Indexovi novinari nigdje nikad ne jedu besplatno. Platimo svoja jela, ne predstavimo se da smo novinari i pišemo točno što mislimo.

Na zagrebačkoj Trešnjevci, u prostoru u kojem je godinama poslovao kultni restoran Blato, ovog proljeća otvoren je Mojo Rojo, tapas bar posvećen španjolskoj kuhinji. Nalazi se na Selskoj 54 i nakon pola godine rada - došlo je vrijeme da ga i mi posjetimo.

Galerija

Blato je bilo jedno od onih zagrebačkih mjesta koja neke generacije još pamte, recimo - moji roditelji. Tradicionalna atmosfera, riblja jela, velike porcije - ništa "fensi" ali usputno, uvijek tu - kultno. Prije okvirnih pola godine Blato je izašlo iz ovog prostora, a uselio se tapas bar - nešto potpuno drugačije. Umjesto klasičnog restorana u kojem svatko naručuje svoj veliki tanjur, ovdje se naglasak stavlja na manje porcije, dijeljenje hrane i isprobavanje različitih okusa.

Lokal otvorila dva studenta

Naravno, interijer se sasvim promijenio. Umjesto atmosfere starog zagrebačkog restorana, Mojo Rojo ima interijer koji više podsjeća na neki mali, suvremeni lokal u Barceloni. Zidovi su u toplim narančastim i zelenim tonovima, tu su šarene slike, okrugla ogledala, viseće lampe i dosta zelenila. Jednostavno, a živopisno, ugodno i meni čak inspirirajuće za uređenje vlastitog doma. Nema puno namještaja ni nepotrebnih detalja, ali boje i rasvjeta daju mu karakter.

Iza Mojo Roja stoje dvojica prijatelja i studenata, Dražen Martić i Tomislav Marenić, koji studiraju pravo i strojarstvo. Iako su još studenti, već imaju iskustva u ugostiteljstvu, a ovog proljeća odlučili su otvoriti vlastiti tapas bar. Prostor nekadašnjeg Blata preuzeli su početkom ožujka i uredili ga u manje od dva mjeseca, pa su prve goste dočekali krajem travnja.

Mojo Rojo već je privukao pažnju gostiju, a na Googleu ima ocjenu 4,9. Nas je posebno zanimalo kako funkcionira njihova nova ponuda za ručak, koja je zamišljena kao malo drugačija alternativa klasičnim gablecima.

Što je zapravo tapas bar?

Tapas su mali zalogaji i jela koja su važan dio španjolske gastronomske kulture. Mogu biti vrlo jednostavni, poput maslina, sira ili kruha s rajčicom, ali i nešto konkretniji, poput kroketa, prženih paprika, morskih plodova ili mesa u umaku.

Ideja nije nužno sjesti, naručiti glavno jelo i pojesti ga od početka do kraja. Tapas bar zamišljen je kao mjesto druženja, gdje se na stol naruči nekoliko tanjurića, svi probaju pomalo, komentiraju što im se sviđa i usput popiju čašu vina ili neko drugo piće. Ako ste još gladni, naručite nešto novo.

Meni se ovakav način jedenja posebno sviđa. Volim kada je ispred mene više malih tanjura i kada svaki donosi nešto drukčije. Više se ne radi samo o ručku ili večeri, nego cijelom iskustvu druženja, dinamike, razgovora, otkrivanja novih okusa, "probaj moje" - "sad ti probaj moje"... 

Mojo Rojo ima i klasičnu ponudu za dijeljenje. Na jelovniku su, primjerice, španjolski pršut jamón ibérico, kroketi, empanade, gambori, dagnje i različite vrste kruha s dodacima. Tu je i paella, poznato španjolsko jelo od riže koje potječe iz Valencije. Riža se priprema u širokoj, plitkoj posudi, najčešće sa šafranom, a ovisno o verziji dodaju se piletina, morski plodovi ili njihova kombinacija.

Paella s piletinom košta 25 eura, ona s morskim plodovima 27, a miješana 26 eura. Sve tri pripremaju se za dvije osobe.

