BLIŽI se 15. priredba hrvatske MMA promocije FNC, koja će se 30. ožujka održati u Ljubljani, a njena glavna zvijezda bit će 38-godišnji domaći teškaš Miran Fabjan (3-2), kojem će se suprotstaviti 26-godišnji vinkovački nokauter Mario Žgela (7-2). No Fabjanov omjer vara, riječ je o prekaljenom borcu s 80 mečeva u kikboksu, a jedina dva poraza u MMA-u pamti iz mladih dana, kad mu je to bio izlet u nepoznato.
Uostalom, kako sam kaže, ta dva poraza doživio je Miran Fabjan. Sad ga regija zna pod imenom Slo Rocky i otkako se prošle godine vratio u kavez, niže pobjede i pritom kvari planove organizatora pobjeđujući domaće borce u main eventu.
To se posebno odnosi na posljednju FNC-ovu priredbu prošlog prosinca u Sarajevu, kad je nokautirao domaćeg borca Tomislava Spahovića i osvojio srca fanova ovog sporta iz cijele regije. Jer nije toliko bitno što je pobijedio Spahovića nego kako je to napravio.
Prvo je u trash-talku prije meča najavio što će napraviti, a onda to i učinio, ponašajući se u kavezu poput tipičnog negativca iz filmova Jean-Claudea Van Dammea. Smijao se protivniku, spuštao ruke i stavljao ih na kuk, glumio teturanje kao da ga je uzdrmao udarac, rušio Spahovića pa ga čekao da ustane umjesto da ga dokrajči...
Potpuno se poigravao s protivnikom, gledatelji u Zetri u trećoj rundi pratili su borilačku verziju Harlem Globetrottersa i Washington Generalsa dok sudac konačno nije prekinuo Spahovićevu agoniju. Slo Rocky je napravio rijetko viđen šou, ostvario pobjedu u debiju u FNC-u, a regija je preko noći dobila borilačku superzvijezdu.
S 38 godina Fabjan uživa u regionalnoj popularnosti puno prizemnije nego što je to činio kad je prije 15-ak godina postajao borilačka zvijezda u Sloveniji. Imao je mračnih razdoblja u životu, problema s drogom, s policijom, a u jednoj svađi sa suprugom je izgubio živce i ošamario je te završio u zatvoru. Taj trenutak slabosti mu je, kaže, uništio život jer to nije zaslužila, ali sad je s (već bivšom) suprugom u dobrim odnosima.
U slovenskom centralnom zatvoru mu je, kaže, "bilo top" te je usporedio boravak tamo s dječjim vrtićem. No ni zatvor ga nije odvratio od droge, a spas je pronašao u religiji, točnije u islamu. U razgovoru za Index otvoreno je pričao o mračnim razdobljima života, o vjeri, o novonastaloj popularnosti, o svom ponašanju u kavezu, o radu sa Zelgom Galešićem u Puli, o nadolazećoj borbi sa Žgelom, ali i potencijalnim boksačkim okršajima protiv Alena Babića ili Filipa Hrgovića.
Otkud nadimak Slo Rocky? Ti si ga smislio ili mediji, fanovi?
Pobijedio sam na nekom turniru u Sloveniji 2009. godine, i poslije meča, kad sam uzeo pojas, trener me podigao, a ja sam raširio ruke pa je bio sličan prizor kao u pravom Rockyju. Sljedećeg dana su me sve slovenske novine prozvale Slovenskim Rockyjem i od tada stoji taj nadimak. Dakle, nije došao od mene nego od novinara, došao je spontano, mislio sam da mi dobro stoji i da se dobro uklopio u moju priču. Sad već puno ljudi zna za Slovenskog Rockyja.
Posebno u zadnjih nekoliko mjeseci, nakon pobjede nad Spahovićem u Sarajevu. Pričaj malo o tom meču i onom što je prethodilo. Postao si hit već na presici, a onda sve potvrdio u kavezu.
Zvali su me iz FNC-a dan nakon što sam pobijedio u meču u Sloveniji i pitali me bih li odradio meč sa Spahovićem. Rekao sam im da popričaju sa Zelgom, ali on je odbio jer je bilo samo šest tjedana između mečeva. Ja sam zamolio Zelga da ipak pristane, a on je razmislio i rekao mi: "Ako baš želiš, onda idemo pobijediti."
Pripremao me, uložio svu energiju u mene, cijeli klub je radio sa mnom, spremio sam se odlično, nikakvih ozljeda nisam imao, bio sam fokusiran... Bio sam potpuno siguran da ću pobijediti, gledao sam neke njegove mečeve, znao sam da se osam godina ne bori, ali ni ja se nisam borio zadnje četiri godine, do lani.
Nije to tako strašno kako ljudi pričaju. Ako si borac, uvijek si borac. Ja sam se nakon četiri godine borio s prvim izazivačem Oktagona Tadejem Dajčmanom pa sam ga nokautirao za 45 sekundi. "Ring rust" je više u glavi.
Sam meč, desilo se što se desilo, nekad se sve poklopi kako treba, malo ludila, malo srca, malo želje, malo uživanja u publici, složila se takva priča da meč bude stvarno fenomenalan. Koliko sam loše odradio stvari, koliko se nisam držao taktike, koliko sam u ludilu spuštao ruke, na kraju je ispalo super.
Samim ponašanjem u kavezu, spuštanjem ruku, smijanjem, omalovažavanjem protivnika, djelovao si kao negativac iz Van Dammeovih filmova. Otkud ta persona?
U "stojci" je razlika nevjerojatna, u stand-upu me ne može ni pipnuti. Ok, bolji je u bacanjima, ja to ni ne treniram jer nikad nikog neću bacati, samo obranu od bacanja. A u parteru smo tu negdje. Vidjeli ste da mi nije mogao probiti gard, a ja sam njemu radio štetu laktovima i imao sam sve pod kontrolom.
Meč se dogodi. Možeš ti napraviti game plan, ali stvari u kavezu se jednostavno dogode. Nešto me uhvatilo, nisam nikad prije to radio. Nisam to planirao, to se desi, ljudi su uživali i to je najbitnije. Regija je vidjela tko je Slovenski Rocky, ljudi su me zavoljeli i sad uživam u tome.
Koliko misliš da je taj gard doprinio oduševljenju publike u odnosu na ono što si pokazao u samoj borbi?
Bitna je cijela priča. Sad ne razgovaramo samo o borbi nego i o laktarenju s poda, samouvjerenosti, napadima, o cijelom stilu. Da sam samo pobijedio u prvoj rundi, bilo bi "ok, super, dobar si borac", ali ako stvoriš neku priču koju ljudi žele ponovno gledati, to ispadne puno bolje.
Sve što sam najavio na press-konferenciji, to sam i učinio. Čak i još bolje, sve se poklopilo. A moglo je lako otići i na drugu stranu. Spustio sam ruke, glupirao sam se, mogao sam dobiti jedan udarac, pasti na pod i danas bih bio najveći debil.
Ovaj sport je nezahvalan. Kad pobijediš, onda si najjači i svi te vole, a jedan poraz i nema te više nigdje. Trebaš znati gdje si, da te jedan poraz ne može vratiti natrag, a jedna pobjeda te ne može dignuti. Razumijem ovaj hajp, ali mislim da ga ne zaslužujem, pobijedio sam jednog borca, uživao 15 minuta u borbi i ljudima se to svidjelo.
Ali ja sam ostao tamo gdje jesam, idem ujutro u teretanu i slušam trenera, pomažem timskim kolegama i oni meni, pitam za savjet, šutim, radim i čekam sljedeću borbu.
Nakon borbe si dobio tisuće novih fanova na Instagramu. Koliko ti znači takav oblik popularnosti?
Neću lagati, kad vidim da mi je meč pogledalo 150.000 ljudi, intervju 110.000, to pokazuje da zanimaš ljude, ali ne mogu reći da me to ispunjava ili uzdiže. Treba ostati na zemlji i kad se slavi i kad se plače. Prije ili kasnije ću izgubiti, opet ću pobijediti, ali uvijek ću biti na zlatnoj sredini. Bitna je igra, put do borbe, a u samoj borbi može se dogoditi svašta.
Više od 20 godina si kikboksač, ali još prije 15-ak godina imao si dvije MMA borbe. Kako je do toga došlo?
Bio sam muay-thai borac, imao borbe, kad sam dobio ponudu za neki meč u kavezu. Nisam trenirao parter, samo sam otišao i borio se protiv Bojana Kosendara, prvu rundu sam uzeo, drugu sam izgubio, a suci su dali pobjedu njemu, ali to nije važno. Onda sam imao borbu s Truščekom, opet nisam trenirao parter, razbacao me i odmah završio polugom.
