete. Ne trebam vam govoriti da po isplati cijela Cochabamba nije spavala danima. Članovi su častili cijeli grad hranom i pićem na što su gotovo potrošili tri milijuna dolara... E to je bio život, he, he, he... A koka? He, he, ona se kod nas koristi gotovo za sve, od lijeka, sredstva za masaže, začina, a čak se od nje prave i paste za zube. Svjestan sam kako svijet gleda na koku, kroz prizmu droge, ovisnosti i kriminala, ali prihvatite i vi da Bolivijci koji žive s njom već tisućama godina imaju drugačiji stav".

"Poruka mojih skulptura jest 'Čuvati prirodu znači čuvati samoga sebe'",

Na kraju vratimo se na ono najbitnije, skulpture koje izrađuješ...

"Dakle, zamisao mi je bila izraditi tri interaktivne skulpture na nekih petstotinjak metara kvadratnih na Marjanu, nedaleko od zoološkog vrta. U gradskom uredu ideju su odmah prihvatili, obećavši mi pomoć "Parkova i nasada". Ovi su me opskrbili deblima borova i posao je započeo. Prvo je trebalo debla odvojiti od kore. Bio je mukotrpan posao, pogotovo jer i nisam baš cijelo vrijeme imao puno asistenata. Krajeve ogoljenih debala zapalili smo i premazali katranom da ne bi istrunili u zemlji, zakopali smo one nosive i na njih prema mojim nacrtima počeli slagati debla. Sada kada su konstrukcije složene, moramo ih dobro izbrusiti pa prelakirati. Kao finale na krajeve debla postavit ćemo željezne konstrukcije, preduvjet interaktivnosti. Kraj svake skulpture stajat će objašnjenje kako se igra. Ova središnja skulptura predstavlja leptira, a ove dvije velike sa strane još nisam prokljuvio", zamišljeno će.

"Hvala svima koji su pomogli, a svi Splićani su pozvani na otvorenje za dan Marjana"

"Poruka mojih skulptura jest "Čuvati prirodu znači čuvati samoga sebe", a njihova zadaća je poticanje kreativnosti u ljudima te ponovno okupljanje obitelji na jednom ovako lijepom mjestu kao što je Marjan. Skulpture izrađujem dobrovoljno, bez ikakvog honorara, čisto za dobrobit ljudi, a srećom nailazim na dobre ljude koji mi pomažu u realizaciji. Ipak, postoji osoba, koju ne bi imenovao, a koja mi je dužna pomoći s obzirom na poziciju na kojoj je, a to ne čini. No na stranu s tim, moje interaktivne skulpture namijenjene su svim uzrastima ljudi, a čak imaju i pristup za invalide.

Znate, ljudi koje srećem oduševljeni su idejom i potiču me svakodnevno. Iskreno volio bih u svakom gradu u Hrvatskoj izraditi slične skulpture i vratiti ljude na mjesta kao što je Marjan. Na koncu, želio bih se zahvaliti osobama iz Javne ustanove Park šume Marjan i svim dobrovoljcima koji su mi pomagali i još uvijek pomažu. Zahvaljujući njima, grad Split i Hrvatska dobit će jedinstvene interaktivne skulpture na svijetu. Otvorenje ovih skulptura planira se za dan Marjana, početkom svibnja. Namjeravam tada napraviti nekakvo natjecanje gdje će ljudi u određenom vremenu moći odmjeriti svoju sposobnost i snalažljivost. Svi su pozvani, Splićani vratite se na Marjan!"