Novi jelovnik za brzi ručak - tri menija od 11 do 16 eura

Kada smo sjeli, pitali smo za jelovnik, a konobar nam je objasnio da su nedavno uveli posebnu ponudu za ručak. Njihov veliki, opširni jelovnik i dalje je dostupan, ali ovaj novi namijenjen je ljudima koji dolaze na gablec, možda imaju ograničeno vrijeme i ne žele dugo proučavati što naručiti. Ideja im je, kako kažu, da za cijenu prosječnog zagrebačkog gableca gostu ponude nešto malo drugačije. Ručak nude od utorka do petka, od 11 do 16 sati, a na izbor su tri menija.

Menu 1 košta 16 eura i uključuje tri jela. Pimientos rellenos de bacalao su paprike punjene kremom od bakalara, poslužene uz mojo rojo, vlasac i zeleno ulje. Zatim dolazi pulpo con puré de romero, odnosno hobotnica na pireu s ružmarinom, uz ulje od pečene paprike i gel od marelice. Treće jelo su costillas de maíz, klipovi kukuruza narezani na rebra, prženi i začinjeni.

Menu 2 košta 13 eura i također se sastoji od tri jela. Pollo asado con salsa de piña je pečena piletina s mojo rojem, chimichurrijem i ananasom. Uz nju dolaze patatas bravas, krumpirići s umakom od sobrassade i aiolijem, te ensalada de hinojo, salata od tanko rezanog komorača, naranče i dressinga od pečenog limuna.

Vegetarijanski meni košta 11 eura. U njemu su gazpacho de guindas, hladna juha od višanja sa zelenim uljem i fetom, zatim ajo blanco, hladna krema od badema s mahunama, ukiseljenim grožđem i pangrattatom, odnosno hrskavim krušnim mrvicama. Treće jelo je remolacha, kombinacija cikle, kozjeg sira, badema i meda.

Uz ove menije na velikom jelovniku nude i španjolske plate. Plata Mojo Rojo sa sobrasadom, chorizom, pršutom serrano, manchego sirom, maslinama i cherry rajčicama košta 22 eura, a sam jamón ibérico 29 eura. Za selekciju španjolskih sireva treba izdvojiti 15 eura.

Od manjih jela tu su, primjerice, empanade punjene šampinjonima i sirom za 5.70 eura, one s junećim mesom za 6.70, gambori s češnjakom i peršinom za 7.90, dagnje za 6.90 te pržene papričice pimientos de padrón za 6 eura. Patatas bravas koštaju 4 eura, kroketi sa šunkom 4.50, a oni sa sirom 4 eura. Imaju i hrskavu pancetu, kukuruz, razne vrste tostiranog kruha te nekoliko većih mesnih jela.

Za desert nude churrose s Nutellom za 5.80 eura, baskijski cheesecake s marmeladom od jagode za 6 eura i krušku kuhanu u crnom vinu sa sladoledom od vanilije za 7 eura. Mi smo odlučili uzeti oba mesno-riblja menija, dakle onaj od 16 i onaj od 13 eura, kako bismo probali što više različitih stvari.

Šest malih jela, puno različitih okusa i jedan baš zabavan ručak

Za početak smo ipak naručili nešto iz redovne ponude, pan con tomate y jamón serrano, tostirani kruh s rajčicom i španjolskim pršutom, koji košta 6.30 eura.

Kruh je bio odličan. Hrskav, dobro prepržen i lijepo namašćen, a okusom i teksturom pomalo me podsjetio na onu dobru, masnu lepinju koju dobijete uz ćevape. Preko njega bila je raspoređena svježa, rekla bih usitnjena ili blendana rajčica, s vrlo malo začina.

Posebno mi se svidjelo što rajčica nije imala onaj težak, sladak okus prezrelog ploda. Bila je hladna, svježa, blago kiselkasta i jako osvježavajuća. Jednostavno jelo, ali upravo takva znaju biti najbolja kada su sastojci dobri.

