DOK SE GLEDATELJI imaju razloga žaliti zbog toga što se "Otvoreno" emitira kasno, gosti te emisije mogu biti više nego zahvalni što je HRT tu emisiju dnevnopolitičkih aktualnosti smjestila u termin primjeren filmovima za odrasle. Tako mnogi pripadnici hrvatskog političkog, ekonomskog, kulturnog i akademskog establishmenta mogu prilično opušteno valjati svakojake "bisere" i ne brinuti se da će ih tada već umorni i uspavani hrvatski plebs sljedeće jutro dočekati s pitanjem "žive li oni na istom planetu kao i mi".

Manje-više je sve u redu

Dojam o "alienima" koji žive u nekom paralelnom univerzumu je, pak, bilo teže izbjeći svima onima koji su u srijedu navečer gledali vodeće hrvatske pravne stručnjake kako komentiraju nekoliko danas medijski aktualnih sudskih presuda, odnosno razglabaju o općem stanju kriminaliteta i kaznenog prava u Hrvatskoj. Poanta gotovo svih diskutanata je bila da je sve zapravo manje-više u redu, da pravosuđe djeluje po zakonima koji su zakoni suvremeni i kvalitetni te da bi njihovo mijenjanje nanijelo više štete nego koristi.

Najkarakterističnija je bila izjava profesorice Ksenije Turković koja je branila praksu koja hrvatskoj javnosti već godinama najviše bode oči - smiješno male sudske kazne počiniteljima najgorih zločina. Prema njenim riječima blage kazne su opravdane, jer Hrvatska "prema statistikama ionako ima malu stopu kriminaliteta".

Profesorica za tu izjavu može pronaći osnovu u brojkama iz službenih statistika koje proturječe dojmu koji su stvorili krvoločni i senzacija gladni hrvatski mediji. Može se pretpostaviti da se Hrvati danas siluju, pljačkaju i ubijaju u otprilike istim ili neznatno višim razmjerima kao i u doba kada se jugoslavenska komunistička vlast hvalila kako su njeni građani sigurniji nego na opakim ulicama "trulog Zapada".

Pomodne alternative

Međutim, ako je stopa kriminaliteta niska, zašto ne bi bila još manja? Mali broj zločina sa sobom podrazumijeva mali broj kriminalaca. Njih bi - uz novu i oštriju kaznenu politiku - bilo relativno jednostavno natjerati da u ćelijama broje godine i desetljeća umjesto kao što danas broje mjesece te bi imali manje prilika da na ulicama ponavljaju svoja zlodjela.

Na takve prijedloge u Hrvatskoj automatski stiže mantra o preodgoju i socijalizaciji kriminalaca kao glavnom cilju kaznene politike, odnosno tvrdnja da represija i stroge kazne ništa ne rješavaju.

Umjesto toga se nude svakojake pomodne alternative kao što su uvjetne kazne, elektronski nadzor i "društveno koristan rad", a takav blagi pristup bi prijestupnike trebao daleko bolje uvjeriti da su pogriješili i da moraju okrenuti novu životnu stranicu od utamničenja koja će ih trajno ogorčiti i otuđiti od društva. Kao krajnji argument se navode da je takva praksa u skladu "s europskim vrijednostima, standardima i trendovima", odnosno humanim načelima koja Hrvatska nastoji ispuniti.

Preskupi zatvorenici

Međutim, ako se dominacija kaznenopravne škole Majke Tereze na hrvatskim sudovima nastoji opravdati sličnim standardima u zapadnim državama koje bi Hrvatskoj trebale biti uzor, moglo bi se zaključiti kako iza nje ne stoji nikakva prosvjećenost i humanizam nego bešćutne ekonomske računice. Strpati čovjeka iza rešetaka na nekoliko desetljeća, odnosno cijeli život, zahtijeva enormnu količinu novca - zatvorenika treba hraniti, odjenuti, brinuti o njegovom zdravlju, te plaćati specijalno obučene čuvare - a taj novac se nikada ne vraća.

Mnoge su države došle do zaključka da je takva cijena previsoka, odnosno manja od cijene uništene imovine, liječenja i pogreba žrtava kriminala. Jednostavno se više isplati kriminalce držati na ulici jer je šteta koju čine građanima uvijek manja od novca koji bi mnogi umjesto na zatvorske ćelije mnogi više voljeli trošiti na nogometne klubove, rukometne dvorane, mostove "za nigdje" ili akademske stipendije podobnima.

Dodajmo svemu tome uobičajenu hrvatsku korupciju, nesposobnost, licemjerje i sklonost liniji manjeg otpora, pa je razumljivo zašto su se u Hrvatskoj po pitanju kaznenog prava i kriminala stvorili paralelni univerzumi, odnosno jaz između onih koji imaju razloga vjerovati da žive u pravosudno-policijskoj utopiji i onih koji svaki dan strahuju da će poslužiti kao statistika o "niskoj stopi kriminaliteta".

Dragan Antulov

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr