Foto: Wikimedia Commons

IMPRESIVAN i velik tornjak uglavnom ne ostavlja ljude ravnodušnima. Radi se o planinskom ovčarskom psu koji je stoljećima služio čovjeku u obrani stada od zvijeri kao što su vuk i medvjed.

Iako povijesni tragovi o tornjaku sežu sve do 11. stoljeća, Međunarodni kinološki savez priznao ga je kao autohtonu vrstu u Hrvatskoj i BiH tek 2006. godine.

Tornjak se intenzivno počeo uzgajati 70-ih godina 20. stoljeća, a u Hrvatskoj mu se posebna pozornost pridaje nakon osamostaljenja, pa je uključen i u program zaštite stada od vukova.

Visok je od 60 do 75 centimetara, a dlaka mu je raznobojna, iako pretežno bijela, i srednje dugačka, osim na repu koji je obrastao dugom, gustom dlakom. Brzo rastu i dosegnu težinu od 40 do 60 kilograma.

Izvrstan čuvar i plivač

Možemo ga naći na području Zagore, Hercegovine i zapadne Bosne, planinama kao što su Dinara, Svilaja, Moseć, Kozjak, Golij, Cincar i Kupres, odakle se proširio do Like, Grobničkog polja iznad Rijeke i u ravničarske područjima Hrvatske. Danas se prvenstveno koristi kao pas čuvar, osobni pratilac i kućni ljubimac.

Dvije su teorije o podrijetlu ove pasmine. Prema prvoj se vjeruje da je potomak tibetanskog mastifa, tj. tibetanske doge koja je s Himalaja došla kao pratitelj karavana koje su prolazile jantarskim putem. Prema i drugoj i prihvaćenijoj teoriji, svi pastirski psi dolaze s područja drevne Mezopotamije, odakle su došli tijekom migracija nomadskih ovčara prije oko sedam tisuća godina.

Radi se o vrlo izdržljivom i žilavom psu naviknutom na vanjske uvjete koji vrlo smjelo brani vlasnike, obitelj ili stado od zvijeri i nepoznatih ljudi. Poznat je kao odličan čuvar stada kojemu se vuk najčešće ne želi ni približiti. Zanimljiva je činjenica da je izvrstan plivač jer između prstiju ima razvijene kožice koje su, kako se vjeruje, nastale zbog hodanja po snijegu te mu služe kao krplje.