Iz pilećeg menija stigao je pečeni zabatak, poslužen u maloj keramičkoj posudi na intenzivno crvenom umaku, s komadićima ananasa, začinskim biljem i zapečenom polovicom limete. Već je izgledom bio zanimljiv jer se na jednom tanjuru susreću slatki, kiseli i slani okusi.

Crveni umak bio je mojo rojo, umak karakterističan za Kanarske otoke, koji se najčešće priprema od crvene paprike, češnjaka, ulja, octa i začina. Uz njega je bio i chimichurri, aromatičan umak od začinskog bilja, češnjaka, ulja i kiseline, poznat ponajprije iz argentinske kuhinje.

Svidjelo mi se to igranje okusima, posebno kombinacija ananasa i piletine. Slatkoća voća, svježina začinskog bilja i crveni umak čine puno zanimljiviju priču od običnog pečenog zabatka. Uz piletinu su stigli i krumpirići, narezani na kockice i savršeno hrskavi. Izvana lijepo zapečeni, a iznutra mekani. Jedno od onih jela koja nestanu sa stola gotovo neprimjetno.

Treća komponenta pilećeg menija bila je salata od tanko rezanog komorača s komadićima naranče i dressingom od pečenog limuna. Lagana, svježa i pomalo neobična. Opet ta kombinacija povrća i voća, koja mi se kroz cijeli ručak baš sviđala. Iz drugog menija prvo su stigle paprike punjene kremom od bakalara. Dva lijepa, crvena komada ležala su na narančastom umaku, uz malo zelenog ulja i vlasca.

Okusom su me iznenađujuće podsjetile na sushi. Ne toliko zbog samih sastojaka, koliko zbog osjećaja pri jelu. Sve je bilo lagano, nježno, svježe i vrlo skladno. Krema od bakalara nije bila teška, a paprika je dala taman dovoljno karaktera. Baš ukusno.

Zatim je stigla hobotnica na pireu s ružmarinom, koja mi je bila jedno od najboljih jela ručka. Hobotnica je bila zapečena, izvana lijepo potamnjela, a potpuno mekana. Pire me teksturom pomalo podsjećao na palentu, ali bio je nježniji i vrlo aromatičan, s lijepo izraženim ružmarinom. Uz ulje od pečene paprike i gel od marelice cijela kombinacija imala je puno više slojeva nego što biste očekivali od tako malog tanjura.

Za kraj tog menija stigla su kukuruzna rebra, odnosno komadi klipa kukuruza rezani po dužini, tako da oblikom podsjećaju na mala rebarca. Bila su hrskava, lijepo začinjena i odlična za grickanje. Koliko sam shvatila iz razgovora s konobarom, u pripremi se koristi i chimichurri, što objašnjava aromatičnu, biljnu notu.

Hrana = druženje

U ovom mi se konceptu najviše sviđa taj zabavni dio - različiti tanjurići, različite mogućnosti, spajanje okusa... Umjesto uobičajene kulture jednog obilnog tanjura, ručati ili večerati se može i ovako.

Negdje je dominirala svježina, negdje hrskavost, negdje začinsko bilje, a negdje zanimljiva kombinacija slatkog i slanog. Posebno mi je zanimljivo kako se u njihovim jelima koriste voćni okusi. Ananas uz piletinu, naranča uz komorač, marelica uz hobotnicu. Ništa od toga ne djeluje kao dodatak samo radi efekta, nego ima svoju ravnopravnu ulogu u jelu.

A ako ne znate što je što, slobodno pitajte konobare. Mi smo ih nekoliko puta tražili objašnjenje i svaki put su nam rado ispričali što se nalazi na tanjuru i kako je pripremljeno. Za 29 eura, koliko zajedno koštaju dva "gablec" menija, probali smo šest različitih jela. Uz predjelo s kruhom i pršutom dobili smo baš lijep presjek njihove kuhinje.

Nama je ovo bio baš zabavan ručak. Hrana je bila ukusna, lagana i zanimljiva, a atmosfera dovoljno opuštena da poželimo ostati još malo. I baš mi je drago što je prostor nekadašnjeg Blata dobio sasvim novu priču.