DINO RAĐA će u petak u Springfieldu, u saveznoj državi Massachusetts, postati dio košarkaške povijesti. Jedan od najboljih europskih košarkaša svih vremena postat će stanar košarkaške Kuće slavnih, iste one u kojoj već ''žive'' George Mikan, Bill Russell, Wilt Chamberlain, Michael Jordan, Magic Johnson, Kareem Abdul Jabbar, Larry Bird, Dražen Petrović, Krešimir Ćosić, Arvidas Sabonis… najbolji od najboljih. Legende. Mitski ljudi, a ne obični smrtnici. Nakon petka, Rađa će postati jedan od njih. Rađa će tako postati tek osmi europski i treći hrvatski košarkaš (nakon Kreše Ćosića i Dražena Petrovića) koji je dobio najveću mogu počast.
S Dinom sam prije nekoliko dana dogovorio intervju, no želio sam to napraviti kad ode u Ameriku. Da iz prve ruke čujem dojmove, kako ga je njegov Boston dočekao, ima li tremu… Ne ulazi se u Kuću slavnih svaki dan.
''Pitaš me za dojmove? Iskreno, osjećam se kao da sam doma. Tu su mi sinovi, prijatelji. Sjedimo u restoranu u Bostonu, a imam osjećaj kao da smo u Splitu. Možda zato ne osjećam da se događa nešto posebno jer osjećam se kao da sam kod kuće. Što nije daleko od istine jer Boston je moj drugi dom. Prije 21 godinu otišao sam iz Celticsa, a ljudi me i dalje pamte. U ponedjeljak sam imao obavezu druženja s navijačima. Nestvarno je bilo. Potpisao sam tko zna koliko autograma, fotografirao se s ljudima. S mladima i starima. Stariji su mi prilazili i pričali mi kako pamte sve moje utakmice, svi su mi redom čestitali. Svatko je imao potrebu prići mi i nešto komentirati. Njihova kultura sporta je nešto posebno.''
U petak postaješ košarkaški besmrtan. Imaš li tremu?
''Ni sam nisam siguran. I dalje mi to sve izgleda nestvarno, kao da sanjam. Trenutno tremu ne osjećam, ali tko zna, možda me prebaci u petak. U karijeri sam odigrao stotine užasno važnih utakmica, pred 10, 15 tisuća ljudi u svakakvim uvjetima. Ponekad su me gađali sa svim i svačim, vrijeđali me. Navikao sam se na to i ne osjećam tremu. Ali pretpostavljam da će me u petak emocije savladati. Svi koji me poznaju, znaju da nemam problem pustiti suzu, rasplakati se. Nije me sramota pokazati emociju. Ako sam sad u Novom Sadu, kad su naši kadeti osvojili zlato, plakao kao kišna godina, zašto ne bih i sad?''
U Kuću će te uvesti vjerojatno najbolji bijeli igrač u povijesti i legenda tvojih Celticsa. Kako je došlo do toga da ti Larry Bird bude domaćin?
''Pravilo je da te u Kuću mora uvesti član Kuće. Kad su mi javili da ću biti primljen, sa mnom je u kontakt stupila žena zadužena za tu, ajmo reći, birokraciju. Morao sam joj javiti do kad ću napisati govor, koga ću sve zvati na svečanost, koji hotel želim rezervirati. Znaš i sam sve. I tvoj je zadatak u to bio uključen. Jedna od stavki bila je tko će me uvesti. S tobom sam puno o tome pričao. Klinci su željeli Shaqa, ali ja sam htio da to bude netko iz Bostona. Boston je moj grad. Prije više od 20 godina sam otišao, a oni mi svake godine šalju rasporede utakmice, razne brošure, sređuju mi ulaznice za svaku utakmicu koja me zanima. Da ih pitam bilo što, oni bi to sredili. Sad smo došli u Boston i želio sam sa sinovima odraditi koji trening, posebice radi ove dvojice koji treniraju košarku, da ne propuste treninge. Očekivao sam neku trening salu, malu dvoranicu, a dobio sam u ruke ključeve cijelog ''Red Auerbach'' kompleksa u kojoj trenira prva momčad Bostona.
Rekli su mi da radimo što želimo, samo da probamo završiti prije nego što počne trening prve momčadi. Nevjerojatno. Kazali su da možemo doći na svaki trening, da mi sinovi iz prve ruke vide svoje idole. Boston je takva sredina koja stvori atmosferu da se osjeća da si njihov cijeli život. U Bostonu vrijedi parola - Once Celtic, always a Celtic. Chief Parish, Kevin McHale i Larry su bili u igri. Fran je odmah nazvala Larryja, on je pristao i to je to.''
Došao si u Boston baš kad je ona slavna generacija dale sve što je mogla. Je li ti žao što nikad nisi zaigrao s Birdom?
''Naravno. Imao sam nesreću da sam došao u klub kad je puno toga tamo krenulo nizbrdo. Nakon nekoliko zajedničkih treninga, od srca je na terenu umro Reggie Lewis, najbolji igrač Celticsa i jedna od najvećih zvijezda lige. Samo par godina ranije od droge je umro Len Bias, igrač koji je trebao biti bolji od Jordana i koji je trebao nositi Boston u budućnosti. Imao sam nesreću da sam upao u ekipu koju kao da je netko prokleo, ali meni je važno bilo dokazivati se među najboljima. Jedno je odigrati jednu utakmicu s Dream Teamom, a drugo je s tim igračima igrati svaki dan.''
Danas klinci koji vole NBA i košarku imaju mogućnost gledati svaku, ali baš svaku utakmicu tijekom sezone. O svojim idolima znaju sve i mladi igrači kad dolaze u NBA, ipak dolaze na nešto što im je poznato. Znaju što otprilike mogu očekivati. Stvari su nekad funkcionirale potpuno drugačije. Čak i moja generacija godinama je najprije samo slušala ili čitala legende o Jordanu, Magicu i ostalim ikonama, prije nego što ih je vidjela kako igraju. Tebi kao klincu, pretpostavljam, bilo je još teže pogledati neku NBA utakmicu. Tada su i videorekorderi bili nepoznanica. Na McDonald's turniru 1988. u dresu reprezentacije Jugoslavije igrao si protiv Bostona, svog budućeg kluba i protiv igrača o kojima si samo čitao i slušao, a da nisi bio ni siguran postoje li oni ili su samo mit. Kakav je to bio osjećaj? Jer, Luka Dončić ili bilo koji mladi igrač koji dolazi u NBA zna svaki detalj o Durantu, LeBronu ili Curryju. Vi ste igrali protiv Birda, Parisha i McHalea, a da ih možda nikad niste ni vidjeli u akciji. Kako je to izgledalo?
''Kako? Čudno. Teško. Bizarno zapravo. Pola te reprezentacije nikad nije u životu vidjelo ni Birda niti bilo kojeg drugog igrača Bostona. Ja sam imao sreću da sam preko nekih talijanskih stanica, ljeti samo, kroz onaj snijeg na ekranu tu i tamo nešto vidio, ali daleko je to bilo od toga da sam imao jasnu predodžbu kako ti momci igraju. O njima smo samo čitali. Nije bilo lako, ali ta generacija bila je spremna na sve. Ako smo prošli Staru planinu, stočne vagone, Karalejićeve stepenice, vojne transportere u kojima smo se vozili na Olimpijadu puna 24 sata, onda je bilo jasno da nas ništa ne može impresionirati. Nitko od nas nije bio impresioniran. Naučili smo da je to samo jedan običan dan u uredu. Tko god bi bio impresioniran, taj ne bi uspio. Bili smo baždareni za prolaziti glavom kroz zid.''
Posljednjih dana na Facebooku svakodnevno pišeš zanimljive postove o ljudima koji su te baždarili, kako kažeš, koji su te košarkaški i ljudski oblikovali.
''Tako je. To su ljudi koji su me stvorili, koji su me naučili da kad zatreba, da mogu i glavom kroz zid. Ti postovi su moja zahvala svima onima bez kojih ne bih bio ono što jesam, a na svečanosti ne bih imao vremena svakoga od njih spomenuti. Govor koji ću održati više je protokolarne naravi, a ne bih želio ovlaš spomenuti sve te divne ljude koji su me naučili što smijem, a što ne smijem u životu i u sportu. Koji su me naučili kako biti košarkaš, ali i čovjek. Koji su me naučili što moram.''
Kao i ono što ne smiješ. Recimo, tvoj post o Valeriju Bianchiniju koji te trenirao u Rimu mi je najdraži i najduhovitiji. Bianchini ti je bio trener u Messaggeru, a njegovi očajni treninzi natjerali su te da sam pokreneš neke stvari koje su ti itekako kasnije pomogle u karijeri.
''Naravno. I to je bila škola. I tu naučiš što treba. U Rim sam došao kao balavac s najvećim ugovorom u Europi i naravno da su svi od mene očekivali da igram kao zvijer. A kod njega neki bezvezni treninzi sat vremena. Plaćaju me milijune, a igram kao škovaca. Nisam tako odgojen, nije mi to bilo prihvatljivo.''
Koliko vidim, izuzetno pozitivne reakcije imaš od ljudi na tvoje priče na Facebooku.
''Vjeruj mi, to mi nije bilo ni na kraj pameti kad sam počeo pisati. Svaki, ali baš svaki post je napisan u minuti. Ono što mi padne na pamet napišem i pokušam naći neku sliku te objavim. Vidim da se ljudima te priče sviđaju. Najviše volim filmove snimljene po istinitim događajima. Vjerujem da se baš zato ljudima i sviđa ovo što pišem. Jer to je moj život, a ne neka na društvenim mrežama iskrivljena stvarnost. A vjerujem da su mnogima koji to čitaju te priče obilježile mladost ili djetinjstvo.''
Mnogima nije baš jasan koncept nominiranja za Kuću slavnih? Teoretski, mogao sam te nominirati i ja kao privatna osoba i ljubitelj košarke?
''Nisam ti siguran, ali mislim da si u pravu. Mene je nominirala momčad Adriatica s kojom sam u Splitu prije par godina igrao amatersku ljetnu ligu. Bez da sam ja znao išta, oni su zvali, slali dokumentaciju, ispunjavali prijavnice… Svaka im čast i hvala im na tome.''
Kukoča su nominirali Chicago Bullsi, Divca mislim Olimpijski komitet Srbije. Tebe skupina zaljubljenika u košarku. Misliš li da je tužno što to nije mogao napraviti klub koji si proslavio?
''A jebiga. Što da ti kažem?''