Tu je moja MMA priča završila s 0-2, ali mogu reći da Slovenski Rocky još nije izgubio meč u MMA-u. To je bio Miran Fabjan, kojeg nitko nije znao, to je bilo 2007., sad sam Slovenski Rocky i još nisam izgubio u MMA-u.
Kako ti je tekla karijera u kikboksu? Koje trenutke i mečeve najradije pamtiš?
Najradije se sjećam borbi u Trstu kad sam osvojio naslov europskog prvaka, definitivno mi je kruna karijere bila WFC, slovenska organizacija koja je bila u velikom uzletu, mislim da sam je i ja podigao, osvojio sam turnir i tada smo i organizacija i ja postali mainstream, od tada me ljudi u Sloveniji znaju.
Tako da, ovaj sadašnji hajp na cijelom Balkanu ja sam već 2009. imao u Sloveniji. Tada sam sve doživljavao drukčije, bilo me baš ponijelo. Bio sam mlad, imao 25 godina, a odjednom mi se javljaju sve djevojke, kreće ludilo...
Teško sam se nosio s time, ponijelo me, ali u ovoj dobi to ne doživljavam, čak ni ne odgovaram na poruke na Instagramu jer ih je previše. Tako da se sad i ispričavam svim fanovima koji mi pišu. Pročitam puno toga, ali ne stignem odgovoriti na sve.
Što te uopće privuklo borilačkom sportu?
Počeo sam jer sam htio biti jak, najjači, da ljudi vide da sam dobar borac. Točno to me vuklo kad sam imao 17 godina i, evo, sad sam tu. Dalje su me vukli izazovi. Dobiješ jedan meč pa želiš postati dobar lokalni borac, pa dobar regionalni borac, pa svjetski... Uvijek si stavljaš nove ciljeve i tako priča ide dalje.
Kad si počeo trenirati kod Zelga i zašto baš kod njega?
Negdje u svibnju ili lipnju prošle godine, pripremao sam se za meč u listopadu. Dobio sam ponudu iz MMA-a, Nejc Preložnik, glavni promotor slovenske organizacije Valhalla, dugo me ganjao. Pitao sam djecu, najmlađi sin (7) me nije vidio kako se borim, srednji (10) i stariji (17) su također htjeli da se borim, ali primarno je bilo da najmlađi ima uspomenu kako se tata bori.
Prihvatio sam lagan meč za oproštaj, ali se dva dana prije eventa ozlijedio protivnik u glavnoj borbi večeri i pitali su me da uskočim. Naravno, ja sam uskočio, nokautirao zvijezdu priredbe za 45 sekundi i ostalo je povijest.
A zašto kod Zelga? Bio sam u American Top Teamu negdje 2015. godine, napravio nekoliko treninga, znam se dugo s Draženom Forgačem i mislio sam opet u ATT. Ali poslovni partner mi je preporučio da idem kod Zelga jer bi on za moj stil borbe bio savršen trener. Javio sam mu se e-mailom, a on je odgovorio da sam im prijatelj i da sam uvijek dobrodošao.
Došao sam tamo i sparirao s Vitasovićem. Što mi je momak napravio, kako me bacao, strašno, nevjerojatno. Dobio sam batine, nisu me štedjeli i to je za mene bilo to. Takav sam čovjek. Ako su oni bolji od mene, znači da moram trenirati kao oni da dođem na njihov level. To sad radim, mislim da uspješno, i da ću to pokazati u narednim borbama.
Svi treneri imaju dobre strane, ali kod Zelga mi se sviđa energija koju unese u svaki trening i nikad nisam imao u karijeri čovjeka koji me toliko motivira u samom kutu. To je strašno, u kutu osjetiš tu energiju, taj adrenalin. Kad vidiš koliko je treneru stalo do tvoje pobjede, ne možeš ne dati sve od sebe.
Zna se da je dobar tehničar i taktičar, ali ta energija koju od njega dobivaš između rundi, koliko te digne, izdržljivost ti digne do neba i to mi je najdojmljivije kod njega, uz to što je vrhunski stručnjak.
Koliko si uz njega napredovao u obrani od bacanja i u parteru?
