ITALIJA je još jednom potvrdila izreku koja se pripisuje Henryju Kissingeru, a prema kojoj je politička zbivanja u njoj nemoguće predvidjeti još od vremena Rimskog Carstva. Isti onaj izborni sustav koji je samo prije dvije godine doveo do najtješnje moguće pobjede za ljevicu i paralize vlasti, sada je rezultirao solidnom većinom za desnicu i masovnim čišćenjem parlamenta od strančica. A Silvio Berlusconi se od raznoraznim aferama kompromitiranog, umornog, potrošenog i otpisanog starca ponovno pretvorio u spasitelja koji će Italiju izvući iz ekonomske kaše koju je velikim dijelom i sam skuhao.

Zanimljiv detalj izbora u Italiji je donedavno nezamisliva činjenica da u tamošnjem parlamentu više neće biti stranke koja sadrži izraz "komunistička" u nazivu te srp i čekić u grbu. Nestanak komunista iz mainstreama talijanske politike, čiji su prilično važan dio bili više od šest desetljeća, bez svake sumnje će izazvati oduševljenje kod desno i "euroatlantski" pravovjernih komentatora s ove strane Jadrana. Time je plašenje birača komunističkom babarogom u Hrvatskoj steklo "europejski" legitimitet, a hladni je rat - čijim sudionikom Hrvatska želi postati dva desetljeća nakon njegovog završetka - završio jednu od svojih simboličkih bitaka.

S druge strane, pogrešno bi bilo priču koju su u nedjelju i ponedjeljak ispričali talijanski birači gledati isključivo kroz gorkom sudbinu KP Italije, koja uostalom već duže vrijeme ne postoji u svom starom, ideološki pravovjernom obliku, pa čak ni u jednom komadu. Likovanje nad nestankom komunista iz talijanskog parlamenta ima isto toliko smisla koliko je prije petnaestak godina imalo smisla ridanje zbog nestanka njihovih višedesetljetnih suparnika demokršćana koji su se također raspali na niz uglavnom marginalnih strančica.

Veltroniju ni Obama nije pomogao

Prema njoj, isti oni povijesni procesi i trendovi koji su komunizam bacili u ropotarnicu povijesti nešto će slično učiniti i njegovim "lite" varijantama, odnosno europskom socijalizmu i socijaldemokraciji.

Berlusconijev trijumf, naime, nije predstavljao samo pobjedu desnice koliko i potpuni debakl ljevice, i to u gotovo svim njenim oblicima - bilo tradicionalnim, bilo onim modernim. Tako je sama koalicija "Duga" u kojoj su bili nereformirani komunisti je zadržavala daleko više "cool" i 21. stoljeću primjerenije Zelene.

Još veći poraz od radikalne ljevice - barem ako se u obzir uzmu uložene ambicije s onim što je ostvareno - je pretrpjela umjerena i "centrumaška" ljevica na čelu s Walterom Veltronijem čije su glavne uzdanice bili reformirani komunisti i lijevo orijentirani demokršćani. Bijeg od ideološke prošlosti je simboliziran u stvaranju velike post-ideološke stranke koja je trebala biti što sličnija američkoj Demokratskoj stranci, a Veltroni je čak "posudio" i izborni slogan od Baracka Obame te bezdušno odbacio nekadašnje koalicijske partnere iz radikalne ljevice. Sebe je predstavljao kao simbola promjene, nastojeći se distancirati od svog prethodnika Prodija, jednako tako potrošenog kao i Berlusconi.

Kriza europske ljevice

Međutim, usprkos svega toga, Berlusconi je tu "novu snagu" potukao, i to isto onako uvjerljivo kao što je Sarkozy potukao Segolene Royal, i kao što će najvjerojatnije britanski konzervativci za dvije do tri godine potući Brownove laburiste. Ovi su izbori pokazali kako je europska ljevica - bez obzira u kakvom izdanju bila - u dubokoj krizi te joj čast spašavaju jedino Zapatero i njegovi španjolski socijalisti. Kao što je autor ovih redaka predvidio prije nepunih godinu dana, u Hrvatskoj se SDP danas može tješiti da je njegov fijasko bio samo vjerno praćenje europskih trendova.

Razlozi zbog kojih je europska ljevica u krizi se tiču prije svega potrošenosti ideologija temeljenih na društveno-ekonomskim modelima 19. i 20. stoljeća. U post-industrijskim društvima Europe više nema tradicionalne radničke klase koja bi predstavljala kompaktnu i prirodnu biračku bazu za socijaliste i komuniste, a pod udarom neoliberalizma i globalizacije neumitno nestaje i "država blagostanja" koja je donedavno bila raison d'etre socijaldemokracije. Birače sve manje zanimaju pojmovi "lijevo" i "desno" ili  koje je boje mačka, nego ih više zanimaju konkretna pitanja i da li ta "mačka" lovi "miševe".

Hrvatska postala Zapad

Bez obzira na optužbe za rasizam i "političku nekorektnost", ti isti ligaši su osvajali glasove na danas već post-industrijskom sjeveru Italije, među nekadašnjim komunističkim uporištima.

Takvom post-ideološkom svrstavanju su bitno doprinijeli i bezličnost i ispraznost dvije glavne suprotstavljene opcije, kao i to da su imale gotovo identične ekonomske programe, tjerajući birače da se opredjeljuju na temelju nekih post-političkih kriterija. U svemu tome najviše upada u oči kako je talijanska izborna drama u mnogim detaljima slična onoj koja se u studenom prošle godine zbila s ove strane Jadrana. Gledajući Italiju nakon ovih izbora, može se steći dojam kako je Hrvatska postala Zapad.

Dragan Antulov
Foto: AFP/K.H.

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr