DOMOVINSKI rat, kao i svaki rat, izvukao je ono najbolje i ono najgore iz čovjeka. Tako je to razdoblje hrvatske povijesti prepuno epizoda s kojima će se buduće generacije imati itekako ponositi, ali i epizoda kojih će se isto tako imati itekako razloga sramiti.

To se prvenstveno odnosi ne toliko na činjenicu da su pod krinkom plemenitog obrambenog rata počinjena brojna neljudska zlodjela nad osobama čiji je jedini grijeh bila "pogrešna" nacionalnost ili "pogrešna" uniforma, koliko na činjenicu da je hrvatska javnost suočena s time predugo gurala glavu u pijesak.

Još žalosnija činjenica je da je to sljepilo potrajalo čak i davno nakon što je završio rat, odnosno prestala sva možebitna propagandna, vanjskopolitička, emocionalna i neka druga opravdanja za inzistiranje na tome da nema nikakve tamne mrlje na onome što se naziva "najsvjetlijim" razdobljem hrvatske povijesti. Takvo sljepilo - u većoj ili manjoj mjeri - traje i danas, te se može vidjeti u pojedinim reakcijama na svaki pokušaj koliko-toliko kritičnog, objektivnog ili barem neostrašćenog preispitivanja službenih "istina" o onome što se događalo između 1991. i 1995. godine.

Iz nekih od njih bi se mogao steći dojam da Domovinski rat kao da nikada nije završio, odnosno kao da je trećina Hrvatske još uvijek pod okupacijom, gradovi pod zračnim i općim uzbunama, a svaki pokušaj da se kritički promišlja i govori o hrvatskoj stvarnosti ili veleizdaja ili barem pomaganje neprijatelju.

Takvom stavu, za kojega nijedan zdravomisleći čovjek u Hrvatskoj više ne može pronaći suvislo opravdanje, dosta je pridonio oportunistički, kalkulantski i često kukavički stav onog dijela hrvatske medijske i političke scene koja se voli nazivati "europskom", "naprednom", odnosno alternativom mračnom nacionalizmu 1990-ih.

Kada su njeni predstavnici imali prilike o svemu tome dati neki čvrst stav ili barem pokušati pokrenuti čišćenje Augijevih štala hrvatske prošlosti, pokazali su veliku domišljatost u pronalaženju razloga zašto to ne činiti. To je možda i razlog zašto se Hrvatska televizija - koju mnogi vole opisivati kao jedan od "najeuropskijih" medija u Hrvatskoj - tek prošlog tjedna udostojila započeti emitiranje serije dokumentarnih filmova pod nazivom "Tragovi", posvećene tamnim i kontroverznim poglavljima bliske hrvatske prošlosti.

Prvi film iz serije, "Lora: svjedočanstva" Nenada Puhovskog posvećen zloglasnim događanjima u splitskom vojno-istražnom centru 1992. godine i njegovom farsičnom pravosudnom epilogu, već prije samog emitiranja je izazvao prosvjede braniteljskih udruga i desničarskih političara.

Film, koji je nadugo i naširoko reklamiran kao HRT-ova medijska senzacija - usprkos tome što je star dvije godine i već prije prikazivan na lokalnim televizijama u Hrvatskoj - na kraju ipak nije predstavljao ikakav epohalni događaj. Dijelom je to posljedica zlosretne koincidencije sa haškom presudom o genocidu u BiH, ali ipak najveću odgovornost snosi voditelj Aleksandar Stanković čiji se izbor gostiju i vođenje diskusije više može okarakterizirati kao "ziheraški" pokušaj da se unaprijed otupe kritike samog prikazivanja filma nego pokušaj da se uistinu kritički progovori kako o filmu, kako i o događajima koji su njegov povod.

Film Nenada Puhovskog je, dakako, trebao biti prikazan na HRT-u, i o njemu se trebalo govoriti na kritičan način. Međutim, o nikakvoj kritičkoj diskusiji nije moglo biti riječi, jer je umjesto stručnosti u izboru gostiju prevladavao politički kriterij, odnosno nastojanje da se samo emitiranje fillma "Lora: svjedočanstva" kompenzira "državotvornošću" komentatora. Tako su glavnom "junaku" filma - sucu Lozini - društvo pravili Zdravko Tomac, Josip Jović i Mile Dedaković "Jastreb", dok su prema njima bili suprotstavljeni autori filma Puhovski i Pero Jurišin.

Stanković je napravio još veću grešku kada je u studio pozvao dvojicu bivših vojnika JNA iz Srbije koji su bili žrtve zlostavljanja u Lori. To je odmah proizvelo nepotrebnu napetost i povišen ton, pa se umjesto o konkretnim zločinima počelo govoriti o nekakvom širem političko-povijesnom kontekstu, te je rasprava degenerirala u predvidljivo prepucavanje na etničkoj i ideološkoj osnovi.

U emisiji, isto kao i u samom dokumentarnom filmu, su zato mnoga važna pitanja ostala neodgovorena. Jedno od njih je ipak ostalo odgovoreno - ono koje se tiče spremnosti hrvatske javnosti da se suoči sa svojom prošlošću. Taj odgovor je negativan, a to što haške presude i izjave nekih dalekoistočnih premijera sugeriraju da u tome Hrvatska nije usamljena nije razlog za ikakav ponos.

R.R.
Foto: Film.hr