Sad ustajem svakome. Radim hrvanje kod Zelga s Vitasovićem, s kubanskim reprezentativcem Ramosom... Ako netko misli da će me lako baciti, neka razmisli još jednom. Ni sa Spahovićem nisam nijednom završio u parteru jer me pokušao baciti, samo kad sam ga ja pokušao udariti pa mi je uhvatio nogu.
Ima li nečeg čega se bojiš u kavezu?
Nema MMA borca koji se boji. Naravno da mi ne bi odgovaralo da me netko laktari u glavu, ništa što boli, ali ako se bojiš, nemaš što raditi u kavezu. Možda netko izgubi nadu u pobjedu, kao Spahović, ali meni se to ne može dogoditi, da izgubim nadu u pobjedu. Radije bih umro.
Znači, ne bi tapkao?
Ma dobro, naravno da ćeš tapkati ako ti netko lomi ruku. Na treninzima tapkam, a u borbi nikad nisam bio u takvoj poziciji. Nadam se da bih u toj situaciji tapkao, a ne da mi potrgaju koljeno ili lakat. Nadam se da nisam takav debil, nisam siguran da nisam, ali nadam se da ću tapkati ako ikad budem u toj situaciji.
Dio života proveo si u zatvoru. Kako je do toga došlo?
Bio sam u crnom periodu života, bilo je to 2016., imao sam kod kuće puno svađa, imao sam i neke tučnjave na ulici zbog kojih sam dobio dvije godine uvjetno. Onda sam imao fizički sukob sa ženom. Nije bilo nikakvih ozljeda, ali dovoljno da mi ukinu uvjetnu.
Išao sam u zatvor samo za vikend, ukupno dvije godine i 10 mjeseci. To je dio priče na koji ne mogu biti ponosan, ali se dogodilo. Nema opravdanja, ali ne možeš ih zanijekati. Danas imam normalan odnos s bivšom ženom, imao sam ga i prije, to je bilo samo jedanput. Žao mi je i sramim se toga.
Mislim da nisam nasilna osoba, ali dvaput se dogodilo. Nisam slomio niti jednu kost, nanio niti jednu tešku ozljedu, a dobio sam dvije godine i 10 mjeseci.
U kojoj fazi ti je tad bila karijera i kako je to utjecalo na nju?
Sukob sa ženom se dogodio baš dva tjedna prije meča s Hutnikom za europskog prvaka i taj meč sam, naravno, izgubio, jer ne možeš to tek tako izbrisati. Ne možeš to promijeniti, samo paziti da više nikad ne ponoviš istu pogrešku.
Kod nas se MMA često stigmatizira i ističe se kad takve stvari napravi borac. Koliko je to naškodilo tvom sportu, a koliko tebi kao borcu?
Meni je uništilo život. Ne zato što je dospjelo u medije nego zato što sam to napravio. Ali, da, kad neki MMA borac ubije nekog, svi pišu da je MMA borac, a kad nogometaš ubije nekog, nitko ne ističe da je nogometaš. A postotak kriminalaca u nogometu nije ništa manji nego u MMA-u ili atletici.
Da, ali drukčije je kad plivač ili šahist nekog istuče nego borac koji je utreniran za to i može biti stroj za ubijanje.
Još nisam čuo da je borac ubio nekog svojim udarcem. Ako nekog udarim kako su me učili, mogu ga ubiti. Ali kad nekom lupiš šamar, ne udariš kako su te učili. Ako te netko uhvati u polugu i slomi ti ruku, to je psihopat. A kad ti pukne živac pa opališ šamar, to je sasvim druga priča. Nisam upoznat ni s jednim slučajem da je MMA borac upotrijebio svoj repertoar vještina da bi prebio nekog na ulici. Za to nikad nisam čuo.
Nekad se ovakve situacije kao moja dogode, a onda ispadne strašna stvar jer se bavim borilačkim sportom. Ponekad je strašna stvar, ali ponekad onaj koji dobije šamar to i zasluži. Moja žena sigurno nije zaslužila, ali ona druga dvojica jesu. Da vratim vrijeme natrag, njih bih opet razbio, opet bih im opalio šamarčine i pokazao im gdje im je mjesto. A ono što sam napravio supruzi je sramotno, užasno i nikad se ne bi smjelo dogoditi.
A što se uopće dogodilo u prvom slučaju?
Neki čovjek je izašao iz zatvora i zvao moju ženu jer je imao neki problem sa mnom, a ja ga nisam ni znao. Došao sam, pitao ga 'šta je', on je nešto rekao, dobio dvije šamarčine i zvao policiju. I zbog te dvije šamarčine sam dobio godinu dana jer sam borac. To je sigurno pojačalo kaznu.
Gdje si služio kaznu i kakva su bila iskustva?
Meni je bilo top. Prvo sam služio u zatvoru u Novoj Gorici, išao sam tamo sam za vikend, a onda sam pao na testu za kokain, nakon čega su me prebacili u centralni zatvor s najvećim kriminalcima i ubojicama. A ja sam se proveo super i stekao neke prijatelje za cijeli život. Ima tamo baš pokvarenih ljudi, ali i puno dobrih ljudi koji su donijeli loše odluke.
Ja sam trenirao dvaput dnevno i baš mi je bilo lijepo s ljudima s kojima sam trenirao. Osam i pol mjeseci je brzo prošlo i bilo je dobro iskustvo za ići naprijed u životu. Iz svega pokušavam izvući nešto dobro, mislim da sam tako i iz zatvora, a ono loše sam ostavio tamo.
U filmovima često vidimo da u zatvoru moraš udariti najvećeg tipa da bi pokazao tko je gazda. Jesi li ti tako morao i, što je još važnije, je li tebe netko pokušao napasti?
Ma ne (smijeh). Ispričao mi je prijatelj priču kako je, prvog dana kad sam došao, predložio drugom da me idu "izvagati" kao novog tipa, a on mu je rekao: "Ej, nemoj njega, pa to ti je najbolji borac u Sloveniji." Stvarno nisam imao nikakva loša iskustva, nikakve tučnjave.
U tom je zatvoru kao u dječjem vrtiću. Ako netko nešto napravi, odmah netko izdruka, a onda za kaznu izgubiš pogodnosti. Zapravo, vidio sam više tučnjava u vrtiću nego u zatvoru. Tko god kaže da je u slovenskom centralnom zatvoru teško ili opasno, nije. Baš je k'o dječji vrtić.
U zatvoru si pronašao islam? Ili kasnije?
Kasnije. Imao sam težak period u životu, drogirao se, tražio sam spas u vjeri i predstavili su mi islam. Kad sam se počeo klanjati Alahu i živjeti po islamskim zakonima, sve me prošlo. Sad živim potpuno drukčiji život, bitna mi je obitelj i da smo zdravi, nije mi više bitno materijalno jer sve što prenosimo na drugi svijet su naša djela i ako su ona dobra, bit će nam dobro i na tom svijetu. U to sam sad sto posto uvjeren i napravit ću sve da prenesem samo dobra djela.
Što te privuklo islamu u odnosu na druge religije?
Puno je intenzivnije. Imaš vrijeme od kada do kada se moliš, imaš ramadan, moraš se puno više odricati, ali ćeš dobiti puno veću nagradu od Boga.
S obzirom na to da je počeo ramadan, koliko će ti poremetiti pripreme za meč?
Ništa. Samo će me ojačati. Ako ne možeš izdržati, možeš pojesti ili popiti, Bog ti to dozvoljava, a onda možeš nadoknaditi kad nemaš meč. Razgovarao sam o tome s hodžom. Mislim da ćemo to zajedno izgurati, ja ću dati sve od sebe, a dalje će Bog odlučiti kako i što. Sigurno neće biti lakše Žgeli zbog toga.
Zašto si toliko uvjeren u pobjedu protiv Žgele?
Prvo ću naglasiti da baš cijenim Žgelu kao momka, kao radnika, dečko ide u šumu, zaradi sto kuna, tako to treba, to je častan posao i taj momak mora biti uzor svima, nije kriminalac koji ganja lake pare nego ih zarađuje na najteži mogući način i troši ih na trening. Svaka mu čast na tome, poštujem i cijenim njegov rad, a to što se ja na Instagramu šalim da je drvosječa, tu nema nikakve zle namjere ni podcjenjivanja. U mojim očima je visoko zbog svojih radnih navika.
Ali kao borca ću ga ubiti, nokautirat ću ga gadno jer u borbama radi neke greške koje protiv mene neće dobro proći. Uvjeren sam da će nakon prve ozbiljne razmjene leći na pod i više se neće dići. Bit će kratak meč i gadan nokaut.
Govore da je snažan, ali imao sam 80 mečeva, pričali su i za Spahovića kako je snažan, a ja na treninzima imam tri čovjeka snažnija od njega. Ne može me Žgela ničim iznenaditi, znam da sam jači i pokazat ću to u Ljubljani, a onda idemo dalje.
Dosad si kvario planove domaćinima, sad si zapravo ti domaćin u glavnoj borbi večeri. Koliko ti znači borba u domaćem ambijentu velike dvorane poput Stožica?
Imao sam već 15-ak borbi u Ljubljani, deset puta bio main event i borio se pred punim Tivolijem. Moja najveća prednost u odnosu na druge je iskustvo. Meni je svejedno. Daš mi main event, daš mi prvu borbu, svejedno mi je.
Sve što ću doživjeti u kavezu, već sam doživio. A Žgela ima devet mečeva, što je on doživio? Nije doživio treću rundu. Nije doživio dva low kicka. Kad mu se to dogodi, on ne zna kako će reagirati. Momci bez iskustva ne znaju što ih čeka. To je sve šok. Mislim da će se to neiskustvo pokazati i da ću opet oduševiti publiku.
Kao što sam rekao, ne vidim treću minutu meča, ma ni drugu ako ćemo ući u razmjenu, ako baca onaj glupi aperkat, za pet minuta će ga pitati zašto je to napravio. On će mi se pokušati par puta baciti u noge, ja ću se obraniti, on će se izmoriti, a onda počinje šou. Laku noć.
Što nakon toga?
Prvo ću s obitelji na krstarenje, a onda ćemo vidjeti. Nikad neću reći da se s nekim borcem ne bih borio. Možeš mi dovesti bilo koga do 100 kila i borit ću se. Ima boraca s kojima bih se volio boriti, iako ne želim sad o njima jer je fokus na Žgeli. Svakako Stošić, ali on je nedavno dobio kćerku i što će mu sad to, neka uživa u obiteljskoj sreći. Imamo Ilića, imamo Erslana koji sad uskoro ima KSW i što će mu sad Fabjan. Ima puno zanimljivih match-upova, neki će doći, a koji, vidjet ćemo.
A šira slika? Što želiš od MMA karijere, koliko misliš da će još trajati?
Ništa, ja sam u tom sportu gost i u tome potpuno uživam. Možda pet godina, možda još samo jedan meč. Imam ugovor na četiri meča, ali mislim da se nitko ne bi naljutio ako bih u Stožicama rekao: "Žao mi je, ali neću više."
S obzirom na popularnost nakon zadnjeg meča, ima puno ljudi kojima bi bilo žao.
Možda, ali znaš kako je to, kad te kavez zove, ti se odazoveš, ali kad ti srce kaže da neće više, onda nećeš više. Imam 38 godina, svaka borba može biti posljednja, a može ih biti još dvadeset. Ne opterećujem se, živim od danas do sutra, od meča do meča i tako ću zauvijek. Ne razmišljam o tome što će biti za godinu dana kad ne znaš ni hoće li biti za godinu dana.
Je li kikboks još opcija?
Ma sve je opcija. Kad mi stigne ponuda, ako mi zagriješ srce, ako se nasmijem ponudi, onda idemo. Sve je stvar momenta, kad moje srce zapjeva da idemo u tučnjavu, idemo u tučnjavu. Niti jednoj borbi ne bih rekao ne ako mi je gušt, ako mi je izazov. Mene ne zanima novac, za to uopće ne pitam nego trebam sportski izazov. Sad sam jako motiviran, uživam u ovoj priči, zahvalan sam Forgiju, zahvalan sam Zelgu na svemu što radi za mene i druge borce.
A boks? Sad su posebno popularne crossover borbe...
Mislim da mi nemamo baš šanse u boksu. Trenirao sam s najboljim slovenskim boksačem i teško je, sasvim drugi ritam borbe, druga distanca, drugi ulazi... Da mi nude borbu s Babićem ili Hrgovićem, ma kakvi, pa ubili bi me. Ali ako bi mi ponudili boksački meč s nekim lokalnim MMA borcem, to bih uzeo.
S nekim profesionalnim boksačem, to me ne bi zanimalo. Ni Jordan nikad ne bi išao s Cristianom Ronaldom igrati nogomet. Mislim da je ista razlika između boksa i kikboksa, a kamoli MMA-a.